Published On: Sat, Nov 2nd, 2013

Slučaj Mikulić

Svaki funkcioner, koji drži do sebe, ima svog tajkuna, svog novinara i svog kriminalca. Svaki kriminalac, koji drži do sebe, ima svog tajkuna, svog novinara, svog policajca i svog funkcionera.

Ova shema recept je za funkcioniranje organiziranog kriminala u svim društvima i svim vremenima.

Nije li don Vito Corleone imao nekoliko svojih senatora i po potrebi naručivao naslovne strane novina?

Nije li Milorad Ulemek, jedan od glavnih organizatora ubojstava premijera Srbije Zorana Đinđića, bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića i članova SPO na Ibarskoj magistrali, imao svog ministra kojem se predao poslije 14 mjeseci skrivanja? Nije li imao svoje novine koje je osobno uređivao, ali i nekoliko svojih novinara pride?

Mirjana Kusmuk/Glassrpske.com

Tamo gdje je informacija roba koja se prodaje, teško je razlučiti sukobljene interese i obraniti pravo na istinu, a ne upasti u zamku manipulacije bilo kojeg klana i nesvjesno biti bilo čije sredstvo za ostvarenje cilja. Upravo to se događa po tko zna koji put u ovoj SF državi, za koju su i prethodna dva primjera oličenje uređenog društva u kojem se znaju pravila.

Zbog svega toga i jeste više nego zanimljiva priča o saslušanjima federalnog ministra pravde Zorana Mikulića i medijska prestrojavanja u tom slučaju. Kao što je zanimljiva na prvi pogled nevezana, ali više nego dobro uvezana priča, o pretresu mostarskog zatvora.

U pozadini obje priče tisuće je sukobljenih interesa, što privatnih što stranačkih, i tisuće zakulisnih igara u kojima se konci vuku duboko iz sjene. U toj igri pravda je samo sredstvo za obračun sa onima koji su na drugom, prije svega, političkom kursu. U toj igri sve je dozvoljeno, pa i kriminalci kakav jeste Anđelko Veljančić, Darko Elez ili Anes Kurbegović postaju samo sredstvo za ostvarenje višeg cilja.

Ali da krenemo redom.

Federalni ministar pravde Zoran Mikulić (SDP) saslušan je u SIPA, pa u Tužiteljstvu po zahtjevu tužitelja Tužiteljstva BiH Dubravka Čampare zbog toga što nije prihvatio produženje ostanka osuđenika Anđelka Veljančića, kuma i vojnika kriminalnog klana Darka Eleza, u zatvoru poluotvorenog tipa u Sarajevu i vratio ga u dobro zakapijani KPZ Zenica. Veljančić je u međuvremenu postao zaštićeni svjedok Tužiteljstva, točnije tužitelja Čampare, u predmetu Elez.

Mikulić je stigao u SIPA samo dan nakon što su po zahtjevu Čampare zbog istog slučaja privedeni i saslušani pomoćnik ministra Hidajet Traka, direktor KPZ-a Sarajevo Kenan Kapa i načelnik zatvorske policije Refket Kadrić.

Svi oni sumnjiče se za ometanje istrage u najvećoj poslijeratnoj akciji protiv organiziranog kriminala “Lutka” i zloupotrebu položaja. Kvalifikacija od koje će pobjeći svatko tko ima dva grama mozga u glavi.

Mikulić u svoju obranu iznosi argument da on kao ministar po zakonu ima pravo da izvrši premještaj zatvorenika iz jednog u drugi zatvor. Kaže i to da je Veljančića u KPZ Zenica vratio upravo zbog njegove sigurnost, za koju je zabrinut i tužitelj Čampara.

– Od dolaska u zatvor u Sarajevu sigurnost te osobe je stalno ugrožena i Uprava ustanove je zaključila da će “SIPA u zatvoru u Zenici, gdje je osiguran viši stupanj sigurnost, s njim lakše obavljati operativne radnje”. Jedino zenički zatvor ima kapacitete za visokorizične osobe. Ali Tužiteljstvo je Ministarstvu pravosuđa podnijelo zahtjev za puštanje te osobe na uvjetnu slobodu s objašnjenjem da njegov “boravak o zatvoru predstavlja ogroman problem strukturama zaduženim za održavanje reda, a posebno za sigurnost osuđenika, kaže ministar Mikulić.

E sada nejasno je ostalo kako je moguće da je tužitelj Čampara od Ministarstva pravde tražio puštanje na slobodu Anđelka Veljančića i kako je to on sigurniji na slobodi, nego u KPZ-u Zenica?

Nejasno je i to zašto je tužitelj tražio da ministar prekrši zakon po kojem se pomilovanje može tražiti samo nakon što osuđenik odsluži barem polovicu kazne? Zakonska praksa čak kaže da je to moguće tek kada mu ostane godina do dvije.

Veljančić je 2009. godine osuđen na deset godina zatvora zbog pljačke 2,2 milijuna eura iz Privredne banke Sarajevo. U zatvoru je, dakle, proveo četiri godine. Nakon što odsluži ovu čeka ga nova kazna.

Izvori upućeni u zbivanja iza kulisa tvrde, međutim, da je sve zapravo počelo pretresom zatvora u Mostaru i da se Mikulić osvetio Čampari premještanjem Veljančića.

