Portal 100posto u posjedu je presude Županijskog suda u Sisku (Km-6/1998) iz 1998. donešene po sucu Damiru Parcenu, a koja je izrečena tada Srđanu Mlađanu zbog ubojstva maloljetne Elizabete Šubić, umirovljenika Petra Jančića, kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i kaznenog djela protiv imovine, točnije razbojništva i pljačke koju je počinio u “Sisačkoj banci” u Capragu.
Mlađanu, jednom od najvećih monstruma u modernoj hrvatskoj povijesti, tada se, dakako, sudilo po odredbama maloljetničkog kaznenog prava jer je u vrijeme počinjenja gore spomenutih kaznenih djela imao 17 godina. Dobio je maksimalnih 10 godina zatvora, baš koliko bi mogao dobiti i Tin Šunjerga (19) koji je prošle godine u Čisti Velikoj pištoljem ubio oca i majku, ako Županijski sud u Zadru odluči na njega primijeniti prilično blagi Zakon o sudovima za mladež, a ne Kazneni zakon koji propisuje kaznu dugotrajnog zatvora (do 40 godina).
Ako je osoba, dakle, imala 18 do 21 godinu u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a u vrijeme suđenja nije navršila 23 godine smatra se mlađim punoljetnikom prema kojem se mogu primijeniti maloljetničke sankcije.
Isto tako, valja spomenuti i to da dva ubojstva i pljačka nisu sva kaznena djela koje je počinio “sisački monstrum” Mlađan, kako su ga mediji svojevremeno nazivali.
Naime, kad je imao 21 godinu pušten je iz zatvora na slobodan vikend, a u svega jedan dan uspio je unajmiti stan u Zagrebu, opet opljačkati banku, ubiti policajca Milenka Vranjkovića Kinga i zarobiti u stanu obitelj Kosović.
Da nije bilo tog vikenda, Mlađan bi na slobodi bio već 2008. godine, no 37-godišnji Siščanin trenutno je u Lepoglavi gdje guli 17-godišnju kaznu zbog “zločinačkog vikenda” i na slobodu će za sedam godina.
Tko je Srđan Mlađan? Kriminalu se odao već s 12 godina
Srđan Mlađan, iz Češkog Sela kraj Petrinje, osnovnu školu završio je s vrlo dobrim uspjehom i upisao se u Tehničku školu.
Tijekom rata je obitelj izbjegla u Sisak, a tada kao mladić se zbog šest negativnih ocjena ispisao iz škole.
Trenirao je hrvanje, a 1995. postao je juniorski prvak Hrvatske do 66 kilograma.
Zbog provale u školu i krađe videorekordera, nije se više natjecao. To je tada shvatio kao nepravdu i potpuno, prema riječima svojih roditelja, izgubio razum.
U kriminalu je ogrezao još kao 12-godišnjak, tada je provalio u četiri kioska i domogao se nekoliko tisuća njemačkih maraka.
Potom je rezao gume na kamionima, a da bi već s nepunih 14 godinazapalio školsku knjižnicu u Capragu udaljenu svega tri stotine metara od obiteljske kuće u kojoj je živio.
Nedugo nakon toga je u Tehničkoj školi porazbivao namještaj i kroz zatvorene prozore pobacao više školskih računala. U to vrijeme biva prvi puta uhićen, te je podvrgnut liječenju.
Nikad objavljeni i prilično stravični detalji iz sudske presude za dvostruko ubojstvo, pljačku i korištenje oružja
U presudi obrazloženoj na 24 stranice nalaze se najstrašniji i nikada objavljeni detalji iz Mlađanova života te iz vremena kada je smišljao i počinio ubojstva iz presude koju imamo u posjedu.
Ničim izazvan pucao iz očeve puške na čovjeka
Sve je krenulo 19. siječnja 1997. godine oko podneva kada je Srđan zapucao iz puške s ciljem zastrašivanja čovjeka za kojeg je pomislio da je zaštitar na sisačkoj tržnici.
Kako stoji u presudi, Srđan Mlađan je tijekom glavne rasprave kazao kako je njegov otac Mladen iz Domovinskog rata donio automatskupušku iz koje su zajedno znali pucati u dvorištu obiteljske kuće u Petrinji.
Otac je spremio pušku u novu kuću ali ju je on svejedno pronašao i u torbi ju je odnio u njihovu drugu kuću u Sisku. Nekoliko dana kasnije, dok mu je majka spavala, a otac bio na poslu izašao je s puškom i odšetao se do tržnice “Caprag”.
U blizini je uočio muškarca, Josipa Martinića, za kojeg je pretpostavio da je čuvar pa je, ne bi li ga zastrašio, ispalio iznad njega u zrak nekoliko hitaca iz puške. Nakon pucnjave se udaljio, otišao kući i zaspao.
Tjedan dana poslije pušku je vratio u Petrinju te ju je smjestio u dnevni boravak obiteljske kuće ispod kreveta.
Oko Božića 1997. godine, bez očeva znanja, premjestio je pušku na pravoslavno groblje u Petrinji u crnom koferu.
Na očev upit, rekao je da je pušku bacio u Kupu, ali je naknadno na groblje donio crni kofer, vojničku maskiranu jaknu, crnu vunenu kapu sa prorezima za oči te jedan lovački nož.
Pra žrtva – Elizabeta Šubić
Prema Mlađanovu iskazu, 3. siječnja 1998. u večernjim satima sjeo u je u autobus i došao u Petrinju da bi se ponovno uputio na pravoslavno groblje i iz grobnice izvadio prethodno pospremljenu “opremu”. Kapu je stavio na glavu i obukao vojničku jaknu te si je cijev puške uperio u usta.
Ipak, odustao je od samoubojstva da bi ubrzo krenuo u centar grada.
Došao je na jedan trg i uočio mlađu osobu koja je sjedila ispred ulaza u osnovnu školu, a Mlađan joj je prišao betonskom stazom da bi tek onda uočio da se zapravo radi o ženskoj osobi koju nije poznavao.
Upitao je tada Elizabetu Šubić koliko je sati i sjeo se pored nje. Nakon kraćeg razgovora upitao je “vjeruješ li u sotonu?”
Djevojka je samo napravila blagu grimasu i nije odgovarala, a tada je Srđan ustao, otišao je iza njezinih leđa, navukao fantomku, izvadio vrh cijevi iz torbe te ga prislonio u svoja usta.
Par sekunda je razmišljao, pa se predomislio te s udaljenosti od nekoliko metara ispalio 4 hica u stražnji dio Elizabetine glave.
Nakon krvavog pohoda, pušku je odložio natrag u grobnicu i sasvim hladnokrvno se vratio autobusom iz Petrinje u Sisak i ponovno, kao da se ništa nije dogodilo, otišao spavati.
Spomenimo i to da je Mlađan 7. veljače 2011. godine iz Lepoglave poslao pismo roditeljima Elizabete Šubić.
“Učinio sam vam najveću bol koju čovjek može učiniti drugom čovjeku. Bol i patnju za koju se neću ni pokušati praviti da je u potpunosti mogu razumjeti jer ni jedno ljudsko biće ne zaslužuje takvu bol, patnju i gubitak. Uzeo sam život vaše nevine kćeri, ostavio u vama samo prazninu i tugu koje nikako moje kajanje vjerojatno neće moći ublažiti mada se u sebi nadam da će jednog dana to biti posljedica i plod ovog mog pisma koje je najteže koje sam u životu napisao.
Nekoliko godina mi je trebalo da skupim hrabrost da napišem ovo pismo jer samim tim činom priznajem da je moj život bio besramno služenje zlu – do dana kad sam milošću Božjom i uz pomoć pametnih ljudi uvidio koliko sam samo slijep i sebičan bio. Svojim sam zlim djelima ostavio zlim jezicima mnogo prostora za toliku ogromnu količinu laži koje su sijali protiv mene od kojih se nisam nikad branio iz dva razloga: prvi jer sam uvidio da je to izgubljena bitka, a drugi jer sam u nekim periodima svog dosadašnjeg života na neki morbidan način uživao u njima”, stajalo je između ostalog u njegovom pismu.
Druga žrtva – Petar Jančić
Mlađan je uskoro opet napao, i to početkom veljače 1998. godine. Opet je krenuo iz Siska za Petrinju i opet na pravoslavno groblje pronaći kofer u kojem je sakrio pušku. Pješice je došao do garaža u blizini nogometnog igrališta NK Metalac.
Stajao je na mjestu ukipljen oko pet minuta kada je uočio dolazak automobila.
Dok je vozač parkirao automobil u garažu, maloljetnik mu je prišao, izvadio pušku iz torbe koju je odložio uz zid garažae te je s puškom u rukama prišao ulazu.
Uz stražnji dio automobila u garaži uočio je čovjeka kojem je u predjelu grudi ispalio jedan hitac zbog čega je pao na pod garaže.
Zatim mu je prišao i s udaljenosti oko jednog metra ispalio još dva hicau glavu. Bio je to, zapravo, umirovljenik Petar Jančić.
Nekoliko sekundi se Mlađan premišljao, a onda zatvorio vrata garaže pa se s puškom i torbom uputio preko nogometnog igrališta do autobusnog stajališta u naselju.
Prenoćio je bezbrižno kod bake i djeda u Češkom Selu kod Petrinje.
Pljačka Sisačke banke u Capragu i pucnjava
U međuvremenu je netko iz kapelice na groblju oduzeo Srđanovo oružje, najvjerojatnije grobar. No to ga nije sprječilo da nastavi s kriminalnim radnjama.
Glede prisvajanja novca na štetu “Sisačke banke” u Capragu, Mlađan je kazao kako je 24. travnja 1998. godine u gradskom parku za 2.000 kuna kupio od Željka Muretića jedan pištolj marke “Crvena zastava” M-70, kalibra 7.65.mm s 8 komada pripadajućeg streljiva i futrolu na remen.
U ponedjeljak, 27. travnja 1998. Mlađan je došao do poslovnice banke noseći na sebi WGW majicu sa kapuljačom, a preko nje plavu košulju na remen, a u plastičnoj vrećici je nosio rukavice i zaštitnu masku. Prije ulaska u poslovnicu stavio je na glavu zaštitnu masku, na ruke rukavice i zatrčao se s pištoljem.
Nazočnima je naredio da legnu na pod, preskočio je preko pulta u prostor za službenike i počeo trpati novac u donešenu PVC vrećicu, ali mu to nije išlo kako je zamislio te je od nervoze zapucao jednom iz pištolja u prazan prostor.
Samo da ne bi dalje pucao, nesretna zaposlenica banke mu je stavila sav novac u vrećicu, a Srđan se tada udaljio trčeći.
Putem je skinuo masku i rukavice, na lice stavio sunčane naočale te se zaputio prema napuštenim objektima u krugu “NK Metalac”.
Tamo se presvukao, a predmete koje je koristio kao i novac, sakrio je u napuštenim objektima. Nakon toga je, po starom dobrom običaju, sjeo na autobus i otišao do svoje škole i sudjelovao na nastavi.
Na groblju je čuo glasove koji su mu govorili da ubija, tako se branio od bolova
Sve navedeno tada maloljetni Srđan Mlađan kazao je u nazočnosti odvjetnika dodijeljenog mu po službenoj dužnosti, državne odvjetnice za mladež kao i svojeg oca Mladena Mlađana.
Za svojeg oca Mlađan je kazao kako se sjeća da su zajedno pucali iz puške, ali se nije sjetio kojim povodom.
Ubojica se, kako proizlazi iz presude, često vraćao u Petrinju gdje je posjećivao pravoslavno groblje, ali samo noću.
Iskazao je da je na groblje odlazio jer su ga zvali glasovi koji su od njega tražili da ih pusti iz grobova. Zbog toga je otvarao ploče na grobovima, a najčešće bi sjedio na njima.
Inače, tvrdio je da bi svakodnevno, nekada jače, a nekada slabije, čuo muški glas koji mu daje zadatke, a ukolika ga ne posluša, zahvate ga jaki bolovi u predjelu glave i trbuha.
Bolovi bi, kazivao je, prestajali kada bi poslušao glas. Taj glas nekada traži i da ubije, a Mlađan je, kako je kazao, to radio samo kako bi bio lišen stravičnih bolova.
Mladić je tvrdio da mu glasovi nisu rekli da opljačka novac u banci i dodao da mu je glas rekao i da sebe ubije, ali da se uspio kontrolirati i to ipak nije učinio.
Monstrum je, što je uostalom karakteristično za maloljetnike, djelovao samostalno u svojim kriminalnim aktivnostima koje je pomno pripremao. Napadao je osamljene i bespomoćne osobe i bio aktivan pretežito noću.
Opasan za okolinu: Sretan je bio samo kad je ubijao
Iz ondašnjeg elaborata neuropsihijatrijske bolnice “Dr. Ivan Barbot” , detaljno opisanog u presudi, bjelodano proizlazi kako je kod Mlađana bio prisutan duboki poremećaj osobnosti, pretežito šizoidnog tipa. Nisu mu pronađeni znakovi trajne, a niti prolazne duševne bolesti, ali ni zaostajanja u razvoju.
“Radi se, dakle, o trajnom poremećaju osobnosti. Osoba s takvim poremećajem može povremeno poprimiti i ući u stanja koja mogu imati karakter prolazne duševne poremećnosti u vidu psihotičnih epizoda no svako predviđanje otežano je u takvim situacijama, a posebice kada se radi o maloljetnoj osobi. Karakteristike osobnosti takvih osoba nisu promjenjive. Kod Mlađana su nađena obilježja koja idu u prilog razvoju šizoidnog poremećaja osobnosti s asocijalnim ponašanjem”, piše u presudi Županijskog suda.
Utvrđeno je da Mlađan nije htio, niti je uživao u bliksim odnosima s drugim ljudima, pa niti s užom obitelji. Gotovo uvijek je birao samotničke aktivnosti, a nije bio niti zainteresiran za seksualne aktivnosti. Nije imao bliske prijatelje ili povjerljive osobe, a indiferentno se odnosio prema tuđem odobravanju ili kritikama, iskazivao je snažan egocentrizam i nedostatak empatije, emocionalno se iskazivao hladnim i nezainteresiranim, s tim da je bio uvelike ciničan prema drugima.
Obilježilo ga je, piše u elaboratu, stanje praznine i nezadovoljstva uz česte promjene raspoloženja, davao je prednost mašti i samačkim aktivnostima. Rijetke doživljaje sreće i rasterećenja opisao je nakon ostvarivanja morbidnih, surovih djela kroz destruktivan čin vandalističkog iživljavanja. Nije iskazivao kajanje, nije osjećao moralnu odgovornost niti suosjećanje.
Djela koja su mu stavljena na teret učinjena su bez motiva i krajnje su nelogična, a počinjena su na okrutan način. Zbog velike netolerancije na frustracije imao je duboke relacijske teškoće vezane uz nesposobnost da na pozitivan način održava duže vezu s drugom osobom.
U svakom slučaju zaključak je psihijiatara i psihologa bio da se radi o izuzetno opasnoj strukturi osobnosti jer je razina njegove društvene opasnosti vrlo visoka, a što je vrlo značajno, vještaci su smatrali kako ta opasnost ne proizlazi iz bolesti već iz strukture osobnosti koju je stekao rođenjem.
Za sve dobio 10 godina i trebao na slobodu s 27 godina
Kako se Mlađanu tada sudilo po odredbama Zakona o sudovima za mladež ili kolokvijalno rečeno po maloljetničkom kaznenom pravu, nije mogao biti osuđen na više od 10 godina zatvora. Sud ga je kaznio maksimalnom kaznom zatvora uz želju da ga se uputi u penalnu ustanovu gdje bi se trebao resocijalizirati budući da nije završio školu i ima neusklađen odnos u pogledu svoje obitelji i općenito društva.
Pri kraju glavne rasprave na kojoj mu je pročitana presuda koju imamo u posjedu, Mlađan je sucu Damiru Parcenu kazao: “vidimo se u paklu”.
To je te 1998. godine, kada mu je presuda izrečena, značilo da bi Mlađan koji je rođen 1981., iz zatvora izašao s navršenih 27 godina, odnosno 2008. godine.
Izašao na slobodan vikend pa ubio policajca
No kao što je poznato, 37-godišnji ubojica još robija i prema svemu sudeći, na slobodu će biti pušten u 44. godini života.
On je naime, tijekom boravka u zatvoru počinio još jedno teško ubojstvo. Usmrtio je policijskog službenika pa je za njega upravo zbog dobi (imao je 21 godinu i bio je mlađi punoljetnik) osuđen na petnaest, a ne na kaznu dugotrojanog zatvora.
To je počinio, ni manje ni više, nego za vrijeme slobodnog vikenda kojeg je zaradio dobro prikrivajući svoju psihopatsku strukturu u požeškom zatvoru u kojem je završio još kao maloljetnik.
