Tog KOS-ovca u Zagrebu su smatrali nitkovom, u Beogradu slavili, jer je umalo proveo puč i doveo do uhićenja TuđmanaNa beogradskom groblju Bežanija ovih je dana s vojnim počastima pokopan Vladimir Jagar, umirovljeni obavještajac JNA. U Jagarovoj je kući u selu Stari Gradac u okolici Virovitice, u okviru KOS-ove akcije Štit, 1990. potajno snimljen njegov razgovor s njegovim susjedom, tadašnjim hrvatskim ministrom obrane Martinom Špegeljem.
Film je prikazan na jugoslavenskim TV postajama 25. siječnja 1991. i trebao je pokazati javnosti kako se Hrvatska ilegalno naoružava, a čule su se u Špegeljeve – kažu montirane – prijetnje oficirima JNA. Tajming je bio brižljivo odabran, upravo u vrijeme dok su hrvatski predstavnici Franjo Tuđman i Stjepan Mesić u beogradskoj Palati federacija s ostalim republičkim liderima raspravljali o tome uvozi li Hrvatska oružje.
Kasnije se Tuđmanov tjelohranitelj Mate Laušić prisjetio napete atmosfere i provokacija srpskih kolega dok je čekao kraj sastanka. “Svi smo imali kratke Hecklere MPK5, nosili smo i bombe, pištolje. I u jednom trenutku Mili Ćuku padne spremnik iz Hecklera. I Mile mrtav-hladan se sagne, uzme spremnik i nabije ga u Hecklera. To je bilo vrlo dobro jer više puno nije bilo njihovoga graktanja i komentiranja.”
Napeto je bilo i kad se u uniformi JNA odnekud pojavio Veselin Šljivančanin, tada šef osiguranja saveznog ministra obrane Veljka Kadijevića, a kasnije zapamćen kao ratni zločinac, odgovoran za vukovarsku Ovčaru. Hrvatska je delegacija bila s pravom nervozna jer se očekivalo da će odmah nakon filma JNA izvesti državni udar i uhititi ih, no to se ipak nije dogodilo, a Tuđman se vratio u Zagreb.
Kad je sletio na Pleso, najavio je “odgovornost za krivce koji nelegalno naoružavaju Hrvatsku”, da bi već sutradan ublažio priču i iznio sumnju u vjerodostojnost filma.
Iako su planirali, KOS-ovci nakon prikazivanja filma nisu uspjeli uhvatiti Špegelja jer se on pravovremeno sklonio u Beč, no zato su uhitili šesteročlanu “virovitičku skupinu” oko Đure Dečaka, lokalnog zapovjednika tad još ilegalnih skupina hrvatskih dragovoljaca, a koji su u to doba sudjelovali u švercanju oružja iz Mađarske.
Stari partizan Špegelj imao je povjerenje u Jagara jer je bio dobar prijatelj s njegovim pokojnim ocem Karlom, komunistom i jednom od rijetkih koji su u travnju 1945. uspjeli pobjeći iz logora u Jasenovcu. Povjerenje je bilo toliko da je Jagara, s kojim se mjesecima nalazio, čak postavio za jednog od glavnih ljudi koji su vodili stvaranje budućeg Zbora narodne garde (ZNG), ne sluteći da je njegov susjed ostao vjeran JNA.
Kako je ovih dana, u izjavi povodom Jagarove smrti, rekao Aleksandar Vasiljević, nekadašnji šef KOS-a (Kontraobavještajna služba), “Vladimir Jagar ušao je u KOS u rujnu 1990., a već u listopadu raportirao je da je s njim kontaktirao Špegelj”.
Sam Jagar u jednom je intervjuu o Špegelju kasnije rekao: “Razočaranje koje sam toga trenutka doživio teško je i nakon toliko godina opisati – da me dojučerašnji komandant, čovjek iz mog sela, pokušava zavrbovati da radim protiv države koja mi hrani peteročlanu porodicu… U mom selu u Drugom svjetskom ratu bili su samo partizani. Ljudi su vidjeli da su prevareni 1990. i da se sprema ratno zlo i poslije akcije hapšenja vođa HDZ-a velika većina njih je mislila da će JNA biti jača od ustaša. I ja sam bio uvjeren da ćemo tad pobijediti ustaštvo, Špegelja, Dečaka i slične”.
Za komentar tih događaja zamolili smo prozvanog Đuru Dečaka, umirovljenoga generala i dugogodišnjeg predsjednika Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata (UDVDR)
“Ta priča o ustaštvu nema veze s istinom, pa nije u Virovitici bilo nikakvih ustaša niti smo se mi tada dijelili na lijeve i desne, a oružje smo nabavljali po naputku Vlade RH”, kaže Dečak, čijoj je skupini zbog filma sa Špegeljem u proljeće 1991. suđeno na vojnom sudu u Gajevoj ulici u Zagrebu, u zgradi u kojoj se danas nalazi DORH.
Mahom su osuđeni na višegodišnju robiju, no do pravomoćnosti presude u svibnju 1991. pušteni su na slobodu, a kako je ubrzo započeo rat, u vojni zatvor se više nisu vraćali nego su otišli na frontu. Dečak nam je potvrdio da je Špegelj, koji u lipnju 1991. postaje zapovjednik ZNG-a, dugo imao golemo povjerenje u svog sumještanina.
“Jagara je odredio za zapovjednika dragovoljačke vojske i mene je čak slao u našički hotel Park da mu podnosim raporte. Nije mi bilo ugodno davati tako osjetljive podatke o našim dragovoljačkim bataljunima iz Virovitice, Slatine i Grubišnog Polja čovjeku u uniformi JNA, a za kojeg sam znao da je kapetan KOS-a. General Špegelj mu je bezgranično vjerovao, znate, on je u nekim situacijama bio pomalo prostodušan i imao je velikih propusta, kao kad je tražio da napadnemo kasarne JNA”, prisjeća se Dečak. Kaže da je Jagar bio ključni svjedok na suđenju virovitičkoj šestorci.
“Njihov film nije postigao planirani cilj, bio je, štoviše, dodatni poriv da nam se priključe i ljudi koji inače nisu bili bliski s HDZ-om. Meni je Jagara žao, vjerovao je u krivu ideju i iskorišten je, na kraju je u Beogradu proglašen hrvatskim špijunom, iako je zapravo izdao svoju domovinu Hrvatsku”, dodaje Dečak.
Na opasku da je Jagar očito kao svoju domovinu vidio jedino Jugoslaviju naš sugovornik kaže: “Trebao mu je biti pokazatelj što su skoro svi drugi Hrvati u JNA, od Antona Tusa i Petra Stipetića nadalje, prešli na hrvatsku stranu”. Nakon što je objavljeno da je Jagar ostao vjeran JNA, minirana mu je rodna kuća, što je navodno bio prvi takav slučaj u Domovinskom ratu. Upitan za taj događaj Dečak nam je rekao kako nikad nije podržavao uništavanje imovine te da detalje o tom događaju on ne zna jer je u to vrijeme bio u vojnom zatvoru.
Kako je Špegelj kasnije sam priznao u intervjuu Slobodnoj Bosni, “istina je da me KOS ‘probušio’ – to je termin iz obavještajnog rada – u Virovitici. Za mene je bilo šokantno što me izdao Vladimir Jagar, kome sam beskrajno vjerovao, pristao je na suradnju s KOS-om i izdaju. Snimili su me u Jagarovoj kući. Autentično je da govorim o naoružavanju Hrvatske i o tome kako ćemo, ako budemo prinuđeni, uzeti skladišta JNA i kasarne, ali nije autentično da sam pozivao na ubijanje oficira i njihovih obitelji”, rekao je Špegelj.
KOS je namontirao dio njegove druge izjave iz jednog intervjua, tvrdio je, i to “preko kasete koju su ukrali iz TV Zagreba. Uz pomoć tadašnjeg direktora Hrvatske televizije Veljka Kneževića i kompanije kasetu je dobio Aleksandar Vasiljević”. Sam Vasiljević, nekadašnji šef KOS-a, ovih se dana povodom smrti Vladimira Jagara, s kojim se družio u Beogradu, prisjetio da je “pokojni Vlada, hrabri čovjek i čestiti oficir, zaista bio prvi operativac u akciji Štit i jedan od najboljih agenata KOS-a.”
Nakon što je film o Špegelju prikazan, JNA je Jagarovu obitelj – suprugu, maloljetnog sina i dvije kćeri – prebacila u Srbiju. Jagar im se nije odmah pridružio nego je pred Vojni sud u Zagrebu, ispred kojeg su Zagrepčani danima protestirali, dolazio u uniformi JNA svjedočiti protiv Virovitičana. Kad se JNA povukla, Jagar se pridružio ostatku obitelji tamo gdje je još postojala Jugoslavija.
Vladimira Jagara sreo sam u Beogradu u siječnju 2017. Točno 26 godina nakon prikazivanja filma o Špegelju redatelj Dario Juričan i ja u tamošnjem smo Domu omladine promovirali dokumentarac “Gazda”, o jednom drugom znamenitom Hrvatu – Ivici Todoriću. Jagara smo tad vidjeli, ali nikad se nismo upoznali. Naime, javili smo mu se prije puta i pozvali ga na beogradsku premijeru, želeći tamo dogovoriti snimanje njegove priče o ratnim zbivanjima u Hrvatskoj, koju smo planirali uvrstiti u sljedeći film.
Učinilo mi se da ga vidim u publici, no nije nam se došao javiti. Vrlo brzo sam preko Facebooka dobio potvrdu da je tu večer bio u Domu omladine – pohvalio nas je, služeći se pritom pomalo staromodnim rječnikom, kao “čestite novinare koji nisu podlegli Todorićevom pritisku. Film Gazda to najbolje pokazuje. Bio sam na premijeri filma u Domu omladine u Beogradu i ne stidim se što sam prijatelj s takvim novinarima. Cijenim ih i poštujem što se suprotstavljaju diktaturi i svakom gušenju narodnog otpora od strane vladajućih oligarha koji su do nedavno nos brisali rukavom”.
