Srbi generali u NDH

Od ukupno 93 generala, u Pavelićevoj ustaškoj službi bilo je čak 13 srpskih oficira.

Gotovo svi su bili na važnim položajima, neki su dobili najviša državna odlikovanja za zasluge, a većina je nakon rata prošla bolje od najviših hrvatskih funkcionera.

Tko su oni bili i za čije propagandne svrhe su služili? 

Ustaška, marionetska, protuhrvatska tzv. “NDH” nit nezavisna, nit država niti hrvatska osnovana je 11. 4. 1941. godine, a u siječnju 1942. poglavnik Ante Pavelić izdao je naređenje da se ustanovi parlament nove države – Hrvatski državni sabor.

Njegovi članovi nisu bili birani jer su sve stranke bile ukinute, već ih je postavljao Pavelić osobno.

Predsedništvo je imalo pet članova, a jedan od njih bio je Srbin – dr Savo Besarović, predratni odvjetnik  kolega sa studija i  Pavelićev prijatelj. Sredinom rata Besarović je postao ministar u NDH.

On je bio samo jedan od Srba koji su imali istaknutu ulogu u ustaškoj državi – recimo da je od ukupno 93 generala u NDH, 13 bilo Srba, i to na vrlo istaknutim položajima.

Naime, dosta austrougarskih visokih oficira Srba, Hrvata i Slovenaca prihvatilo je pogodnosti koje im je ponudila vojska Kraljevine SHS. Iako su poraženi u netom završenom ratu, našli su se na pobedničkoj strani, i to sa višim činovima: komandant ratnog vazduhoplovstva Austrougarske, general Milan Uzelac, Rudolf Majster, admirali Metod Koh, Dragutin Prica…

Iz te grupe su pomenuta trinaestorica Srba koji su se stavili u službu Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske i u njoj imali čin generala.

Srbin rođen u Mađarskoj Milan Uzelac (1867-1953), zahvaljujući isticanju u službi, u činu potpukovnika 1912. godine bio je postavljen za prvog komandanta austrougarskog ratnog zrakoplovstva. Za vreme njegovog zapovijedanja, uoči i tijekom Prvog svetskog rata, austrougarsko zrakoplovstvo je naraslo u ozbiljan i samostalan rod vojske.

Njegove eskadrile ratovale su na istočnom (ruskom), talijanskom i balkanskom frontu. Posle rata nastanio se u Petrinji, u Hrvatskoj, i tu sačekao da mu Ministarstvo vojske i mornarice Kraljevine SHS povjeri reorganizaciju vojnog zrakoplovstva.

U mirovinu je otišao 1923, ali je ostao u jugoslavenskoj avio-industriji kao dioničar i član upravnog odbora fabrike aviona “Ikarus”.

Odmah po formiranju Nezavisne Države Hrvatske, u travnju 1941. godine, prihvatio je ponudu ustaškog režima da u činu počasnog generala pomogne formiranju i organiziranju zrakoplovstva NDH.

Ustašama je bilo potrebno da imaju jednog uglednog Srbina sa tako visokim činom i to je korišteno u propagandne svrhe. Otišao je iz aktivne službe  iste godine, ali je ostao uz Pavelića do kraja.

Partizani su ga uhitili 1945, ali je u zatvoru proveo samo dve godine. Nastavio je  primati mirovinu od novih vlasti do smrti, 1954. godine u Petrinji.

Mihajlo Lukić (1866-1961), rođen u hrvatskoj Podravini, bio je sin profesora glazbe

Završio je vojne škole u Austro-Ugarskoj i sudjelovao u Prvom svjetskom ratu u njezinoj vojsci, ali njegova je karijera doživjela meteorski uspon tek u vojsci Kraljevine Jugoslavije, u koju je ušao kao pukovnik. Tridesetih godina poslan je u Francusku na obuku, a potom je držao odsjek strategije na Vojnoj akademiji u Beogradu. Neposredno prije Drugog svjetskog rata promaknut je u generala i imenovan zapovjednikom postrojbi čiji je zadatak bio spriječiti prodor njemačkih snaga kroz Sloveniju. Prije prve bitke predao im se, a vojsci NDH pridružio se u travnju 1941. Hrvatske vojne enciklopedije danas bilježe da je “zapovijedao velikim ratnim operacijama od kraja 1941. do travnja 1943. kao zapovjednik 3. domobranskog korpusa u Sarajevu. ” U tom je razdoblju bio u središtu najtežih bitaka u Bosni i Hercegovini i vrlo često surađivao s Crnom legijom Jure Francetića. “Za izgradnju oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske” dobio je titulu vitez i, između ostalog, odlikovan je “hrvatskim trolistom I. stupnja s hrastovim grančicama”. Samo su Slavko Kvaternik, Jure Francetić, Rafael Boban i on dobili ovo odlikovanje. Lijepo društvo: Kvaternik je bio pomoćnik Svetozara Borojevića, a zatim Pavelićev najbliži suradnik, maršal Nezavisne Države Hrvatske i ministar rata; ostale dvije, ustaše, opjevane u stihu: “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana / Evo zore, evo tišine, ovdje je Jure Francetić / Na vrhu planine Rumunjske , vijori se ustaška zastava (…) dana, nema više partizana “.

Mihajlo Lukić proglasio se Hrvatom pravoslavcem i bio je jedan od osnivača marionetske Hrvatske pravoslavne crkve. Nakon rata osuđen je na deset godina zatvora. Odslužio je pet godina, a potom je pomilovan. Preminuo je u Zagrebu, kao umirovljenik.

Vitez je bio i general Nezavisne Države Hrvatske Đuro Gruić (1887.-1945.), Srbin rođen u Sremskoj Mitrovici. Drugi svjetski rat zatekao ga je na mjestu pozadinskog zapovjednika u Generalštabu Vojske Kraljevine Jugoslavije. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga i osoba od najvećeg Pavelićevog povjerenja, a čak ga je pratio i u posjetu Hitleru u rujnu 1944. godine. Iako je ishod rata bio poznat u proljeće 1945., Grujić se zalagao za nastavak borbi. Pobjegao je u Austriju prije partizana, ali Britanci su ga predali partizanskim vlastima. Vojni sud u Beogradu osudio ga je na smrt. Na suđenju je izjavio: “Veliki broj pravoslavnih Srba bio je visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a velik broj civila, pravoslavaca i Srba ispunjavao je svoju obvezu prema državi na druge načine.” Strijeljan je u jesen 1945. godine, jedini Srbin Pavelićevih generala.

Đuro Dragičević (1890.-1980.), Rodom iz Kalesije u Bosni, dostigao je čin kapetana u austrougarskoj vojsci, iako mlad. Za hrabrost u Prvom svjetskom ratu odlikovan je Križem vitezova Marije Terezije, ordenom koji je ukupno dobilo samo 115 časnika. Vojni rok nastavio je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a 6. travnja 1941. bio je pukovnik, pomoćnik zapovjednika protuzračne obrane Jugoslavenske vojske. Odmah je prihvatio Pavelićev poziv i u NDH je od 1941. bio zapovjednik topništva, a pred kraj rata preselio se u Berlin, da bude veza s njemačkom vojskom. Rusi su ga zarobili, pa je dvije godine proveo u logorima u Njemačkoj i još sedam u SSSR-u. Od 1954. živi u Austriji i tamo je umro i pokopan.

Zbog velikih zasluga za izgradnju oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, titula viteza dodijeljena je i pravoslavnom Srbinu Fedoru Dragojlovu (1881.-1961.). Njegova se vojna karijera razlikovala od ostalih časnika spomenutih u ovom tekstu po tome što se nakon Prvog svjetskog rata, u kojem je imao čin general-pukovnika, nije pridružio jugoslavenskoj vojsci. Vratio se u rodno Pančevo i bio direktor pivovare do 1941. godine, a potom se preselio u Zagreb, tada glavni grad Nezavisne Države Hrvatske, i postao šef odjela u Glavnom stožeru. Sljedeće je godine postao general, a 1943. već je bio načelnik Glavnog stožera vojske NDH. Vodio je određene operacije u Bosni u kojima su počinjeni zločini nad Srbima. Po završetku rata Britanci su ga odbili izručiti Jugoslaviji 1945. godine, iako je imao status ratnog zločinca, pa se preko Italije preselio u Argentinu. Do svoje smrti vodio je ustašku propagandu protiv socijalističke Jugoslavije.

Ti su časnici služili u domobranstvu, redovitoj vojsci Nezavisne Države Hrvatske, koja je stvorena i popunjena mobilizacijom i novačenjem Hrvata i Muslimana. Ali u Pavelićevoj državi postojao je i ustaški vojnik, stranačka vojska ustaškog pokreta, sličan onome što je Waffen-SS (SS) bio za nacističku stranku. Ustaše su bile dobrovoljci i istakli su se zvjerstvima nad Srbima. Najviši čin u njihovim postrojbama bio je krilni napadač, imali su ga samo istaknuti pojedinci: spomenuti Slavko Kvaternik, zatim ministar obrane Ante Vokić, a tek je posthumno nagrađen zloglasnim Jureom Francetićem, zapovjednikom Crne legije. A Dušan Palčić (1881.-1963.), Pravoslavni Srbin rođen u Zagrebu, doživotno je zaslužio čin krilca! Ovaj austrougarski, a zatim jugoslavenski

Beograđanin tvorac Hrvatske pravoslavne crkve

Ukazom Ante Pavelića od 3. aprila 1942. osnovana je nekanonska Hrvatska pravoslavna crkva (HPC), kao plod nastojanja NDH da pokaže da nema progona Srba u Hrvatskoj i da se potpuno onemogući uticaj Srpske pravoslavne crkve.
Ruski emigrant, odbegli kaluđer Germogen postavljen je za patrijarha HPC, a veliku ulogu u tehničkim poslovima odigrao je Miloš Oberknežević.
Beograđanin koji je u svom rodnom gradu (rođen 1910) završio Pravni fakultet, pred početak Drugog svetskog rata bio je službenik i pravni savetnik u administraciji Srpske pravoslavne crkve u Sremskim Karlovcima. Uoči samog rata mobilisan je kao sudski kapetan, a u aprilu 1941. zarobljen je u Sremu, koji je pripao NDH. Pušten je „zahvaljujući posredovanju hrvatskih prijatelja”, a Pavelić mu je poverio organizovanje HPC. Oberknežević je autor crkvenog ustava i dokraja rata Germogenov sekretar.
Nakon nekoliko godina provedenih u zatvoru posle rata, iselio se u Venecuelu, gde je imao kafanu. Povremeno se oglašavao u časopisima ustaške emigracije. Ne zna se kada je umro.