Fotoarhiva obitelji Buj nije samo priča o luci i brodovima koji su u Split uplovljavali u prvoj polovici 20. stoljeća. To je priča o jednoj uglednoj obitelji, a prvenstveno priča o povijesti jednog velikog gradaSplitska luka iz fotoarhiva obitelji Buj, katalog objavljen u izdanju Hrvatskog pomorskog muzeja Split, nije samo priča o splitskoj luci i brodovima koji su u Split uplovljavali u prvom razdoblju 20. stoljeća. Katalog zapravo donosi priču o uglednoj splitskoj, nekad trogirskoj obitelji, s bogatom poduzetničkom, posebno brodograditeljskom i glazbenom tradicijom, te o Kamilu Buju (1896. – 1970.), autoru staklenih fotonegativa, koje je dr. sc. Danka Radić, muzejska savjetnica interpretirala. Čak 158 fotonegativa čuvaju se u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Zavičajnoj zbirci Spalatina, a na njih ju je upozorio, kaže nam, Mladen Cukrov iz Muzeja sporta – Split u osnivanju. Skriveno blago otisnuto na staklu odmah ju je zaintrigiralo, ne samo zbog pomorske baštine koja se na njima krije, nego i zbog povijesne, kulturne, dokumentarne, pa i etnološkog te arhitektonskog značaja koji donose.
Kamilo Buj (1919. – 1922.)– Primaran cilj bio je objaviti fotografije, vedute splitske luke i brodove koji su uplovljavali. Kad sam prvi put vidjela negative, bila sam fascinirana koliko tu ima pomorskih motiva. Ali nisu tu samo prizori splitske luke i brodova. Ima jako puno obiteljskih portreta, grupnih i pojedinačnih. Činilo mi se zgodno nekako zaokružiti priču i sve to objaviti. Ako već govorim o Kamilu Buju kao autoru staklenih negativa, trebalo je objasniti tko je on, iz koje obitelji potječe, te sam se potrudila donijeti barem neke osnovne podatke o obitelji i njezinoj povijesti – počinje nam priču Danka Radić, koju je čekao pravi istraživački, detektivski posao.
– Kolekciju staklenih fotonegativa knjižnici je darovala Lorenza Baturina, rođena Buj. Gospođa je preminula, kao i njezine sestre, a njihov brat živi u inozemstvu te je bilo teško identificirati lica zbog stoljeća koje nas dijeli od nastanka fotonegativa. Nemamo više kome postaviti ta pitanja. Prvo je trebalo utvrditi tko je na fotografijama uopće Kamilo Buj. Bio je jedan portret na koji su me uputili da je Kamilov autoportret, ali istraživanjem sam utvrdila da to nije on. Kamilo je bio član Veslačkog kluba Gusar, taj podatak sam pronašla u knjizi Povijest športa u Splitu, i to mi je bio važan trag.
Danka Radić, ravnateljica Hrvatskog pomorskog muzeja SplitU cjelini fotografija Veslački klub Gusar uspjela sam utvrditi tko je Kamilo, jer se isti lik pojavljuje i na obiteljskim skupnim portretima. Za portret na koji su me uputili, a koji je Kamilu jako sličan, pretpostavljam da je njegov brat Otto, otac gospođe Lorenze – opisuje nam Radić svoje istraživanje.
Jedan dio obitelji Buj se, kaže nam, u Split doselio 1734. godine. Baš kao i u Trogiru, i splitska grana obitelji Buj bavila se brodogradnjom, sve do vremena kad se zbog probijanja željezničke pruge počela nasipavati obala. Te promjene značile su kraj brodogradilišne djelatnosti na Lučcu, ne samo za obitelj Buj, nego i za druge poznate splitske brodograditelje koji su tu gradili i radili: Košćina, Ivanko, Katalinić… Obitelj Buj se zatvaranjem brodogradilišta prebacila na drugu gospodarsku djelatnost. Otvorili su Tvornicu kože Buj i tako stekli ekonomsku moć te su postali ugledni i uvaženi građani Splita.
– Gospođa Lorenza knjižnici je, osim fotonegativa, darovala i čitavu glazbenu ostavštinu svoje obitelji Buj i Cobenzl, koje su bile u rodbinskim vezama. Svi u obitelji su muzicirali, bili glazbeno nadareni, a ženski članovi obitelji imali su glazbenu naobrazbu. I gospođa Lorenza bila je profesorica u Glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu, podučavala je i svojeg nećaka Kemala Gekića, virtuoza i pijanista svjetskoga glasa. Autor fotografija Kamilo Buj bio je glazbenik, violinist i notograf, ali je bio i vrstan fotograf amater koji je imao urođenu likovnu senzibilnost.
Jedna od kutija u kojima su sačuvani stakleni fotonegativi obitelji BujDarovit i odmjeren promatrač, svojim je objektivom fotografski zabilježio brojne portrete, vedute splitske luke, brodove, ljude i njihovu svakodnevicu, neponovljive atmosferske trenutke i žanrovske prizore. Čini se da je imao osmišljen pristup fotografiranju te su neke fotografije odlično komponirane, promišljenih proporcija i kadrova. Ponegdje kao da se igrao slikara, pa je stvarao kompozicije koje očito nemaju primarnu portretnu ili dokumentarnu namjeru. Te su fotografije snimljene kao naprosto dobri prizori, panoramski prikazi splitske luke, kojima je Kamilo doživio najviši domet svoga fotografskog izričaja. Ja nisam u katalogu donijela svih 158 fotonegativa. Prezentaciju i obradu ostalih fotonegativa prepuštam ostalim istraživačima starih fotografija, povjesničarima, urbanistima, etnolozima, splitskim kroničarima…. Nažalost, fotografske građe obitelji Buj ima i po ostalim privatnim zbirkama. Naime, pojedini su staklene negative posudili od gospođe Lorenze, ali ih, prema njezinu kazivanju, nisu vratili. Nadam se da će ih ovaj katalog potaknuti, ako nisu uništeni, da ih pridruže zbirci – kaže nam Danka dodajući kako su fotografije snimljene od 1919. do 1927. godine. Svi negativi bili su spremljeni u kutije na kojima je zabilježeno kad su snimljeni. No kako nije poznato koliko se prvobitni red po kojem je autor arhivirao staklene fotonegative do danas poremetio, vrijeme nastanka nije bilo moguće određivati prema tim zapisima. Sve je trebalo provjeriti. Ali nije bilo samo teško ustanoviti tko su likovi na fotografijama, nego i koji su to brodovi koji su pristajali u splitsku luku.
Želježnička stanica (1918.-1922.)
– U procesu identificiranja brodova iščitavala sam splitske kronike i stare novine. Novo doba je u rubrici Gradska kronika donosio zanimljive crtice o pristizanjima i odlascima brodova u splitskoj luci. Pojedine brodove sam identificirala po imenu, odnosno čitljivom natpisu na brodu, po logu brodarske kompanije za koju je plovio ili pak usporedbom fotografija brodova objavljenima na internet-stranicama ili u različitoj literaturi. Riječ je uglavnom o parobrodima – kaže nam Danka Radić, koja je prije dvije godine priredila izložbu ovih fotografija, a onda počela prikupljati sredstva da objavi i katalog, jer izložba bez kataloga brzo padne u zaborav i kao da se nije dogodila.
– Kamilo je snimao i zanimljive prizore iz svakodnevnog života: procesiju za blagdana Sv. Duje, djecu i odrasle u kostimima tijekom ceremonijala karnevala, kupanje na plaži Bačvice, veslače Veslačkog kluba Gusar… Kamilo je, naime, volio snimati različite slojeve društva, individualne i grupne portrete splitske imućne gospode odjevene po posljednjoj modi, i on je pripadao imućnijem građanskom rodu, što se vidi iz njegova držanja, kao i odjeće u kojoj je odjeven. Snimao je i svećenike, radnike u istrošenoj odjeći, ali i siromašne splitske težake. Njegova kamera zabilježila je tamnoputa lica naborane kože, s jakim rukama debelih prstiju i noktiju, napaćene majke i bake s bosonogom djecom koja djeluju zbunjeno pred fotografom. Tako je uspio dočarati klasne razlike u onodobnom Splitu, otmjeno držanje građanske klase, kao i prirodnost i jednostavnost radničke i težačke klase. U njegovim fotografijama osjeća se strast prema onom što je radio i sigurno ne zaostaje za profesionalnim fotografima tog doba. Kamilo nije imao svoj pravi zatvoreni atelje te je snimao gotovo sve vani, na otvorenom prostoru. Posebnu cjelinu njegova fotoopusa čini i željeznička stanica koju je snimao s prozora kuće u kojoj je živio na Lučcu. Kamilo je bio oduševljen brodovima. Brodove i osobe je snimao u pokretu, iako je tad bilo teško snimati osobu ili brod u pokretu. Obično su takve fotografije bile zamućene, ali on je na pojedinima uspio postići oštrinu – kaže nam Danka Radić, kojoj je bilo jako važno donijeti priču i o tome kako se mijenjala vizura grada Splita s mora.
wpDiscuz
