Published On: Čet, ožu. 21st, 2019

KOS je kroz Labrador htio oživiti ustaštvo, sad to rade ‘Hrvatine’

Na Mitnici postavljen banner dužine 210 metara s imenima Heroja Vukovara | Author: Davor Javorovic (PIXSELL)DAVOR JAVOROVIC (PIXSELL)

Trećima je sve sinulo tek u svibnju 1991., nakon Borova Sela ili prvog tenkovskog projektila koji se jedne svibanjske nedjelje te godine u Osijeku (iz Bijele vojarne) zabio u zgradu nastanjenu civilima. Neki kasno pale ili su pripadnici “klase optimist”. Bilo ih je koji su sredinom kolovoza 1991. počeli i sumnjati u pravičnost hrvatske države u nastajanju. Sumnja i strah, zazor i jesu cilj i svrha svakom tajnom ratu, a upravo su operacija Labrador i grupa Opera bile ofenziva i alatka u perfidno smišljenom, “podzemnom” ratovanju protiv Hrvatske. Valjalo je podsjetiti na antisemitsku i rasističku, prema manjinama (nacionalnim i ideološkim) krajnje represivnu NDH.

“Operativna grupa za propagandni rat” (Opera) na čelu s tadašnjim zapovjednikom ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA, generalom Zdravkom Jurjevićem, okupila je petnaestak novinara, snimatelja i tehničara te pokrenula propagandni rat protiv Hrvatske. Šire se informacije koje u panici pokolja u povojima dovode do ruba kaosa, stanja u kojemu mnogi više pojma nemaju tko tu nad čijom majkom “vrši nasilni snošaj”: između ostalog, medijskim kućama se šalju falsificirani memorandumi izmišljenih organizacija poput, recimo “Komunističke sekcije HDZ-a”, objavljuju se “kolažne tvorevine” sazdane od stvarnih, prisluškivanih i snimljenih razgovora i montiranih neistina. Istodobno iz Beograda kreću priče o poubijanoj srpskoj djeci, kao i sad već dobro poznata priča o tenkovima JNA koji su se miroljubivo povlačili iz Slovenije, a koje su ustaški bojovnici kod Vukovara žestoko i dakako krvoločno napali, pa su oni u obrani grad sravnili sa zemljom.

Muškarac koji je za vrijeme rata spašavo Hrvate | Author: ThinkstockTHINKSTOCK

No kako djela, baš kao i slike, “narodnim masama” uvijek djeluju dojmljivije od pukih riječi, “dogodio” se Labrador, operacija Labrador, kojom je rječito valjalo dočarati “vjekovni” hrvatski antisemitizam. Agenti KOS-a tom su prigodom, za “više ciljeve”, u bombaškim akcijama žrtvovali Židovsku općinu u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici, kao i nekoliko židovskih grobova na Mirogoju. Smatra se kako su agenti KOS-a odgovorni i za jednako bombastične akcije u kojima su glavom platile tračnice na željezničkoj liniji između Gline i Vojnića te onoj koja je povezivala Zagreb i Beograd (kraj Vinkovaca). Kako ništa nije dovoljno komplicirano da ne bi moglo postati još kompliciranije, nakon relativno “razvidnog” razdoblja tijekom kojeg iz rovova jedni brane domovinu a drugi otadžinu i “vekovna ognjišta”, slijedi idila poraća tijekom kojeg valja politički korektno zaboraviti sve što se događalo, u “roku odmah”.

Slijede razvojačenja branitelja koji se većinski nemaju kamo vratitijer tvornice su se, što kao produkt granatiranja i rušenja, što kao “poslovni uspjeh” nove hrvatske upravljačke elite, pretvorile u Potemkinova sela, povratak prognanih (prije progona mučenih i/ili nekih članova obitelji lišenih) u sela, gradove u kojima ih sad zbog Zakona o oprostu kao s naslovnice Kule stražare čeka idiličan suživot s nekadašnjim mučiteljima, silovateljima, ubojicama. Slijedi šutnja o traumama, traganje za kostima, slijedi sve ono što će nas dovesti do današnjega kaosa u kojemu se umjesto u rovovima bitke i svrstavanja na “naše” i “njihove” vodi na društvenim stranicama, na portalima, u novinama, na uličnim prosvjedima, pročeljima zgrada koja se grafitima kite kao girlandama… Preko noći iščeznula je institucija “slobodnog i neutralnog intelektualca”dovoljna je jedna riječ da te preko noći presele u pakao jednog, odnosno mučenički status drugog tabora.

