Published On: Sun, Jan 13th, 2013

ROJS: Moja istina o mirovinama, HDZ-u, ministrima, novcu za obranu generala, Severini…

Umirovljeni general pukovnik HV-a i HVO-a prvi put progovara o optužbama da je ukrao 60 tisuća eura i da ilegalno prima mirovine na koje ne bi trebao imati pravo te se pritom rafalnim dijalozima obračunava sa svim svojim neprijateljima i ispričava prijateljima

Razgovarao: Tomislav NovakJutarnji list
Nakon što je javno prozvan kako prima vojne mirovine u dvije države, stigla ga je i nova optužnica Općinskog državnog odvjetništva zbog prijevare. U njoj stoji da je za sebe 2010. godine zadržao 60 tisuća eura koji su prikupljeni za pomoć obranama šestorici Hrvata iz BiH koji su optuženi za ratni zločin pred Haaškim sudom.
Rojsa su ovi “koordinirani napadi”, kako ih ogorčeno naziva, istjerali iz svojevrsne medijske izolacije pa je nakon dulje stanke pristao na opsežni intervju, koji je jučer ujutro u cafe baru na suncem okupanom Markuševcu više podsjećao na bilježenje njegova toka svijesti nego na klasični razgovor. Rojs, naime, ne odgovara toliko na pitanja koliko drži rafalni monolog – opsežni, afektirani i otvoreni, bez zadrške ili tabua. Maše rukama i najglasniji je u kafiću. Pred njim na stolu je opsežna dokumentacija uredno složena u fasciklima, ali kaže da najvažnije podatke čuva u svojoj crnoj kutiji. Pritom se kuca po glavi.
– Sve je ovdje, to mi nitko ne može oduzeti. Ne nosim to u torbi. To je čip u glavi.
Čudi se što ga javnost percipira kao bogataša jer, kaže, svi su mu računi blokirani, često nema ni za režije, a banka mu prijeti ovrhom jer više ne može plaćati rate za stambeni kredit.
– Vjerujem u Boga, u Hrvatsku, u ljubav. Svojim krvnicima poručujem: ne možete vi mene toliko mrziti koliko ja vas mogu voljeti – često nam je ponavljao tijekom iznošenja svoje “obrane”. U moru tema dotaknuo se i svojeg odnosa s generalom Gotovinom, haaškog procesa “šestorki”, brojnih kaznenih prijava protiv njega, ali i sadašnjeg vrha HDZ-a i općeg stanja u državi. Stigao se sjetiti i Severine.
Deset tisuća kuna mirovine
Rojsov obračun sa svima počeo je detaljnom analizom njegova ratnog puta.
– Točno 2145 dana je dug moj ratni put. Samo dragovoljačkog staža imam 394, a staža u tzv. nepoznatoj postrojbi 513 dana. Tada sam najviše bio po ratištu, na južnom bojištu po direktnoj zapovijedi tadašnjeg ministra Gojka Šuška. To su bile posebne zadaće i tada sam najviše krvario. Za svoj ratni put u Herceg Bosni dobio sam čin generala pukovnika. Ako smatraju da sam ga neregularno dobio, neka mi ga izvole oduzeti, a tako i mirovine. Ja ih ne tražim niti mi trebaju. Spreman sam ih se odreći ako to zaslužujem nakon svega.
Koliko vam mjesečno iznosi mirovina?
– Kad se zbroje obje, to je oko deset tisuća kuna. Kada sam umirovljen kao neperspektivan kadar, u rješenju mi je stajalo da imam pravo na invalidninu. Ja je nikad nisam zatražio kao što ju je zatražilo 90 posto mojih kolega generala i nižih časnika. Ja nisam nikad jer bi me bilo sram.
Uostalom, provjerite malo po novinskim arhivima pa ćete naći tekst u Globusu u kojem je pisalo da smo ministar Šušak, Miro Tuđman, general Filipović i ja udarili u kravu na cesti. U toj prometnoj nesreći slomio sam tri rebra. Mogao sam se uredno pozvati na invalidnost i moja bi mirovina bila umjesto 5670 kuna u Hrvatskoj – 12 ili 13 tisuća kuna.
Vozač autobusa
Ali uz to morate znati da ja imam 37 godina benificiranog radnog staža, da radim od 1975. godine, da sam prije rata u BiH skupio gotovo deset godina staža i da sam osam godina po inozemstvu radio kao vozač autobusa. Prema tome, kad se to sve izračuna, moja mirovina tri je puta manja od kolega koji nemaju ni dana radnog staža. Zbog toga me boli što mi sada radi ova grupa ljudi koja me blati.
Riječ je o ljudima koji su vas prijavili da ste za sebe zadržali 60 tisuća eura namijenjenih za obranu haaške šestorke?
