Published On: Sat, Nov 2nd, 2013

Čapljinci njeguju poseban običaj – zvonjenje u groblju tijekom cijele noći za duše umrlih

U gradskom groblju svetog Franje Čapljina već dugi niz godina čuva se običaj koji je karakterističan za cijelu općinu, a potom državu i regiju.

Radi se zaista o neobičnom običaju – u noći sa blagdana Svih svetih na blagdan Dušnog dana u navedenom groblju cijelu noć zvoni se mrtvačko zvono, da se nazove pokoj mrtvim dušama koje su pokopane u groblju sv. Franje u Čapljini.

Vrgorac je prigradsko naselje općine Čapljina, koje se sa svojih 200-tinjak kuća smjestilo svega pola kilometra od strogog centra grada. No ipak ovaj dio se izolirao kao zasebna cjelina grada, u pogledu svog oblika, stanovništva i povijesti.

U Vrgorcu se nalazi i mjesno groblje za koje je vezan jedan običaj koji nije karakterističan ni za jedno mjesto u okolici, a i šire. Ovaj običaj vezan je samo za ovo groblje i ovaj grad, jer ne nalazimo nigdje zapisano ni poznato da postoji u cijeloj BiH ili Hrvatskoj.

Na blagdan Svih Svetih u groblju bi se služila svečana misa. Istog dana, čim zađe sunce, odnosno sa pojavom noći, muškarci se počinju okupljati u groblju kraj kapelice. Svi muškarci iz cijelog Vrgorca dolaze u groblje. Oni stariji dolaze prvi dok se mlađi počinju okupljati nešto kasnije jer treba izdržati do jutra.

U prošlosti su mladići prije dolaska u groblje uzimali drvene kante i išli su od kuće do kuće gdje bi im domaćin usuo litru do dvije domaćeg vina, pa bi mladići dolazili s punim kantama vina. Po dolasku u groblje u blizini zvona naloži se vatra i društvo se okupi oko vatre dijeleći ono što donesu, domaće pogače, uštipke, vino… U groblju se tako znalo okupiti i preko 80 ljudi.

Jedna osoba uzima konop i počinje zvonjavu. Zvoni se ”mrtvačko” zvono, odnosno bat udara konstantno od jednu stranu zvona. Zvono ne smije stati, tj. zvonjava ne smije prestati, tako da konop ide ” iz ruke u ruku ” i zvonjava se nastavlja. Odjeci zvona čuju se nadaleko, nošeni vjetrom i noćnom tišinom mogu se čuti čak i u samom gradu.

No to ne smeta stanovnicima obližnjih kuća jer znaju vrijednost i značenje ovog jedinstvenog običaja. Zvoni se do jutra, odnosno dok ne svane zora. Ovim običajem stanovnici Vrgorca žele nazvati pokoj svim umrlim koji su ukopani u ovom groblju.

Nije sigurno kako je ovaj običaj nastao, ali od čapljinskog župnika fra Mile Vlašića i gospodina Vinka Blagoja, jednog od starosjedioca i čovjeka koji njeguje ovaj običaj preko 40 godina, saznajemo da je možda vezan za sljedeće: ljudi koji su bili nazočni na misi poslije završetka mise došli bi do zvona i uzimali konop u ruke da ”zazvone jednom za svoje pokojne”.

Kako je na misi znalo biti starijih ljudi oni bi mlađe momke zamolili da zvone u njihovo ime, pa su tako momci znali stajati kraj zvona i zvoniti. Smatra se da je iz toga nastao ovaj običaj zvonjenja koji se održao sve do danas.

Zvono je od ove godine premješteno na malu kapelicu, a sve do prošle bilo je na središnjoj kapelici, no postoje zapisi da je nekada bilo obješeno na brijestu koji se nalazio u groblju. Postoji zanimljiv podatak o kapelici koja je očuvana i do danas. Izgrađena je 1847 godine i zvono je premješteno na tu kapelicu.

No kako je zemljište na kojem se nalazi groblje pripadalo nekom turskom agi koji je stolovao u Stocu, stanovnici su morali dugo vremena moliti i tražiti od age da izgrade kapelicu. Kako je kroz to groblje prolazio put kojim su išle njegove karavane on je nevoljko pristao na izgradnju kapelice ali pod jednim uvjetom: da kapela bude toliko velika (odnosno mala) da u nju može ući samo svećenik.

Za vrijeme izgradnje kapelice aga je otišao u posjetu i dogledno vrijeme izbivao sa ovog područja, pa je lokalni fratar odlučio da se ogluši na aginu naredbu o veličini kapelice i da kapelica bude veća nego je zakonom propisano. To je i učinio.

No kad se aga vratio i vidio da njegova naredba nije izvršena, navedenog svećenika je bacio u tamnicu (gdje je ovaj umro nakon par mjeseci) i naredio da vrata kapelice moraju biti okrenuta prema jugu, kako njegove karavane ne bi morale gledati u kapelicu, odnosno ulaz i naličje kapelice kad bi prolazili putem.

Zanimljivo je kako je ova kapelica jedini sakralni objekt na ovom području čija su ulazna vrata okrenuta prema jugu i čije naličje gleda na južnu stranu.