Desni ideološki kaos | Author:  Luna sin estrellasLUNA SIN ESTRELLAS

A kad te svrstaju, gotov si. Dovoljno je da netko neku poluinformaciju dobaci kao kamen i kreće hajka, kiša metaka. Onakva kakvu već dugo trpi, recimo, Tanja Belobrajdić. I nije važno što je ona jedna, a njih na stotine, tisuće. Važan je veličanstveni osjećaj pravičnosti kojim se svi bez razlike opasuju kao pojasom nevinosti: jer nitko ne vidi brvna i balvane u očima vlastitih ideologijskih konstrukcija. Samo gologuzu istinu i pravdu na barikadi protiv mraka. Mrak je uvijek onkraj nas. Kod drugih. Linč uvijek rade “drugi”. “Naš” linč je uvijek poziv na istinu. U Hrvatskoj u kojoj je deklarativni istup o pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu postao parangal koji za sobom povlači fašističke, šovinističke, homofobne i ine druge sklonosti, kao i zatucanost, glupost.

Hrvati koji nemaju nikakvih problema s, recimo, istospolnim brakovima, ili abortusom, ili drugim nacijama, baš kao i ljevičari koji se osjećaju Hrvatima zato što, izbačeni iz konteksta jasne podjele, tapkaju po minskim poljima ničije zemlje, između “naših” i “njihovih”. U jeku “vatrometa” koji se svako malo rasplamsava kad se “dogodi”, recimo, Rene Bitorajac, koji bi negdje drugdje i u neko drugo, manje eksplozivno vrijeme itekako imao prava karikaturizirati prema načelu: “Ako se ne znamo smijati sebi do granice izrugivanja, onda nemamo prava smišljati šale i pošalice o drugima. Ili se “dogodi” prior Dominikanskog samostana u Splitu, Luka Prcela, čovjek koji zemaljskim indulgencijama u vidu misa zadušnica dušu poglavnika Ante Pavelića izbavlja iz pakla. U izravnom prijenosu mise. Na hrvatskoj državnoj televiziji.

Misa za Antu Pavelića u Zagrebu | Author: Davor Visnjic (PIXSELL)DAVOR VISNJIC (PIXSELL)

I jednima u ruke ubaci sve moguće adute za teoriju o fašistoidnosti Hrvata, a druge ostavi u konsternaciji. Pa se opet vratimo na mrtve. Sve njih, ali opet podijeljene u tabore. Pa se opet počnemo njima nabacivati, selekcionirati tko od davno upokojenih, koje je zemlja pojela do kostiju, ima pravo na majčinske suze. Baš na Majčin dan. Ironijom sudbine. I nikog nije briga za majke u toj igri dimnim zavjesama, majke iz nedavnog ratapreselili smo se u onaj predzadnji i njime se služimo kao biljegom za stoku. Zato te majke bez sinova, valjda u posvemašnoj nemoći i gorčini, ponekad javno izraze svoju bol iz medijskog vakuuma. Poput majke Gorana Ercega, razvojačenog, u ratu golobradog branitelja. On je u “mirnodoblju” dušu ispustio na brodici koja je “morala” izgorjeti zbog isplate osiguranja vlasniku “tvrtke” za koju je radio.

Ta doista shrvana žena svoje obraćanje na društvenoj mreži počinje jednim “Sramite se” popraćenim uskličnicima, a zatim niže, na proste faktore razbucava svu demagogiju majstora pjevača “visoke politike” u zemlji nastanjenoj sve stručnijim “prevrtačima kontejnera i kušačima po pučkim kuhinjama”, u zemlji čije postojanje neki još zdušno osporavaju, čijoj se mračnoj prošlosti vraćaju kao adutu za rušenje, u kojoj ima domoljublja i “domoljublja”, lakovjernih i brzoprstih, kamenobacača, mučenika, sve manje slobodnih strijelaca koji istinu traže izvan ideologijskih tabora, izvan zviježđa simbola kojima se skupine vole kititi kao bedževima, da se pripadnici čopora valjda ne bi međusobno poubijali, na području što ga ne osvjetljava ni zvijezda rujna, ni “kalaisani” srp i čekić, ni dvadeset sedmo slovo abecede, ni onaj polomljeni križ kidnapiran iz sanskrta.

Ivana Šojat

Pošalji ovaj članak prijateljima: