Published On: Sun, Sep 27th, 2015

Tko je i kako zapravo izveo atentat na Josipa B. zbog kojeg je 13 Hrvata osuđeno na smrt


Dok je Tito obilazio Velesajam, eksplodirala je bomba koju su podmetnuli Udbini agenti. Odmah je počela velika hajka na “hrvatske nacionaliste”: uhićeno je tisuću ljudi, a trinaestorica su osuđena na – smrt.
Ni najnovije monografije o životu i djelu Josipa Broza Tita ne spominju jedan od krupnih događaja koji je mnogim ljudima promijenio i upropastio život, a Hrvatskoj i Jugoslaviji dodao još malo nestabilnosti, međunacionalne mržnje i političke razjedinjenosti u ionako nezavidnoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj situaciji prve polovice 1970-ih. Radi se o posjetu Zagrebu i Hrvatskoj ondašnjega predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita, od 15. do 19. rujna 1975. u povodu dodjeljivanja Ordena narodnog heroja gradu Zagrebu u tridesetoj godini od oslobođenja i završetka II. svjetskog rata. Za vrijeme toga posjeta dogodila se eksplozija nepoznate eksplozivne naprave u Paromlinskoj ulici, nedaleko od dvorane “Vatroslav Lisinski” i sjedišta Zagrebačke banke.
O tom događaju govorio nam je u intervjuu Jakša Kušan (u “Globusu”, br. 1270, 10. IV. 2015) upozorivši nas na tekst jednoga od osumnjičenih i osuđenih, koji je tekst nakon više od pet godina od spomenutog događaja bio jedino javno dostupno svjedočanstvo o eksploziji u Paromlinskoj. Dugogodišnji emigrant i urednik najznačajnijih emigrantskih novina “Nove Hrvatske”, koje su 32 godine izlazile u Londonu, tada nam je kazao: “To je zaista bio najpotresniji i najautentičniji dokument iz domovine koji smo ikada objavili. Radilo se o opširno obrazloženom zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka, upućenom na Okružni sud u Zagrebu. Podnositelj zahtjeva bio je inženjer agronomije Vinko Marković, član Saveza komunista, rođen 1933. u Vinkovcima. On je osuđen na 8 godina zatvora u procesu 1976… Za kakvo nedjelo? Riječ je o najbesramnijem zločinu i najvećoj prevari Udbe nakon likvidacije Andrije Hebranga.
Za vrijeme Titova boravka u Zagrebu, 18. rujna 1975. eksplodirala je bomba koju je sama Udba postavila u Paromlinskoj ulici. Nije bilo ni očevidaca ni žrtava, ali je odmah započela hajka u kojoj je zatvoreno oko tisuću ljudi iz sjevernih krajeva Hrvatske… Trinaestorici, na čelu s agronomom Tvrtkom Milošem, izrečene su na kraju drakonske kazne. Tvrdilo se da su agronomi iz Slavonije dobavili protugradne rakete kao eksploziv i da su postojale emigrantske veze.”
Tekst na koji nas upućuje Kušan objavljen je u tri nastavka, pod naslovom “Potresno svjedočanstvo političkog zatvorenika iz Stare Gradiške – Udba usavršila nacističke metode” (“Nova Hrvatska”, br. 4, 5, i 6, veljača-ožujak 1981). Do 1981. godine, nitko i nigdje, ni u domovini ni u inozemstvu, nije javno govorio o toj eksploziji, atentatu na Josipa Broza Tita. No začuđujuće je, blago rečeno, da se ni nakon osamostaljenja Hrvatske nije tom događaju pridala značajnija pažnja i istražilo sve relevantne činjenice oko njega.
Pojavila su se neka javno iznesena tumačenja s određenim kontroverznim i kontradiktornim tvrdnjama.
