Ostavke uglednih književnika Ivana Lovrenović, Milenka Jergovića, Josipa Mlakića, Ivice Đikića i Željka Ivankovića na članstvo u PEN centru BiH izazvale su burne reakcije u kulturnoj javnosti u BiH, ali i u cijeloj regiji premda su mediji poput Klixa nastojali skriti tu vijest.Na njihove ostavke te razloge koje su naveli, reagirala je i prof. dr. Sanja Šoštarić, profesorica, književna kritičarka i prevoditeljica. Ona je i potpisnica pisma članova PEN-a u povodu održavanja mise za žrtve na Bleiburgu.Njeno reagiranja prenosimo u cijelosti.Drage članice i članovi PEN BiH, moram priznati da sam vrlo neugodno iznenađena odlukom četvorice uvaženih autora i publicista, Lovrenovića, Jergovića, Ivankovića i Đikića, da istupe iz članstva ove organizacije.
Njihova odluka me je iskreno rastužila i nagnala da se upitam šta je uzrok ovakvih njihovih reakcija.
Iz obrazloženja Ivice Đikića i Željka Ivankovića da se zaključiti da, između ostalog, imaju zamjerke na nezadovoljavajući način komunikacije prilikom sastavljanja samog protestnog pisma, jer neke članice i članovi nisu blagovremeno obaviješteni, ili neki od njih nosu dobili tekst pisma, ili su neki članovi „isključeniˮ iz komunikacije i slično.
Ukoliko je tome zaista tako, red bi bio da se rukovodeće službe PENa očituju po tom pitanju. Lično sam, možda naivno i pogrešno, pretpostavila da su svi imali vremena i mogućnosti da se na vrijeme očituju ili da predlože izvjesne konkretne izmjene, dopune ili preformulacije u samom tekstu.
No, imam dojam da se u datim, a prilično šturim obrazloženjima za istupanje iz članstva potpisnicima protestne note (dakle i meni) zapravo spočitava jednostranost, komunističko-totalitaristička ideološka ostrašćenost, neosjetljivost, nesposobnost nijansiranog iščitavanja Historije i političko sljepilo.
To me čudi, naročito zbog toga što sam u danima koji su prethodili neslavnoj i nečastivoj misi u Sarajevu uživala u briljantnim tekstovima Željka Ivankovića „Svi naši Bleiburziˮ (Autograf) i Ivana Lovrenovića „Politika Bleiburgaˮ (Byka).
Ivankovićev tekst postavlja apsolutno legitimno pitanje zašto se antifašistička oštrica ne brusi jednako nad svim „našim fašizmimaˮ, odnosno zašto glasno (ili glasnije) ne osuđuje bošnjačko (dnevno)političko kanoniziranje ustaško-muslimanske svite raznoraznih imama, vojnika i ratnih zločinaca, već im se u Sarajevu diže spomenik kroz imena ulica ili škola.
Pitanje je, kako rekoh, prevažno i pogađa u srž, s tim da se ono mora proširiti i na neprestane fašističke ispade širom Bosne i Hercegovine, od Stoca i Mostara do Banje Luke i Višegrada, uostalom o tome pišu, rekla bih nadahnuto, i dva Dragana, Markovina i Bursać, baš kao i Enver Kazaz (npr. u Oslobođenju od 19. 5. 2020), i još mnogi drugi.
Međutim, meni i dalje nije jasno zašto se odbacuje protestno pismo PENa povodom demonstracije najcrnjeg političkog revizionizma presvučenog u svetost euharistije, i to pod pokroviteljstvom prohadezeovskog Hrvatskog Sabora, i proustaškog „Počasnogˮ bleiburškog voda.
Da li se i u ovom slučaju zaista moralo antifašističkim makazama zasjeći sva tri etnoklerofašistička projekta, po principu da ako u Bosni kažeš A onda moraš reći i B i C?
Neposredni povod je bila najava Mise, pa smo na taj „događajˮ reagirali kao na politički spektakuliziranu kampanju za rehabilitaciju endehazije usred Sarajeva, jer se ovdje upravo o tome radi, a to valjda znamo svi.
Jedino s čim se mogu složiti je da se PEN BiH najzad probudio iz mučne letargije i apolitičnosti i da u budućnosti treba daleko glasnije i češće protestirati protiv svih drugih, a jednako pogubnih etnonacionalističkih i klerofašističkih prekrajanja historije II svjetskog rata i ratova 1990-ih kroz prekrajanja imena ulica i sistematsko brisanje sjećanja na narodnooslobodilačku borbu.
NISAM IZDALA SVOJE HRVATSTVO
U tom smislu, kao što odlučno odbacujem licemjerstvo jednog Komšića koji građanima Sarajeva čestita na antifašističkom protestu, tako ne dozvoljavam sebi da me paralizira osjećaj koji su u meni na tren izazvali uvaženi, sada bivši, članovi PENa, da sam osuđivanjem Mise na neki način možda izdala svoje hrvatstvo – jer tek bi to bilo strašno i za pomisliti.
Dakle, šta znači kad se kaže da je protestno pismo trebali biti iznijansirano ili da su formulacije pregrube?
Za armiju ustaških simpatizera, obitelji, djece, prevarenih i zavedenih, poslanih kao guske u maglu, neka drže mise zadušnice oni koji ih se sjećaju, neka se moli ko hoće i ima potrebu čak i za vansudski likvidirane ustaše, četnike, čerkeze, ili hitro uvojačene domobrane, u onim grozomornim sedmicama maja 1945, međutim neka to obavljaju u tišini, skrušeno, privatno, kako religija i nalaže, bez pompeznih medijskih najava i političke orkestracije i to u zemlji koja je raspamećena nacionalizmima, fašizmima i klerikalizacijom sveukupnog javnog prostora.
Kad ustvrdimo da je historija, postmodernistički rečeno, poligon nadmetanja velikih narativa i kada tu tvrdnju primijenimo na balkanski mitomanijski prostor, to onda podrazumijeva da je kritičko suočavanje s nostalgičarskom naklonošću prema partizanima i Titovoj državi nastaloj u partizanskoj borbi svakako nužno (taj generacijski recidiv je, priznajem, još uvijek mea culpa, pogotovo kao odbrambeni refleks osobe suočene s besprizornim post-jugoslavenskim jadom i čemerom cjelokupne tzv. „Regijeˮ), ali to za mene NE podrazumijeva uporno održavanje i veličanje Velikog Bleiburškog Narativa o patnji i golgoti „nevinihˮ, ubijenih samo zato što su Hrvati i katolici, a upravo tako čitam održanu Misu.
Isto tako, moja podrška protestnom pismu PENa nikako ne znači da sam nespremna osuditi druge fašizme, naprotiv jedno podrazumijeva drugo.
Fašizmi, nažalost, bujaju svud oko nas, a na nama je da ih pokušamo razobličiti, barem protestnim notama.
Žalim zbog razdora u PENu, no to iznova pokazuje moć historije, ali i našu nemoć da otvorimo sve teme koje držimo zaključane evo već tridesetak godina, pristajući na falsificiranje prošlosti koje dolazi iz najgorih etnofašističih laboratorija i na povampirenje svega najgoreg iz 1940-ih, kao da nismo naučili baš ništa.
Smrt fašizmu, sloboda narodu!
wpDiscuz
