Današnji izbori u Kataloniji mogli bi biti povijesni – ali sami po sebi neće razriješiti krizu u toj zemlji u sastavu Španjolske, zaoštrenu kad je Španjolska 2008. uklizala u privrednu i financijsku krizu. Uoči tih izbora za oblasni Parlament, iz Madrida su ispaljene najžešće propagandne salve protiv katalonskih secesionista, koji najavljuju da će eventualnu pobjedu na izborima iskoristiti da jednostrano proglase odcjepljenje od Španjolske.
Svakome normalnome (prisutni na Balkanu se izuzimaju, dakako) ti se argumenti čine zapravo nadrealnima, ali nacionalne strasti i jesu nadrealne, ništa manje nego navijačke. To barem znamo.
Ankete uoči današnjih izbora ne predviđaju da bi stranke čvrsto opredijeljene za neovisnosti mogle dobiti više od pola glasova, ali mogle bi imati većinu u Parlamentu.
Masova koalicija Zajedno za da, Junts pel Sí (JxS), računa na 39,7 posto i oko 65 od 135 mandata. Ljevičarsko narodno jedinstvo (CUP), također secesionističko, na 6,9 i desetak mandata – pa bi zajedno mogli u Parlamentu imati većinu za proglašenje neovisnosti, ali njihovih 47 posto bilo bi znatno manje od 55 posto, koliko je Europska unija zahtijevala kao granicu na referendumu o neovisnosti Crne Gore. Koalicija Katalonija naravno da mi to možemo (CSQEP) računa na 16 posto, smatra da se do neovisnosti smije dogovorom s Madridom; u njezinu sastavu je Podemos, čiji lider Pablo Iglesias poziva Katalonce da ostanu u Španjolskoj pa da zajedno otjeraju s vlasti Mariana Rajoya i njegove nacionalističke Pučane (PPE).
Postoje i realni razlozi zašto pola Katalonije želi nacionalnu neovisnost. Jedni su kulturalni i povijesni, drugi ekonomski i egoistični.
Povijesni temelji
Katalonci jesu nacija, imaju svoj jezik (koji se govori i u inim Katalonskim Zemljama: u Valenciji, na Balearskim otocima, u Aragonskom pojasu, te u neovisnoj Andori), svoju kulturu i svoju nacionalnu svijest. Imaju povijest autonomije od 988. a suverene države od 1359. (bila je jači dio Aragonskog Kraljevstva, čiji je ekonomski i politički centar bio u Barceloni), autonomno sudstvo itd. Katalonski ustanak 1640.-1652. skršen je uz pomoć Francuske koja je nagrađena sjevernom Katalonijom, i danas katalofonom u sastavu Francuske. Ostatak autonomije skršio je prvi burbonski kralj, Felipe V., koji je 1714. centralizirao Španjolsku onako kako je njegov djed Louis XIV. centralizirao Francusku (gdje nacionalne manjine ni danas nemaju sva prava koja jamči EU). Katalonija je bila žestoko potlačena pod Francovom diktaturom do 1975., zabranjeni su bili i katalonski jezik i katalonska imena. Ustavom iz 1978. Španjolska je uređena kao federacija samouprava, ali bez njihova prava na samostalnost.
Bogati i zaduženi
Sa svojih 7,5 milijuna stanovnika Katalonija ima najviši BDP u Španjolskoj, ali je i najzaduženija. Tvrdi da je eksploatirana, da se njezin porez, usmjeren u centralnu kasu (za razliku od baskijskoga), razvlači po Madridu i drugim autonomijama. Uvrštena je u “četiri motora Europe” (tu su još Rhône-Alpes u Francuskoj, Baden-Württemberg u Njemačkoj i Lombardija u Italiji, također sklona secesionizmu).
Stvar bi bila i jednostavnija i jasnija da je Rajoyeva vlada u Madridu odobrila referendum. Ona ga je zabranila pa je Mas posegnuo za izborima kao zamjenom za plebiscit, što je za Katalonce dvosjeklo mač, a za Madrid bumerang.
Mas je najavio da će, pobijedi li njegova koalicija, katalonski Generalitat (samoupravna vlast) najaviti početak procesa odvajanja od Španjolske, te to obznaniti španjolskoj vladi, Europskoj uniji i međunarodnoj zajednici. Neovisnost je planirana već 2016.
Inoslav Bešker