- Advertisement -
Podizanje spomenika Franji Tuđmanu populistički je potez, moralno nedopustiv i povijesno neprimjeren, a Split upisuje na mapu zastarjelih mediokritetskih tendencija u umjetnosti. Usprkos tomu, profesor Nikola Visković poziva na podizanje sličnih plastika diljem Hrvatske i šire, u svrhu zapošljavanja naših kipara na javnim radovima.
Natječaj za spomenik Franji Tuđmanu u Splitu, koji će se nalaziti zapadno od Biskupove palače, nasuprot Pazaru, objavljen prošli tjedan, uglavnom se sagledava s nekoliko aspekata i to pod sjenom dominantne neupitnosti lika i djela prvog predsjednika neovisne Hrvatske. Riječ je o povijesnim, društvenim i estetskimrazlozima oko kojih se vodila mršava debata, započeta 2011, kad je Gradsko vijeće usvojilo odluku o njegovom podizanju, i nastavljena do danas. Pritom se zaboravlja na onaj moralni, koji otvara ne samo pitanje opravdanosti postavljanja spomenika prvom hrvatskom predsjedniku, već i prije svega nedoumice prvenstva dizanja spomenika, ukoliko su oni gradu pred ekonomskim i moralnim kolapsom uopće potrebni.
Ovdje se ne radi o prvenstvu Tuđmana nad križem, Isusom ili spomeniku 4. gardijskoj brigadi, od kojih se potonji namjerava paralelno graditi, već o kulturi zaborava, koja caruje već desetljećima, ne samo u Splitu već i u cijeloj Hrvatskoj. Legitimno pitanje u zdravom društvu, za koje znamo da ovo naše nije, bilo bi na koji način primjereno memorirati užasnu sramotu postojanja zločinačkog logora Lora usred grada ili kako obilježiti stradanje nikad razjašnjenog ubojstva mladog makedonskog ročnika pred razularenom masom za vrijeme prosvjeda ispred Banovine 1991. godine.
Eugen Jakovčić (Foto: Sandro Lendler, Novosti)
Moralno posrnuće grada, kojeg takva spomen-obilježja zasigurno ne bi otkupila grijeha, ali bi barem napravila puzeći korak prema stvaranju jednog humanijeg društva, tako ostaju sasvim izbrisana iz usputnih propitivanja kulturnog memoriranja i estetskih promišljanja budućih vizija Splita. “U posljednjih 20 godina Split nema razrađenu gradsku politiku po pitanju kulture sjećanja. Ona se svodi tek na ideološku borbu započetu preimenovanjem ulica i nikad završenu, a unutar koje nastaju nakaradne ideje poput ove o spomeniku Franji Tuđmanu”, kaže Eugen Jakovčić, nekadašnji urednik emisije Cenzura, koja je nerijetko bila na meti vlasti, a danas aktivist za ljudska prava u Documenti. Za njega, koji je doživio i novinarski pratio zbivanja u Splitu devedesetih, kaže da je ova vijest noćna mora te odraz prizemnog i niskog populizma u službi momentalnih političkih interesa.
“Gradnja ovog spomenika predstavlja političku instrumentalizaciju koja će samo kontaminirati kulturu sjećanja grada Splita”, smatra sociolog Dražen Lalić, koji pozitivno ocjenjuje Tuđmanovu vladavinu početkom devedesetih, ali se također dobro sjeća pustošenja grada. Stoga kaže da kraj njegovog spomenika vjerojatno neće rado prolaziti i nastojat će ga izbjegavati, kao što to čini u drugim gradovima koji su Tuđmanu na taj način odali poštovanje.
Dražen Lalić
Unutar takvog konteksta postoje prijepori, ne previše vidljivi, ali još uvijek manje javni i s dozom bojažljivosti prema ocjeni lika i djela Franje Tuđmana. Tako dolazimo do toga da javno mnijenje o tome promišlja nekritički i ne vidi čitavu apsurdnost situacije u kojoj se podiže spomenik. “Protivim se podizanju spomenika Franji Tuđmanu jer o njegovom naslijeđu još uvijek ne možemo govoriti s povijesne distance. Jedni ga gledaju kao političku štetočinu, a drugi kao heroja. Kada govorimo o odnosu Tuđmana prema Splitu, treba razlikovati dva pristupa: objektivni i doživljajni. Onaj doživljajni, koji je dominantno desničarski, i unutar kojeg se Tuđman percipira kao otac domovine i ništa više, danas prevladava u Splitu. Objektivna situacija je drugačija i treba reći da je za vrijeme Tuđmanove vladavine započeo proces razvoja Splita kao grada gubitnika”, kaže Lalić.
Više je povijesnih razloga zbog kojih Split ne bi trebao dizati spomenik Franji Tuđmanu. Stoga nije na odmet podsjetiti se nekih od važnijih činjenica nedavne prošlosti. “Ideja da se u Splitu podigne spomenik Franji Tuđmanu perverzna je iz više razloga. Ako ćemo krenuti od općeg prema pojedinačnom, treba odmah istaknuti da taj grad ni u jednom razdoblju svoje povijesti nije tako gospodarski, društveno i moralno potonuo kao za vrijeme čovjeka koji se lažno predstavljao prvim predsjednikom Hrvatske. I to, pored činjenice da je upravo u Splitu utemeljena prva Narodna vlada Hrvatske, s Vladimirom Nazorom kao prvim predsjednikom. Štoviše, Split je u grad u kojem se tuđmanizam (koji ni inače nije imao svijetlih trenutaka) pokazao u uvjerljivo najgorem svjetlu, pored Mostara koji je gotovo sravnjen sa zemljom rušenjem UNESCO-vog spomenika kao krunom jedne sulude ideje. Vrijedi razmisliti o tome, dok se zgražamo nad granatiranjem još jednog spomenika pod zaštitom UNESCO-a, tj. Dubrovnika”, upozorava povjesničar Dragan Markovina, sa splitskog Filozofskog fakulteta.
Dragan Markovina (Foto: Tačno.net)
S obzirom na intelektualnu klimu u gradu, današnje generacije rođene nakon rata, ne sjećaju se i nemaju previše mogućnosti saznati o privatizaciji u Splitu oličenoj u pljačkaškom pohodu Miroslava Kulte,koja je izravni rezultat Tuđmanove politike. A čije se posljedice osjećaju i danas letimičnim pogledom na glavni medij u gradu. “Eklatantni primjeri tog ekonomskog zločina u kojem je društvena imovina prvo nacionalizirana, a onda predana u ruke nesposobnim prevarantima, su svakako Dalma, Uzor, Monter, Koteks i iznad svih, majka svih privatizacijskih priča, Slobodna Dalmacija. Nekadašnji industrijski grad, prosperitetni Split, čiji je vrhunac samosvijesti dosegnut organizacijom Mediteranskih igara 1979. godine s dotad neviđenom urbanističkom preobrazbom, tijekom devedesetih godina se pretvorio u paradigmu Tuđmanovih ekonomskih zamisli, na način da mu je, izuzev škvera, koji upravo dolazi na naplatu, kompletna industrija prepuštena tajkunskoj privatizaciji. To je rezultiralo gotovo potpunim nestankom navedene i činjenicom da je on danas središte županije s uvjerljivo najvećom nezaposlenošću. Ona je posebno zanimljiva s obzirom na način kojim je minirana već provedena privatizacija, budući da se upravo na njenom primjeru ogleda i Tuđmanov odnos prema ideji demokracije i slobode medija”, smatra Markovina.
No, nije riječ samo o ekonomskom pustošenju grada, gdje je stradala i cijela država, već i o specifičnom odnosu prema Splitu, koji se kod Franje Tuđmana ogledao u svojevrsnom zazoru najvidljivije manifestiranom kroz zamjenu termina “Dalmacija” domoljubnijom oznakom “južna Hrvatska”. Nije na odmet prisjetiti se i Tuđmanovog predizbornog govora u Splitu 1997. godine kada je Dalmaciju nazvao kolijevkom hrvatske državnosti, i podsjetio da se “stjecajem okolnosti u njoj razvijalo i autonomaštvo i unitarizam, a u blizini su bile čak i četničke čete u Drugom svjetskom ratu”. Tada je Split nazvao i sramotom. “I danas imamo nekakvih feralskih sramota u Splitu, koje sramote i Split i Hrvatsku!”. (Feral Tribune, 14. travnja 2007.)
“Vrhunac cinizma je da upravo grad koji je organizirano ekonomski opljačkan i moralno unakažen, ujedno diže spomenik čovjeku koji je i prezirao njegov najveći simbol, NK Hajduk, što je vrlo lako provjeriti u njegovim javnim nastupima. Štoviše, nije pretjerano reći kako je Franjo Tuđman istinski prezirao Split i njegovo povijesno nasljeđe, kontinuirano imenujući Dalmaciju, na čije ime su Splićani silno ponosni, Južnom Hrvatskom”, kaže Markovina.
Tako da cijela povijesna debata u ovom slučaju završava tragikomičnim podsjećanjem na odnos Tuđmana prema najvećem simbolu grada Hajduku, čega se ovih dana prisjetio Predrag Lucić u Novom listu, citirajući jednu od Tuđmanovih misli upućenuHajduku: “Zato što su u njemu prevladavali jugokomunisti, zato što je bio momčad Narodnooslobodilačke vojske, Hajduku su kroz prste gledali više nego Dinamu.Hajduk je bio režimskiji, komunističkiji, izrazitije projugoslavenski nego prohrvatski”.
Kad ne bi postojali ovi moralni i povijesni prijepori, oko lika i djela Franje Tuđmana, ostaje još jedan razlog zbog kojeg mu ne bi trebalo biti mjesta u Splitu.
Ivana Čapeta Rakić
On je čisto estetske naravi, a odnosi se na anakronost ideje o jednostranom fiksiranju samo jednog povijesnog narativa te natječajnih propozicija prema kojima spomenik treba biti površine do 12 četvornih metara te četiri metra visine od razlike okolnog terena.
“Čini se da je trenutačna garnitura vlasti u Splitu još jednom pokazala nebrigu i nerazumijevanje za pojam javnog urbanog prostora, a to znači prostora koji je dostupan svima, što je u oprečnosti s ekskluzivističkim i privatnim interesnima pojedinaca. Postavljanje trajnog rješenja javne plastike u urbani prostor inače je kompleksna problematika, a poglavito kada je riječ o intervenciji u zaštićenoj povijesnoj jezgri grada Splita koja je upisana u Listu svjetske baštine UNESCO-a. Postavljanje trajnih plastičnih sadržaja u određeni kontekst nužno ga mijenja, generira novu vizuru i nerijetko ga čini jednoznačnim i isključivim. Zaboravlja se pritom da je šira gradska jezgra Splita visoko vrednovana upravo zbog njezine povijesne, kulturne, idejne i stilske višeslojnosti. Ovakvo uzdizanje povijesnih figura i ideologija s kojima bi se cijela javnost trebala identificirati praksa je koja pripada dalekoj prošlosti. Iako je nezahvalno unaprijed govoriti o rješenjima koja će biti predložena, čini se da ćemo, s obzirom na uvjete natječaja i poznate nam srodne primjere, dobiti još jedan u nizu figurativnih i anakronih spomenika, čime se jasno upisujemo među mediokritete i dajemo do znanja da nam nedostaje elementarnih estetskih kriterija”, smatra Ivana Čapeta Rakić, sa Odsjeka za povijest umjetnosti splitskog Filozofskog fakulteta.
Dražen Lalić: “Gradnja spomenika Franji Tuđmanu predstavlja političku instrumentalizaciju koja će samo kontaminirati kulturu sjećanja grada Splita.”