Za posljednjeg izlaska iz zatvora 2002. uspio je čak unajmiti stan u Zagrebu, nabaviti pištolj i opljačkati Sisačku banku u Zvonimirovoj ulici.
Kada je shvatio da mu trag prati policija, bez oklijevanja je s tri hica propucao Milenka Vranjkovića Kinga, inače oca troje djece koji je bio poslan da privede Mlađana koji se nakon krvoprolića dao u bijeg.
Upao u stan i držao zatočenu čitavu obitelj
Vraćajući se s posla (oko 20.30 sati) Nikolina Kosović zatekla je u ulazu nepoznatog muškarca za kojeg je mislila da je prijatelj njezinog brata Mirka, te ga upitala ide li i on na treći kat gdje Kosovići žive.
Mladić je kimnuo glavom te pošao za njom, a nakon što je Nikolina pozvonila na vrata, izvadio je pištolj, uperio joj ga u glavu, zbog čega se ona sva u strahu bacila na pod. Ušavši u stan naredio je svima da odu u dnevni boravak, uvjeravajući ih da se ne moraju bojati, jer im se ništa neće dogoditi, te da će on brzo otići.
Nakon toga na ulazna je vrata stavio ormarić za cipele, pokidao telefonske linije te selotejpom zavezao Mirku ruke za leđa, a noge mu prekrižio te zavezao.
U tom trenutku obitelj Kosović nije znala da pred njima stoji Srđan Mlađan, bjegunac iz zatvora, ubojica troje ljudi te razbojnik koji je upravo usmrtio policajca.
Naredivši im da upale prvi program Hrvatske televizije, u trenutku vijesti, Kosovići su saznali o kome je riječ, i shvatili u kakvoj se opasnoj situaciji nalaze. Tada im je rekao da je policajca Vranjkovića ubio u samoobrani, naglasivši: “Bilo je ili on ili ja”.
Navodno, ispričali su Kosovići, a njima Mlađan, on se vraćao s namirnicama iz trgovine, prema stanu u Jakšićevoj ulici, koji je tog dana za njega iznajmila njegova rođakinja.
Došavši pred kućni broj 22, policajac u civilu ga je zatražio osobnu iskaznicu, prilikom čega su se njih dvojica prepoznali. Policajac je tada krenuo izvući pištolj, no, Mlađan je bio brži. Potom je uzeo policajčev službeni pištolj “glock” te pobjegao automobilom prema Köllerovoj, gdje mu živi rođakinja, a gdje je i zatekao Nikolinu.
“Ubio sam njihovog čovjeka”
Kosoviću su napomenuli i kako je Mlađan mobitelom nazvao roditelje u Sisak i rekao im da je “zabrljao”, a Kosovići su po razgovoru zaključili kako mu je majka rekla neka se preda. On je pak uzvratio: “Ubit će me, ubio sam njihovog čovjeka”.
Svo troje Kosovića je naglasilo da im Mlađan nije niti prijetio, a niti je koga udario, te kako je cijelo vrijeme u njihovu stanu bio vrlo hladnokrvan, rekavši u jednom trenutku: “Gotovo je, sad treba izvući živu glavu”.
No, Kosovići su se i dalje bojali smatrajući da osoba koja je ubila toliko ljudi može lako planuti. Stoga su se trudili da ga nekom gestom ne isprovociraju.
Mlađan je u jednom trenutku namjeravao i pobjeći, zbog čega je nazvao policiju i prijavio navodno razbojstvo u Zvonimirovoj 40, a kao napadača je opisao sebe.
No, pri izlasku iz zgrade, primijetio je snajperiste na krovovima, te je odustao i vratio se u stan.
Fanovi mu slali pisma, a nekim zatvorenicima je uzor
Danas Mlađan guli kaznu u Lepoglavi zbog ubojstva policajca, pljačke i razbojništva. Navodno redovito posjećuje psihijatra, ali i prima pisma devijantnih maloljetnika kao znak podrške i sa željom da počini novo kazneno djelo.
Mediji su pisali da je uzor i nekim osuđenicima koji mu se također javljaju iz drugih zatvora.
Hoće li za sedam godina na slobodi Mlađan opet ubiti nekoga? Hoće li opljačkati još koju banku?
To nitko ne zna, međutim svi znaju da će jedan psihopat, ubojica, pljačkaš i čovjek nepredvidljive naravi opet šetati ulicama gdje i naše obitelji i prijatelji.