Vjenceslav Cenčić (1927), novinar i publicist, autor knjige “Atentati na Tita” (Delnice, 2006), u jednom intervjuu tvrdi: “O atentatu su prvi saznali obavještajci Sovjetskog Saveza i odmah upozorili jugoslavenske vlasti. Tita se namjeravalo ubiti za vrijeme posjete Zagrebačkom velesajmu u rujnu 1976. godine (1975 – op. N. M.), a atentat su trebali izvršiti ustaško-albanski teroristi. U to vrijeme predsjednik se nalazio na Brijunima i ništa nije znao (Tito je, prije dolaska u Zagreb, bio na kraćem odmoru u Baranji – op. N. M.). Glavni ideolog bio je Branko Jelić, nositelj emigrantske ustaške politike, a atentat se pripremao u Trstu gdje su hrvatski i albanski emigranti, proustaški nastrojeni, bili spremni da dođu u Zagreb i likvidiraju Tita i njegove suradnike. Oni nisu imali pojma da je među njih ubačen agent sovjetskog KGB-a i da je redovito javljao novosti u Moskvu, a ovi svom Veleposlanstvu u Beogradu koje je bilo u stalnom kontaktu s najodgovornijim ljudima u Jugoslaviji. Predsjednik Tito je 15. rujna posjetio Zagreb gdje je gradu uručio Orden narodnog heroja, zatim posjetio mjesta u Hrvatskom zagorju, a sljedećeg jutra oko 9 sati došao na Zagrebački velesajam. U jednom trenutku u Titovu osiguranju došlo je do gužve, a u dvoranu je došlo desetak osoba iz Titove pratnje i počelo skidati sve električne instalacije i rezati sve kabele. Predsjednika Tita i njegove najbliže suradnike i domaćine ugurali su u jednu prostoriju. Mnogi Zagrepčani, deseci tisuća, bili su zbunjeni i nisu znali što se događa. Samo je šef osiguranja preko radiostanice dobio obavijest da je ispred banke u Paromlinskoj eksplodirala bomba i da je demolirana prednja strana zgrade banke. Dan ranije na tom mjestu bilo je više od tri tisuće djece, pionira.”
Budući da je Cenčić tvrdio da je bio očevidac, novinar ga je zapitao da konkretno opiše događaj, što je on učinio ovako: “Na Zagrebačkom velesajmu sudjelovali su i gospodarstvenici iz Istre i Rijeke, pa sam i ja s njima boravio u Zagrebu. Kad se to dogodilo, pitao sam jednog djelatnika iz službe osiguranja, prijatelja, koji je rekao da je podmetnut eksploziv i da nisu promijenjeni datumi i pomaknuta satnica, stradali bi ljudi, a najviše djeca. Iza planiranog atentata na Tita stajale su emigrantske organizacije u Sjedinjenim Državama i emigrantski centar u Bruxellesu koji su financirali atentat u glavnom gradu Hrvatske Zagrebu i koji su pokušali izvršiti njihovi suradnici u Trstu i Zagrebu… Neki su uspjeli pobjeći, a drugima je suđeno u Zagrebu. Tito se grozno osjećao i najteže mu je bilo da su ga htjeli ubiti u Zagrebu i da je među atentatorima bilo Hrvata koji su, nažalost, pokazali terorističko lice. Istodobno je bio radostan zbog toga što nitko od ljudi nije nastradao.”
Na prvi pogled razvidno je da u ovim tvrdnjama ima mnogo nelogičnih i netočnih mjesta. Za njihovo pobijanje trebalo bi nam mnogo više mjesta. Ali stavljeni uz bok ostalih tvrdnji, pokazat će se njihova slabost.
Josip Pavičić (1944), novinar “Vjesnikove” kuće, u svom dnevniku “Ako smo šutjeli, što je ovo?” (Zagreb 2010) zbivanja oko eksplozije u Paromlinskoj opisao je ovako: “Dakle, te je jeseni, za vrijeme Titova boravka u Zagrebu, u poslovnici Zagrebačke banke u Paromlinskoj ulici u Zagrebu eksplodirao pakleni stroj. Eksplozija je odjeknula mnogo dalje nego se čula, jer se dogodila u neposrednoj blizini mjesta (dvorana Lisinski) na kojem se u trenutku detonacije nalazio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito. Bomba u banci protumačena je kao upozorenje Titu da nije dobrodošao u Zagrebu, pa i kao pokušaj atentata i teroristički čin. Za njezino podmetanje optužen je Đuro Perica, a s njim još nekolicina mladih intelektualaca, među kojima su se našli i lektor u Vjesniku u srijedu Baldo Dobrašin i novinar Večernjeg lista Ljubomir Antić. Svi su odmah pohapšeni, a od poduzeća u kojima su radili zatraženo je da se istraži kako su takvi ‘subverzivni, neprijateljski elementi’ uopće mogli biti zaposleni u ‘društvenom sektoru’. Postavilo se pitanje tko ih je i kako zaposlio, tko je mogao znati čime se oni bave, a nije ih prijavio, s kim su se družili, etc. Tako se i Večernjak uznemirio zbog ‘atentatora’ Ljube.
Baš tih dana nisam bio u Zagrebu, a kad sam se vratio – koliko se sjećam, bila je nedjelja – k meni su doma, usplahireni, dojurili Zvonko i Živko. U Večernjaku je dan ili dva prije mog povratka, 3. listopada, održan partijski sastanak, na kojem sam označen kao čovjek koji je Ljubu Antića dobro poznavao, koji je morao znati da je Ljubo 1971. bio u nacionalističkoj redakciji Studentskog lista i koji nikoga u Večernjaku nije na to upozorio. Sumnja da sam prikrivao ‘atentatora na Tita’ potkrijepljena je ‘otkrićem’ da je moja Lilika 1971. bila tajnica redakcije Studentskog lista. Ako mu je znala žena, morao je znati i on!”
Nadalje, Pavičić opisuje kako je zamolio Ivicu Račana, tada izvršnog sekretara CK SKH, za intervenciju, kako bi izbjegao hapšenje. Račan mu je izašao u susret i do najgorega nije došlo. Pavičić o samom događaju nastavlja: “Cijela priča o eksploziji u Paromlinskoj ima i epilog. Naime, početkom devedesetih, kad se onkraj brave (u Zagrebu i Beogradu) našla skupina jugoslavenskih obavještajaca, pripadnika tzv. grupe ‘Labrador’, otkriveno je da je bombu u banku (kao i na židovsku grobnicu na Mirogoju i pod zgradu Pravoslavne općine u Zagrebu) postavila tajna jugoslavenska policija, odnosno baš ta grupa. Cilj je bio kompromitacija Hrvatske i eliminacija ljudi koje je režim smatrao neprijateljima. Đuro Perica osuđen je na smrt, ali mu je kazna preinačena u dvadesetogodišnju, pa petnaestogodišnju robiju. Ni kriv ni dužan, odležao je 14 godina! Ljubo Antić i Baldo Dobrašin su pušteni. Mene je iz mišolovke pustio Račan.”
Wikileaks je 2013. godine, a hrvatski mediji su to izdašno razglašivali, objavio niz dokumenata američke ambasade u Beogradu i konzulata u Zagrebu koji su se odnosili na događaje i stanje u jugoslavenskom režimu od 1973. do 1976. O eksploziji u Paromlinskoj se navodi: “U rujnu 1975. godine Tito dolazi u posjet Zagrebu. Plan je posjetiti Zagrebački velesajam i zagrebačkom gradonačelniku uručiti Orden narodnog heroja Zagrebu na trgu u Paromlinskoj ulici, blizu Gradske skupštine. No, raspored se mijenja i Tito prvo odlazi na Velesajam, a u 10 sati u Paromlinskoj ulici odjekuje eksplozija bombe. Američki generalni konzulat u Zagrebu dan poslije, preko ambasade u Beogradu, o eksploziji detaljno piše i spominje popucala stakla na zgradi jedne banke te da nije bilo ozlijeđenih. Spekuliraju kako je moguće da je upotrijebljen eksploziv koji se koristi prilikom gradnje autocesta. Posebno se napominje da u medijima nije bilo informacije o cijelom incidentu. Više od godinu dana nakon eksplozije, u studenom 1976., State Department je iz Beograda obaviješten da je u Zagrebu uhapšen novinar Vjesnika Tomislav D. Posebno se ističe da je četiri godine ranije bio savjetnik za odnose s javnošću američkih izlagača na izložbi u Zagrebu te da je dobio otkaz zbog ‘tvrdog novinarstva’. Napominje se da je na proslavi nacionalnog praznika Sovjetskog Saveza američkom generalnom konzulu u Zagrebu potpredsjednik Sabora Kamenko Marković rekao da je zbog eksplozije bombe u Zagrebu uhapšeno 30-35 osoba te da je riječ o osobama povezanim s ‘old emigration’ (što podrazumijeva ustaše)”.
Spomenuti novinar je Tomislav Držić (1940), tada urednik u “Vjesniku u srijedu”. Uhapšen je pod optužbom da je surađivao s ustaškom emigracijom koja je, navodno, stajala iza eksplozije u Paromlinskoj te je prema članku 117. tadašnjeg Krivičnog zakona osuđen na osam godina robije. Poslije je Vrhovni sud smanjio kaznu na šest godina, koju je Držić odslužio u zatvoru u Lepoglavi.
O cijelom slučaju izjavljuje: “Privedeno je nakon te eksplozije u Paromlinskoj ulici oko tisuću osoba, među njima jedan dio nas zagrebačkih novinara i urednika koje je trebalo progoniti i zastrašiti kao primjer ostalima… Režim je te 1975. imao potrebu dovršiti posao koji je započeo 1971. uhićenjem i progonom nekoliko tisuća ljudi koji su sudjelovali u hrvatskom proljeću. Budući da sam i ja bio sudionik hrvatskog proljeća, našao sam se na udaru, a cijeli proces za Paromlinsku, kako mi je poslije potvrdio i šef Udbe za Hrvatsku Franjo Vugrinec, bio je montiran.”
Među osumnjičenicima i osuđenima kao tobožnji krivci, kako napominje i Jakša Kušan, spominje se ime jednoga od osnivača HDZ-a i saborskog zastupnika, Đure Perice (1941). O Paromlinskoj kaže “da je cijelu operaciju u Paromlinskoj osmislila i izvela Udba kako bi opravdala svoju ulogu u državnom aparatu, a njezini tadašnji čelnici ojačali svoj položaj u tajnim službama. Netko je za Paromlinsku morao biti osumnjičen i osuđen, pa su ugrabili nas trinaestoricu. Kako i po kojem kriteriju? Za sebe mogu kazati da sam za režim bio sumnjiv kao sin pripadnika ustaškog pokreta i kao takav pogodan za uhićenje i optužnicu. U to vrijeme živio sam u Zagrebu i radio kao mladi inženjer. Sve je bilo montirano i u prvom stupnju nas petoricu Okružni sud u Zagrebu osudio je na smrt. U drugom stupnju kazna je ublažena na 20 godina. Odležao sam 14 godina i tjedan dana… U ponovljenim postupcima za Paromlinsku dokazano je kako je proces bio montiran, a osuđeni nevini ljudi.”
Vratimo se prvom, autentičnom i dokumentiranom napisu o slučaju Paromlinska, tekstu iz “Nove Hrvatske”, 1981. godine. Tekst se sastoji od uredničkog uvoda i spisa koji je upućen Okružnom sudu u Zagrebu 20. X. 1978., pod naslovom “Zahtjev za ponavljanjem krivičnog postupka u odnosu na pravomoćnu presudu toga suda br. K 251/76 od 18. VI. 1976.”, a “Zahtjev” je podnio ing. Vinko Marković, osuđenik iz KPD Stara Gradiška. Tekst “Zahtjeva” prokrijumčario je u inozemstvo Marko Veselica, koji je angažirao i odvjetnika ing. Markoviću, Vjekoslava Tadića, danas krepkog devedesetogodišnjaka.
Jakša Kušan piše:
“(…) Pronosile su se glasine da je Udba u ovom slučaju primijenila još brutalnije metode nego u slučaju ‘Zadarske grupe’ godinu dana ranije. To je bio dio policijskog plana zastrašivanja u Hrvatskoj poslije Karađorđeva. Na temelju prvih vijesti o nevjerojatnom mučenju zatvorenih Hrvata, koje su u inozemstvo došle tek krajem 1978., skupina vodećih osoba švedskog javnog života potpisala je izjavu kojom se traži oslobađanje osoba i kažnjavanje mučitelja. No i taj je apel ostao bez odjeka.
Tek sada, poslije više od pet godina, iz Hrvatske dolazi prvi dokument o ovim zločinima. Njemačka agencija ‘Ost-Dienst’ dobila je Zahtjev za obnovu procesa, koji je jedan od osuđenih podnio zagrebačkom Okružnom sudu s izdržavanja kazne u Staroj Gradiški — 20. listopada 1978.
Ovo je svjedočanstvo o jugoslavenskoj tiraniji kakvo još nikada nismo objavili. To je toliko potresan dokument da se čovjek ne jednom pita jesu li uistinu moguća ovakva bestijalna i sadistička zlodjela u doba mira, u središtu Zagreba, kojim teče ‘normalan život’ nekoliko metara od zatvorskih zidina. To jedinstveno svjedočenje tim je dragocjenije jer ne dolazi od nekog vatrenog nacionalista, čije je prkosno držanje moglo izazivati udbaške istražitelje, nego od pokornog pristaše režima, od člana partije, koji doživljava šok ne samo zato jer je nedužno okrivljen i suđen već i zato jer u zatvoru susreće ono lice vlasti na koje u partiji nije bio naučen.
Odatle su i neke kontradikcije u ovom sudskom dokumentu, odatle i naivnost koja je još uvijek svojstvena nekim hrvatskim komunistima. Vinko Marković, rođen 1933. u Vinkovcima, koji je s prvooptuženim Milošem, agronomom, imao zajedničku samo istu struku i ništa više, vjeruje u ‘zakonske i moralne norme ovog društva’, poziva se na Tita, odbacuje Savku i Tripala, i kao komunist šuti o torturi koju je pretrpio jer ne želi na sudu kompromitirati istragu, da sudska dvorana ne bi ‘stekla dojam o nacističkom karakteru ovoga režima’.
On naivno vjeruje da vrhovni rukovodioci nisu odgovorni i da ne znaju ništa o zločinačkom ponašanju policije, da udbaš Šijan nije utjelovljenje vlasti, ali na trenutke ipak sumnja da tim zlotvorom upravlja netko ‘sa strane’ i ne može si objasniti zašto ga ne puštaju na slobodu ako su se vlasti samo ‘prevarile’. Partija ga je naučila na frazu da je Jugoslavija ‘humana zemlja’, ali na svojoj koži doživljava da vlastima uopće nije do toga da traže krivca, nego da mrcvare žrtvu.
Svaki redak ove svojevrsne optužnice izaziva nova pitanja i diže revolt do novog stupnja. Već sama činjenica da sve ovo saznajemo poslije toliko vremena, nakon što su žrtve ovoga progona provele šest ledenih zima u negrijanim ćelijama, kad im više ništa ne može popraviti uništeno zdravlje, već to traži svoje objašnjenje: Kakva je to razina ljudske svijesti (da o političkoj i ne govorimo) onih pojedinaca (a njih nije malo), kroz čije je ruke prošao ovaj očajnički vapaj? Ovakvi dokumenti stižu brže i lakše iz Sibira nego iz Zagreba.
(…) Kakav smo mi narod kad dozvoljavamo da se među nama bez straha kreću i slobodno zrak udišu profesionalni zločinci tipa Dmitra Šijana, Borislava Mihića ili Ilije Ivanića, kada trpimo da nam ti isti drsko pozivaju na odgovornost naše vodeće intelektualce zato jer traže amnestiju i za takve ‘teroriste’ kao što je Vinko Marković?(…)”
Evo samo nekoliko citata iz spisa ing. Markovića: “Prema meni je u toku istrage upotrjebljena gruba sila, svirepo mučenje, prijetnje fizičkim uništenjem mene i moje porodice, da bi se došlo do moje izjave i priznanja, ispitivanje je vršeno tako, da se išlo na uništenje mog fizičkog i psihičkog zdravlja i života uopće, što znači da se nisam mogao nesmetano izjasniti o svim okolnostima koje me terete, odnosno osnovama sumnje koje stoje protiv mene, niti sam smio bez opasnosti po život iznijeti na sudu činjenice u cilju svoje obrane. U toku istrage, da bi se dobilo moje ‹priznanje›, tučen sam tako da su mi polomljena rebra, zubi, onesposobljena ruka, od silnih udaraca u trbuh dobio sam bruh, a povrh toga mučen sam strujom po spolnim organima i tijelu… Isljednik je počeo da me strujom muči dodirujući spolne organe. Strašni vrisak koji mi se otimao nije mogao izazvati samilost kod čovjeka koji me mučio. On je stalno jurio za mnom po sobi i pekao me strujom: po licu, rukama, glavi i spolnim organima. Bolovi su bili tako strašni da sam urlao. Svaki dodir je bolio kao udar groma, čitavo tijelo mi je drhtalo od muke i bola…
Uvjerio sam se da sam bio ustvari romantični magarac kad sam vjerovao da se ovo ne smije raditi u našoj zemlji, da su zakoni svetinja i da niko nevin ne smije biti lišen slobode i zvjerski mučen, činjenica, da sam bio sav izgubljen, izubijan i iznerviran kao i izmrcvaren kočila me da razumno mislim. Vodio sam tešku bitku za opstanak… Ne smiješ nikome reći o ovome, zaprijetio mi je Šijan (isljednik Dmitar Šijan – op. N. M.). Ako ikome zucneš, ubiću te. Ovakve stvari se rade, ali ne govore. Budeš li nekome nešto rekao o ovome, odvešćemo te na italijansku ili mađarsku granicu, ti ćeš morati da bježiš i mi ćemo te ubiti.”
Ing. Marković dao je zapravo jasan okvir Udbina plana izmišljanja opasnosti, zastrašivanja pojedinih slojeva, po njezinoj procjeni, neprijateljskih i nepoćudnih elemenata po režim u ovom slučaju, pa čak i većih dijelova stanovništva u pojedinim regijama. Ing. Marković navodi:
“Istraga je također ‘otkrila’ da je vođa hrvatske emigracije u Njemačkoj izvjesni dr. Jelić (za koga sam ja tada prvi put čuo) uspostavio veze sa jednom socijalističkom državom na Istoku (SSSR) i nekim državama na Zapadu, i da je sa zvaničnim krugovima tih država, zainteresiranih za teritoriju Jugoslavije, postigao pogodbu u pogledu znatnih ustupaka teritorijalnog karaktera na štetu Hrvatske kao protuuslugu za njihovu oružanu i diplomatsku pomoć u odcjepljenju Hrvatske.
Tukli su me do besvijesti da ‘priznam’ da sam kao vođa terorističke grupe u sklopu plana vršenja štetočinstva u poljoprivredi zapalio plantažu u Borincima površine 700 hektara.
Tukli su me i mučili da ‘priznam’ da sam u cilju pomaganja operacija intervencionističke vojske iz pravca Austrije, Italije i Mađarske pripremao oružje, te da sam ukrao i sakrio 3 radio stanice u tuđe skladište koje su tamo prilikom inventure pronađene, a o kojima ja nisam imao pojma.
Kao okrivljenog zlostavljali su me i pekli strujom da ‘priznam’ da sam u cilju pružanja aktivne vojne pomoći invazionim trupama od strane separatističkih elemenata u samoj Hrvatskoj u trenutku napada izvana, imao namjeru staviti protugradne rakete na raspolaganje 1. optuženom Milošu T.[vrtku] koji bi zajedno sa mnom, podižući ustanak među Hrvatima, tim raketama tukao jugoslavensku vojsku, koja, budući napadnuta iznenada i munjevito, bez objave rata, ne bi uspjela izdržati takav pritisak intervencionističkih armija što bi dovelo do komadanja Jugoslavije i odcjepljenja Hrvatske u kojoj bih ja bio ministar poljoprivrede. Međutim, kasnije su tu optužbu prenijeli na Đuru Pericu, koji je navodno trebao biti ministar poljoprivrede, a ne ja. U vezi s ovom optužbom stavljeno mi je na teret da sam bio u dosluhu i s vinkovačkim SUP-om, a posebno s načelnikom toga SUP-a Mijom Morićem. Sumnjalo se da ja imam tajne veze sa načelnikom ovog resora koji je navodno znao ili je mogao znati da ja organiziram terorističku grupu u Vinkovcima i Osijeku, koja će moći neposredno da pruža pomoć spoljnoj intervenciji putem diverzija i dezorganizacije pozadine u Hrvatskoj.
Istražni organi su me danima tukli i bukvalno izmrcvarili torturom da ‘priznam’ da sam podmetnuo minu sa satnim mehanizmom, koja je eksplodirala kod banke u Zagrebu. Bilo je navodno odlučeno da teroristička grupa u Vinkovcima izvrši zadatak postavljanja mine u Zagrebu, ali da je to samo neznatan dio jedne šire zavjere protiv poretka u zemlji.
Tukli su me i maltretirali da ‘priznam’ da sam imao tajne veze sa nacionalistima iz ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima i Osijeku koji su imali najdublje povjerenje prema meni, kako zbog mojih ličnih zasluga za hrvatsku stvar tako i zbog toga što sam ja navodno bio ‘eksponirani nacionalista› koji je zainteresiran za iskorjenjivanje Srba iz Hrvatske, ali pošto se prethodno zbaci ova vlast u Jugoslaviji. U vezi s tim stavljali su mi na teret da ja znam tko je spalio spiskove Matice Hrvatske u Vinkovcima. Isto tako tukli su me da ‹priznam› da sam naselio veliki broj Hrvata na području Vinkovaca.
Pretukli su me na mrtvo da ‘priznam’ da sam se kao ‘eksponirani nacionalista’ bio toliko osilio da sam istjerao sve Srbe iz svog poduzeća, da sam trovao Hrvate mržnjom protiv Srba i da sam kao takav stupio u tajni kontakt s Maticom hrvatskom u Vinkovcima čije djelovanje vodi daljem diferenciranju nacija, prije svega hrvatske i srpske.
Prisiljavali su me da ‘priznam’ da sam pravio štetne ugovore za svoje poduzeće te da je ono trebalo da posluži kao glavni financijski oslonac naše terorističke zavjere, a prije svega moje.
Ni danas mi nije jasno kako sam ostao živ od batina koje sam dobio kad sam u odgovoru na pitanje isljednika šta sam po nacionalnosti, rekao da sam Hrvat. Tukući me zbog toga nemilosrdno isljednik mi je stavljao na znanje da je službena politika izražena u zabrani ispoljavanja hrvatske nacionalne individualnosti i priznavanje samo jedne dekretirane jugoslavenske nacije, što znači nasilne nacionalne unifikacije.
Mučen sam na saslušanju za svakog Hrvata s kojim sam kontaktirao, uključujući i predsjednika Predsjedništva SRH, druga Jakova Blaževića, u koje se sumnjalo da održavaju tijesne veze sa mnom kao kolovođom zavjere i oruđem u rukama ustaških zavjerenika koji se nalaze van granica SFRJ. Tortura je vršena s motivacijom da postoji sumnja da su svi ti Hrvati moji suučesnici, te da oni predstavljaju aktivnu ilegalnu organizaciju koji su organizaciono povezani sa mnom kao glavnom vezom između njih i inostranih antijugoslavenskih krugova. Među osumnjičenima zbog kojih sam mučen nalazio se i niz drugih hrvatskih ličnosti, koje su bile na odgovornim položajima po najvažnijim administrativnim i tehničkim ustanovama za koje se sumnjalo da su uspjeli da prodru do rukovodećih položaja u administraciji, prosvjeti i privredi… Ja sam optužen da sam među svima njima širio neprijateljsku djelatnost uvjeravajući ih da su nezaposlenost, masovna demoralizacija i bijeda neizbježni suputnici skorog sloma Jugoslavije koji će, kao uragan, prijeći preko nje, zahvaćajući sve njene narode, od kojih će se Hrvati odvojiti i postati samostalna država. Moji iskazi trebali su da ‘otkriju’ ne samo pojedinosti moje štetočinske terorističke djelatnosti već i da raskrinkaju ulogu Hrvata uopće kao ‘iskonskih neprijatelja’ Jugoslavije. Proces protiv mene i drugih trebao je da raskrinka i uništi ovu zavjeru, te opasnu intrigu imperijalizma i neoustaške kontrarevolucije u Hrvatskoj.”
Ovaj “Zahtjev” ing. Markovića za ponavljanjem procesa nije uvažen. Odslužio je 8 godina strogoga zatvora u Staroj Gradiški potpuno nevin.