Stoga i ne čudi da danas u Splitu, oni koji ne podržavaju podizanje spomenika Tuđmanu, ili rezignirano sliježu ramenima ili stvar okreću do apsurda, kao što su to učinili građani prijedlogom iz 2011. Oni su došli na ideju da njegov kip bude u majici NK CROATIA, i pozi kojom drži nogu na pregaženoj lopti s grbom Dalmacije. Sa sličnim stavom pristupio je i pozivu da za H-Alter komentira podizanje spomenika i ugledni splitski profesor Nikola Visković, čiju izjavu ovdje prenosimo u cijelosti, i njom završavamo tekst:
“Zbog vrhunaravne uloge Franje Tuđmana u stvaranju hrvatske države, kao i zbog uspješnog ishoda krvavog rata, predlažem da mu se podignu spomenici u Zagrebu, a najbolje na Velesajmu, zatim u Rijeci, u Puli ispred sjedišta SDP-a ili ispred spomenika Jamesu Joyceu, a može i oba, u Pazinu, pa u Karlobagu, Osijeku, Đakovu, u Batini nasuprot spomenika Crvenoj armiji, u Županji, Gunji, Tovarniku, Virovitici, u Pakračkoj Poljani, Varaždinu, Karlovcu, Sisku, Petrinji, Dvoru, Sunji, Slunju, Krnjaku, Gospiću, Perušiću, Gračacu, Srbu, Kninu, Ninu, Zadru, Šibeniku, Čavoglavama, Mrduši Donjoj, Splitu, ali u Lori, a ne na rivi, također i u Selcima na Braču, u Bogomolju ili Gdinju na Hvaru, kao i na Visu i na mljetskoj Svetoj Mariji, pa u Vrgorcu, Omišu, Podgori,
Nikola Visković (foto: HAP blog)
Makarskoj, u Kardeljevu uz kuću Luke Bebića, u Opuzenu na mjestu spomenika Stjepanu Filipoviću, zatim svakako na Pelješcu, u Dubrovniku kodSkočibuhe, pa u Konavlima, obavezno na Prevlaci, u Cavtatu pokraj spomenikaBaltazaru Bogišiću, a posebno da se još bratski zamole Kotor i Titograd da i oni podignu spomenike Tuđmanu, te na koncu neizostavno u Blitvaniji i Kakaniji. U njegovu rodnom Velikom Trgovišću spomenik treba podići ako na to pristanu njegovi suseljani, da ne zavide Kumrovčanima koji imaju skulpturu Tita, valjda jedinu u Hrvatskoj. I mnoge druge općine i gradovi mogli bi održati referendume za spomenik Tuđmanu, a tako bismo pokrenuli i obimne javne radove za upošljavanje hrvatskih akademskih i neakademskih kipara”.
h-alter
Ovdje se ne radi o prvenstvu Tuđmana nad križem, Isusom ili spomeniku 4. gardijskoj brigadi, od kojih se potonji namjerava paralelno graditi, već o kulturi zaborava, koja caruje već desetljećima, ne samo u Splitu već i u cijeloj Hrvatskoj. Legitimno pitanje u zdravom društvu, za koje znamo da ovo naše nije, bilo bi na koji način primjereno memorirati užasnu sramotu postojanja zločinačkog logora Lora usred grada ili kako obilježiti stradanje nikad razjašnjenog ubojstva mladog makedonskog ročnika pred razularenom masom za vrijeme prosvjeda ispred Banovine 1991. godine.
Eugen Jakovčić (Foto: Sandro Lendler, Novosti)Moralno posrnuće grada, kojeg takva spomen-obilježja zasigurno ne bi otkupila grijeha, ali bi barem napravila puzeći korak prema stvaranju jednog humanijeg društva, tako ostaju sasvim izbrisana iz usputnih propitivanja kulturnog memoriranja i estetskih promišljanja budućih vizija Splita. “U posljednjih 20 godina Split nema razrađenu gradsku politiku po pitanju kulture sjećanja. Ona se svodi tek na ideološku borbu započetu preimenovanjem ulica i nikad završenu, a unutar koje nastaju nakaradne ideje poput ove o spomeniku Franji Tuđmanu”, kaže Eugen Jakovčić, nekadašnji urednik emisije Cenzura, koja je nerijetko bila na meti vlasti, a danas aktivist za ljudska prava u Documenti. Za njega, koji je doživio i novinarski pratio zbivanja u Splitu devedesetih, kaže da je ova vijest noćna mora te odraz prizemnog i niskog populizma u službi momentalnih političkih interesa.
“Gradnja ovog spomenika predstavlja političku instrumentalizaciju koja će samo kontaminirati kulturu sjećanja grada Splita”, smatra sociolog Dražen Lalić, koji pozitivno ocjenjuje Tuđmanovu vladavinu početkom devedesetih, ali se također dobro sjeća pustošenja grada. Stoga kaže da kraj njegovog spomenika vjerojatno neće rado prolaziti i nastojat će ga izbjegavati, kao što to čini u drugim gradovima koji su Tuđmanu na taj način odali poštovanje.
Dražen LalićUnutar takvog konteksta postoje prijepori, ne previše vidljivi, ali još uvijek manje javni i s dozom bojažljivosti prema ocjeni lika i djela Franje Tuđmana. Tako dolazimo do toga da javno mnijenje o tome promišlja nekritički i ne vidi čitavu apsurdnost situacije u kojoj se podiže spomenik. “Protivim se podizanju spomenika Franji Tuđmanu jer o njegovom naslijeđu još uvijek ne možemo govoriti s povijesne distance. Jedni ga gledaju kao političku štetočinu, a drugi kao heroja. Kada govorimo o odnosu Tuđmana prema Splitu, treba razlikovati dva pristupa: objektivni i doživljajni. Onaj doživljajni, koji je dominantno desničarski, i unutar kojeg se Tuđman percipira kao otac domovine i ništa više, danas prevladava u Splitu. Objektivna situacija je drugačija i treba reći da je za vrijeme Tuđmanove vladavine započeo proces razvoja Splita kao grada gubitnika”, kaže Lalić.
Više je povijesnih razloga zbog kojih Split ne bi trebao dizati spomenik Franji Tuđmanu. Stoga nije na odmet podsjetiti se nekih od važnijih činjenica nedavne prošlosti. “Ideja da se u Splitu podigne spomenik Franji Tuđmanu perverzna je iz više razloga. Ako ćemo krenuti od općeg prema pojedinačnom, treba odmah istaknuti da taj grad ni u jednom razdoblju svoje povijesti nije tako gospodarski, društveno i moralno potonuo kao za vrijeme čovjeka koji se lažno predstavljao prvim predsjednikom Hrvatske. I to, pored činjenice da je upravo u Splitu utemeljena prva Narodna vlada Hrvatske, s Vladimirom Nazorom kao prvim predsjednikom. Štoviše, Split je u grad u kojem se tuđmanizam (koji ni inače nije imao svijetlih trenutaka) pokazao u uvjerljivo najgorem svjetlu, pored Mostara koji je gotovo sravnjen sa zemljom rušenjem UNESCO-vog spomenika kao krunom jedne sulude ideje. Vrijedi razmisliti o tome, dok se zgražamo nad granatiranjem još jednog spomenika pod zaštitom UNESCO-a, tj. Dubrovnika”, upozorava povjesničar Dragan Markovina, sa splitskog Filozofskog fakulteta.