I sam Mikulić u izjavi medijima potvrđuje da gdje ima dima ima i vatre i kaže: Svi su prošli četvrtak bili svjedoci pokušaja nasilnog upada naoružanih pripadnika Federalne uprave policije u zatvor u Mostaru bez naredbe za pretres koju je morao izdati sudac za prethodni postupak. Službenici FUP-a su tvrdili da imaju usmenu naredbu tužitelja Čampare, što predstavlja eklatantan primjer provođenja privatne i nezakonite sile od pojedinaca iz Tužiteljstva BiH i FUP-a, rekao je Mikulić.

Ovdje dolazimo do neraskidive veze politike, policije i pravosuđa. Ministar Mikulić (SDP) našao se na udaru tužitelja Čampare i direktora FUP-a Dragana Lukača (bliskih SDA). Upravnik zatvora Mostar Romeo Zelenika (HDZ) također. Zašto?

Tužitelj Čampara vodio je istragu o aferi “Reket SDP-a” protiv Zlatka Lagumdžije i vrha te stranke. Predmet je odlukom Tužiteljstva BiH uoči izbora prebačen u nadležnost Kantonalnog suda Sarajevo gdje je “propao”.

Lagumdžija je, kada je poslije izbora ušao u vlast, smijenio Čamparinog rođenog brata Aljošu, člana SDA, sa mjesta šefa Službe zajedničkih poslova Parlamenta BiH. Vezanost braće Čampara za SDA je logična ako se zna da je njihov pokojni otac Avdo Čampara bio dugogodišnji visoki funkcioner te stranke i predsjednik Pravnog savjeta SDA.

Ali da se vratimo temi. Od afere “Reket” preko smjene Aljoše Čampare rasplamsavao se rat SDP-a i Lagumdžije protiv tužitelja Čampare (slučaj Veljančić), te tužitelja Čampare i policajca Lukača (SDA) protiv SDP i Lagumdžije (slučaj Mikulić), pa Čampare i Lukača (SDA) protiv HDZ (slučaj Zelenika).

I tu nije kraj intriga, namještaljki, zloupotreba zakona, zloupotreba institucija, političkih osveta.

Odlično upućeni izvori u kretanja u političko-policijsko-pravosudnom sektoru kažu da se lavina zakotrljala još krajem kolovoza i to ravno iz KPZ-a Mostar i da nema veze sa bijegom Dominika Ilijaševića Come iz tog zatvora. Uzgred rečeno, Como i nije pobjegao, on se samo nije vratio sa dopusta.

Dakle, negdje krajem kolovoza Ministarstvu sigurnosti BiH, SIPA i tužitelju Diani Kajmaković stigla je iz Mostara prijava za organizirani kriminal u kojoj je raskrinkana namjera nekih kriminalnih klanova uvezanih sa policijom o njenoj, te diskreditaciji još nekih tužitelja, ministara, upravnika mostarskog zatvora i drugih važnih osoba iz javnog života FBiH.

Što točno i tko točno se spominje u toj prijavi nije bilo moguće doznati, ali jeste da je pod palicom prvog policajca FBiH Dragana Lukača trebalo da pored Diane Kajmaković bude diskreditiran i ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić.

Neki sarajevski mediji objavili su ekspresno saznanje da je ministar Mikulić, čim je dobio poziv za saslušanje u SIPA, odmah pozvao tužitelje Olega Čavku i Dianu Kajmaković i sa njima razgovarao više od dva sata.

Ovo je logičan potez Mikulića ako je, a jeste, upravo prijava u kojoj se spominje i Diana Kajmaković napravila pravi političko-policijsko-tužiteljski brodolom u FBiH.

Kako god da bude na kraju, ovo je, nažalost, samo jedna tužna priča o zloupotrebi pravde i prava, o namještanju istraga, osvetama, o zemlji bezakonja, o zemlji u kojoj su osobni i stranački interesi iznad interesa i pojedinca i države. O zemlji nemorala, privatnoj državi u kojoj je sve dozvoljeno.

O zemlji u kojoj se zloupotrebljava i etika i pravo i moral zarad obračuna sa neistomišljenicima i ostvarenje političkih i naloga interesnih klanova. O zemlji u kojoj su i kriminalci i tužitelji i policija i politika u neraskidivoj sprezi. O zemlji u kojoj se jasno po naslovima, TV izvještajima i izvorima novinara kao na dlanu vidi koji mediji rade u službi kojeg klana i za interese koje političke stranke. Naravno, neki lupetaju zbog neupućenosti.

O toj i takvoj zemlji u kojoj je po ocjeni visokih europskih i svjetskih diplomata najvažniji problem i pitanje svih pitanja – ugrožena ljudska prava Derve Sejdića i Jakoba Fincija. U SF (Sejdić-Finci) državi ovaj žanr nije znanstvena fantastika. To je namjerno režirana tragikomedija od čije opsjene se ne vidi bit propadanja. Ili što rekao uvaženi prof. Besim Spahić:

Riječ je o “strategiji teatra”, gdje je sve filmski urađeno, s dekorom, scenografijom, castingom i definiranjem dobrih i zlih. Još pastičnije se da objasniti kroz lutkarsko kazalište, najprije selekcija i izbor, koja će se predstava uopće igrati, potom razrada scenarija i dijaloga, marionete na koncima govore i rade ono što su im drugi napisali, odnosno rekli. Kasnije ih moćnici kažnjavaju za sve “slabo” što su uradili po njihovom nagovoru.