Umro je Josip Muselimović. U Mostaru, u bolnici, u 80. godini, u zemlji u kojoj su svi odvjetnici i svi akademici, ali u kojoj je malo tko bio kao on. Bio je posljednji iz jedne generacije ljudi koji su vjerovali da profesija nije samo ono od čega se živi, nego i ono po čemu te pamte.
Rođen u Bijakovićima kod Čitluka, školovan u Sarajevu, jedan od rijetkih odvjetnika koji nije imao potrebu vikati da bi se znalo tko je i koliko vrijedi. Kad su ga jednom pitali kako se postaje dobar odvjetnik, odgovorio je: “Tako što nisi loš čovjek.”
Nagrade su dolazile same – Zlatne povelje za životno djelo, priznanja iz Hrvatske, BiH, Srbije, Slovenije, Makedonije, Crne Gore, Turske. Sve su one govorile isto: u zemlji u kojoj su suci vječito na prodaju, a pravo rijetko kad ima veze s pravdom, on je bio drugačiji. Njegova riječ nije se kupovala.
Ali Mostar ga nije zapamtio samo po sudnicama. Pisao je. O ljudima, o Mostaru, o zemlji koja se raspadala pred njegovim očima. U Večernjem listu, na stranicama koje su često bile šaptom ispisana oporuka jednog svijeta koji nestaje, njegove su riječi ostajale kao trag. Posljednja knjiga, “Putevi i stranputice”, objavljena je tek prošlog prosinca. Možda je to bio njegov oproštaj.
Bio je počasni predsjednik Matice hrvatske Mostar, predsjednik Skupštine Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH, ali ni jedno od tih akademskih zvanja nije moglo opisati ono što je bio: mostarski gospodin. Jedan od onih rijetkih koji su znali da se po časti ne hoda kao po stepenicama.
Umro je u SKB Mostar, u bolnici koja je previše puta svjedočila odlascima onih kojih će se Mostar sjećati. Mostar je izgubio odvjetnika. Izgubio je pisca. Izgubio je čovjeka. A takvi se ne rađaju svake godine.
wpDiscuz