Dragan Markovina (Foto: Tačno.net)S obzirom na intelektualnu klimu u gradu, današnje generacije rođene nakon rata, ne sjećaju se i nemaju previše mogućnosti saznati o privatizaciji u Splitu oličenoj u pljačkaškom pohodu Miroslava Kulte,koja je izravni rezultat Tuđmanove politike. A čije se posljedice osjećaju i danas letimičnim pogledom na glavni medij u gradu. “Eklatantni primjeri tog ekonomskog zločina u kojem je društvena imovina prvo nacionalizirana, a onda predana u ruke nesposobnim prevarantima, su svakako Dalma, Uzor, Monter, Koteks i iznad svih, majka svih privatizacijskih priča, Slobodna Dalmacija. Nekadašnji industrijski grad, prosperitetni Split, čiji je vrhunac samosvijesti dosegnut organizacijom Mediteranskih igara 1979. godine s dotad neviđenom urbanističkom preobrazbom, tijekom devedesetih godina se pretvorio u paradigmu Tuđmanovih ekonomskih zamisli, na način da mu je, izuzev škvera, koji upravo dolazi na naplatu, kompletna industrija prepuštena tajkunskoj privatizaciji. To je rezultiralo gotovo potpunim nestankom navedene i činjenicom da je on danas središte županije s uvjerljivo najvećom nezaposlenošću. Ona je posebno zanimljiva s obzirom na način kojim je minirana već provedena privatizacija, budući da se upravo na njenom primjeru ogleda i Tuđmanov odnos prema ideji demokracije i slobode medija”, smatra Markovina.
No, nije riječ samo o ekonomskom pustošenju grada, gdje je stradala i cijela država, već i o specifičnom odnosu prema Splitu, koji se kod Franje Tuđmana ogledao u svojevrsnom zazoru najvidljivije manifestiranom kroz zamjenu termina “Dalmacija” domoljubnijom oznakom “južna Hrvatska”. Nije na odmet prisjetiti se i Tuđmanovog predizbornog govora u Splitu 1997. godine kada je Dalmaciju nazvao kolijevkom hrvatske državnosti, i podsjetio da se “stjecajem okolnosti u njoj razvijalo i autonomaštvo i unitarizam, a u blizini su bile čak i četničke čete u Drugom svjetskom ratu”. Tada je Split nazvao i sramotom. “I danas imamo nekakvih feralskih sramota u Splitu, koje sramote i Split i Hrvatsku!”. (Feral Tribune, 14. travnja 2007.)
“Vrhunac cinizma je da upravo grad koji je organizirano ekonomski opljačkan i moralno unakažen, ujedno diže spomenik čovjeku koji je i prezirao njegov najveći simbol, NK Hajduk, što je vrlo lako provjeriti u njegovim javnim nastupima. Štoviše, nije pretjerano reći kako je Franjo Tuđman istinski prezirao Split i njegovo povijesno nasljeđe, kontinuirano imenujući Dalmaciju, na čije ime su Splićani silno ponosni, Južnom Hrvatskom”, kaže Markovina.
Tako da cijela povijesna debata u ovom slučaju završava tragikomičnim podsjećanjem na odnos Tuđmana prema najvećem simbolu grada Hajduku, čega se ovih dana prisjetio Predrag Lucić u Novom listu, citirajući jednu od Tuđmanovih misli upućenuHajduku: “Zato što su u njemu prevladavali jugokomunisti, zato što je bio momčad Narodnooslobodilačke vojske, Hajduku su kroz prste gledali više nego Dinamu.Hajduk je bio režimskiji, komunističkiji, izrazitije projugoslavenski nego prohrvatski”.
Kad ne bi postojali ovi moralni i povijesni prijepori, oko lika i djela Franje Tuđmana, ostaje još jedan razlog zbog kojeg mu ne bi trebalo biti mjesta u Splitu.
Ivana Čapeta RakićOn je čisto estetske naravi, a odnosi se na anakronost ideje o jednostranom fiksiranju samo jednog povijesnog narativa te natječajnih propozicija prema kojima spomenik treba biti površine do 12 četvornih metara te četiri metra visine od razlike okolnog terena.
“Čini se da je trenutačna garnitura vlasti u Splitu još jednom pokazala nebrigu i nerazumijevanje za pojam javnog urbanog prostora, a to znači prostora koji je dostupan svima, što je u oprečnosti s ekskluzivističkim i privatnim interesnima pojedinaca. Postavljanje trajnog rješenja javne plastike u urbani prostor inače je kompleksna problematika, a poglavito kada je riječ o intervenciji u zaštićenoj povijesnoj jezgri grada Splita koja je upisana u Listu svjetske baštine UNESCO-a. Postavljanje trajnih plastičnih sadržaja u određeni kontekst nužno ga mijenja, generira novu vizuru i nerijetko ga čini jednoznačnim i isključivim. Zaboravlja se pritom da je šira gradska jezgra Splita visoko vrednovana upravo zbog njezine povijesne, kulturne, idejne i stilske višeslojnosti. Ovakvo uzdizanje povijesnih figura i ideologija s kojima bi se cijela javnost trebala identificirati praksa je koja pripada dalekoj prošlosti. Iako je nezahvalno unaprijed govoriti o rješenjima koja će biti predložena, čini se da ćemo, s obzirom na uvjete natječaja i poznate nam srodne primjere, dobiti još jedan u nizu figurativnih i anakronih spomenika, čime se jasno upisujemo među mediokritete i dajemo do znanja da nam nedostaje elementarnih estetskih kriterija”, smatra Ivana Čapeta Rakić, sa Odsjeka za povijest umjetnosti splitskog Filozofskog fakulteta.
Dražen Lalić: “Gradnja spomenika Franji Tuđmanu predstavlja političku instrumentalizaciju koja će samo kontaminirati kulturu sjećanja grada Splita.”Stoga i ne čudi da danas u Splitu, oni koji ne podržavaju podizanje spomenika Tuđmanu, ili rezignirano sliježu ramenima ili stvar okreću do apsurda, kao što su to učinili građani prijedlogom iz 2011. Oni su došli na ideju da njegov kip bude u majici NK CROATIA, i pozi kojom drži nogu na pregaženoj lopti s grbom Dalmacije. Sa sličnim stavom pristupio je i pozivu da za H-Alter komentira podizanje spomenika i ugledni splitski profesor Nikola Visković, čiju izjavu ovdje prenosimo u cijelosti, i njom završavamo tekst:
“Zbog vrhunaravne uloge Franje Tuđmana u stvaranju hrvatske države, kao i zbog uspješnog ishoda krvavog rata, predlažem da mu se podignu spomenici u Zagrebu, a najbolje na Velesajmu, zatim u Rijeci, u Puli ispred sjedišta SDP-a ili ispred spomenika Jamesu Joyceu, a može i oba, u Pazinu, pa u Karlobagu, Osijeku, Đakovu, u Batini nasuprot spomenika Crvenoj armiji, u Županji, Gunji, Tovarniku, Virovitici, u Pakračkoj Poljani, Varaždinu, Karlovcu, Sisku, Petrinji, Dvoru, Sunji, Slunju, Krnjaku, Gospiću, Perušiću, Gračacu, Srbu, Kninu, Ninu, Zadru, Šibeniku, Čavoglavama, Mrduši Donjoj, Splitu, ali u Lori, a ne na rivi, također i u Selcima na Braču, u Bogomolju ili Gdinju na Hvaru, kao i na Visu i na mljetskoj Svetoj Mariji, pa u Vrgorcu, Omišu, Podgori,
Nikola Visković (foto: HAP blog)Makarskoj, u Kardeljevu uz kuću Luke Bebića, u Opuzenu na mjestu spomenika Stjepanu Filipoviću, zatim svakako na Pelješcu, u Dubrovniku kodSkočibuhe, pa u Konavlima, obavezno na Prevlaci, u Cavtatu pokraj spomenikaBaltazaru Bogišiću, a posebno da se još bratski zamole Kotor i Titograd da i oni podignu spomenike Tuđmanu, te na koncu neizostavno u Blitvaniji i Kakaniji. U njegovu rodnom Velikom Trgovišću spomenik treba podići ako na to pristanu njegovi suseljani, da ne zavide Kumrovčanima koji imaju skulpturu Tita, valjda jedinu u Hrvatskoj. I mnoge druge općine i gradovi mogli bi održati referendume za spomenik Tuđmanu, a tako bismo pokrenuli i obimne javne radove za upošljavanje hrvatskih akademskih i neakademskih kipara”.
h-alter
wpDiscuz