Nije nam se javio vjerojatno zbog opreza obavještajca, možda je čekao pravi trenutak, ali nismo ga dočekali. Preminuo je u Beogradu krajem siječnja, u 60. godini, a članovi njegove obitelji potvrdili su nam da je već davno skicirao sve ono što nam je bio voljan izgovoriti u kameru. Očito mu je bilo stalo da hrvatska publika sazna njegovu istinu.
Pripremajući film, u Zagrebu smo lani snimili generalovu udovicu Stanislavu Špegelj, koja je nekadašnjem susjedu Jagaru prvo poslala pomirljivu poruku: “Vlado, ja nemam nikakve veze s miniranjem tvoje kuće, niti znam tko je to uradio, niti sam bila u Gradcima kad se to desilo”, a potom ga je prozvala: “Kako si mogao napraviti Martinu tako nešto, zar je on to zaslužio? Zaboravio si što ti je sve dobro uradio, sram te bilo, nosiš ga na savjesti, radi tvoje ambicije on je strašno propatio”.
U hrvatskoj javnosti Jagar je tretiran kao izdajnik, u srpskoj kao heroj, pa mu je u Beogradu za života posvećen mural. U vojsci ipak nije bilo tako idilično – doduše, po dolasku u Beograd je odlikovan, no ubrzo potom je degradiran i etiketiran kao – hrvatski špijun.
“Ja sam završetkom angažiranja u akciji Štit prekomandiran u Beograd, prvo u organe bezbednosti Gardijske brigade, a zatim u Upravu bezbednosti SSNO. Izvanredno sam unaprijeđen u čin kapetana prve klase i odlikovan Ordenom za hrabrost. Dužnost koju sam obavljao trajala je do svibnja 1992., kad je izvršen sramni puč, u kome je smijenjen, kasnije i zatvoren, načelnik Uprave general Vasiljević, a ja sam otjeran iz Uprave kao hrvatski špijun. Indirektno mi je spočitana špijunaža i rečeno mi je da se više ne pojavljujem na poslu. Nisam se ni pojavljivao sve do siječnja 1998., kad sam konačno penzioniran”, izjavio je Jagar 2012. u intervjuu dnevnom listu Politika, gdje je iznio i neke detalje o događajima 1991., ali i svoje protivljenje ideji da JNA izvrši državni udar.
“Ilegalni kanal krijumčarenja oružja iz Mađarske praktično je bio presječen gotovo na samom početku, reagiranjem SSNO prema Ministarstvu obrane Mađarske. Kad je u Mađarsku krenula treća tura šlepera za oružje, otuda su se vratili prazni jer su Mađari prekinuli dalju isporuku zbog provaljenoga kanala. Do prvih količina težeg naoružanja Hrvatska je došla tek nakon pada Varaždinskoga korpusa jer je Uprava bezbednosti nakon Štita, kroz operativnu akciju Kanal, spriječila ilegalni uvoz oružja iz Južne Amerike, Rumunjske, Poljske, DDR-a i Italije”, rekao je Jagar te nastavio da na “rasplet jugoslovenske krize nije presudno utjecalo naoružanje, a najmanje ono koje je uvezeno iz Mađarske, već političke garniture koje su došle na vlast i koje se nisu mogle dogovoriti o mirnom razlazu. Stvarna odgovornost za rasturanje zajedničke države pokušava se zamagliti optuživanjem JNA što nije izvršila puč. Koliko je meni poznato, nitko se vojnim pučem nije usrećio jer je iza toga dolazila na scenu vojna diktatura kojoj se nitko nije obradovao”.
Dodao je tada i da dane provodi družeći se s bivšim kolegama, “proslavljamo stare i nove praznike, a kada odem u spomen-sobu organa bezbednosti u Vojnobezbednosnoj agenciji (VBA), s nostalgijom gledam brojne eksponate službe bezbednosti JNA kojoj sam i ja pripadao, među kojima su i snimci iz akcije Štit”, rekao je, pomalo nalik na Iliju Čvorovića iz filma “Balkanski špijun” i njegovu sjetnu izjavu: “Mene, ako se sete na Dan bezbednosti – sete se, ako se ne sete, nikom ništa”.
Rekao je i da mu je “vojnička zakletva, patriotizam i ljubav prema SFRJ donijela samo četiri bajpasa na srcu”. Narušena zdravlja, provodio je dane s brojnim unucima, u ribolovu na Dunavu ili na internetu, jer je zemlja koju je smatrao domovinom nastavila postojati samo u virtualnoj stvarnosti. “Ja sam pripadao Jugoslaviji, zemlji u kojoj sam rođen, za koju se i moj otac borio kao Hrvat. Zakletvi koju sam dao kao pripadnik JNA ostao sam vjeran”, napisao je Vlado Jagar, čovjek koji je zbog te vjernosti proglašen izdajicom, da bi na kraju i sam bio izdan.