– Prije svega radi se o 70 tisuća eura. Svaki od njih trebao je dobiti deset tisuća, a ja sam se osobno založio da među njima bude i sedmi, a to je general Dario Kordić. Njih je sedam, pogrešno se misli da ih je šest. Taj mi je novac dao Jako Andabak, a ja sam se obvezao da ću čim budem mogao dati još svojih sto tisuća eura. To smo namijenili za haaške optuženike i pripadnike 7. gardijske brigade koji su bili u Remetincu u zatvoru. Dio njih je oslobođen, a dio osuđen. Kada smo to dogovarali, rekao sam da trenutno nemam novca jer su mi blokirana sva sredstva. Ali nadam se da ćemo ovih dana riješiti tu zavrzlamu u banci pa ću, kao što sam i obećao, pomoći svima njima, bez obzira na to što je dio njih već na slobodi. Jer ono što sam napisao na papir, ja ću to ispoštovati. Nemojte zaboraviti da je meni već deset godina na snazi zabrana ulaska u SAD. Šest godina ne mogu ući u Europsku Uniju. To mi je ukinuto tek lani, ali i dalje sam na crnoj listi i ne mogu imati vlastiti tekući račun. Svi moji računi u Hrvatskoj i BiH su blokirani. Ne mogu podignuti svoju mirovinu za koju me sada prozivaju. Već deset mjeseci nemam ni lipe od mirovine. Živim i preživljavam tako da mi prijatelji posuđuju novac.
Tisuće za generale
Što se točno dogodilo s novcem Jake Andabaka?
– Poučeni iskustvom, dogovorili smo se da s tim ljudima direktno stupimo u kontakt i da im novac predam osobno, a ne preko nekih posrednika, jer oni mogu sutra tvrditi da ti novci nikad nisu došli njima u ruke. U slučaju Kordić novac sam predao njegovoj supruzi pred svjedocima, generalima Ivanom Toljem i Marinkom Krešićem. S ostalom šestorkom sam stupio u vezu preko posrednika, i to zato što su oni pod zaštitom UN-a i pored sebe stalno imaju pratnju, u što sam se uvjerio kad sam se s njima nalazio više puta, što u ovom kafiću, što po nekim pizzerijama.
Ali tko vas je i zašto prijavio da ste taj novac ukrali? Jako Andabak?
– Nije. Evo, i sinoć sam se čuo s njim. Ja sam s njim u odličnim odnosima.
Pojasnite nam…
– Andabak mi je rekao: ja sam te novce dao i ne želim znati za njih. Ne zanima me više što će biti. Međutim, ja nisam imao pokrića za tih 70 tisuća eura i pobojao sam se da bi me netko mogao optužiti za pranje novca. Rekao sam mu: prijatelju, ali ja sada imam prblema zbog tog novca. Andabak mi je predložio da stupim u kontakt sa šestorkom i dogovorim kako ćemo dalje. Na kraju me jedan od njih prijavio policiji. Prvo mi je slao nepotpune brojeve svog deviznog računa i to preko zajedničkog prijatelja. Pa je onda slao novi, pa je opet bio netočan. Prošlo je tako par mjeseci dok smo to ispregovarali. Kad sam u banci htio uplatiti eure za njega, rekli su mi da se strana valuta na tuđi račun ne može uplaćivati, što ja nisam znao. Novac nisam mogao promijeniti u kune jer sam imao samo broj njegovog deviznog računa. Otišao sam stoga u Herceg Bosnu, dolje sam u jednoj banci otvorio tekući račun i tamo sam uplatio pet tisuća eura. Novci su mu sjeli na račun, ali kako je banka međunarodna, novac je s računa povučen.
Koliko sam shvatio, to je učinio Interpol, uz obrazloženje da oni kao haaški optuženici ne smiju primati niti im ja slati novac jer sam na crnoj listi. Tada sam saznao da ne smiju primati pomoć na taj način jer njihovu obranu plaća UN. A novac koji je doniran njima pripada ustvari Tribunalu, a ne njima privatno. Zvali su me iz te banke i isti dan moj tekući račun je ugašen. Ja sad do toga novca ne mogu doći. Nadam se da ću uskoro biti skinut sa svih listi i da ću moći do tog novca i svojih mirovina.
Da podvučemo crtu. Sedamdeset tisuća eura primili ste od Jake Andabaka. On je sada upoznat sa svim ovim problemima i sve je u redu. Kada se odblokiraju računi, dat ćete taj novac i još svojih obećanih sto tisuća optuženicima i to je za vas gotova priča. Jesmo li vas dobro shvatili?
– Tako je. To je točno. Ponosan sam da mogu pomoći tim ljudima, tu nema nikakvih dilema. Ne mogu biti osuđen jer vjerujem u neovisno sudstvo. Predočit ću dokumente i ničega se ne bojim. Ali svoju golgotu nikad ne bih poželio ni najvećem neprijatelju. Ovome što me prijavio sve opraštam. Molim Boga da bude oslobođen.
Gdje je sada sav taj novac?
– Reći ću ovako: sve je u redu. Evo, toliko mogu reći, jer ovo je vrlo škakljivo pitanje. Za sve imam dokumente i dokaze. Sve ću pokazati na sudu.