Vlasnik kompanije Primorka iz Širokog Brijega, jedan od najbogatijih hercegovačkih tajkuna Marijan Primorac, uspio je u proteklih pola godine preuzeti punu kontrolu nad najvećom mostarskom tvornicom Aluminij, a nakon što je na funkciju direktora imenovan Nikica Ljubić, nećak Primorčeve supruge. Ljubića je Primorac na direktorsku poziciju „instalirao“ potkraj maja, uz svesrdnu pomoć Mehmeda Jahića, predsjednika Nadzornog odbora Aluminija, koji je, opet, na tu dužnost postavljen dva mjeseca ranije (u martu ove godine), odlukom Vlade Federacije BiH. Poslije ostavke prethodnog direktora Željka Kordića koja je, kako se proljetos spekuliralo, bila iznuđena pod višemjesečnim pritiscima „dobavljača“- zapravo Marijana Primorca, upravo je Mehmed Jahića odigrao ključnu ulogu prilikom izbora Nikice Ljubića. Tada se, naime, nagađalo da je predsjedavajući Jahić ubijedio ostale članove Nadzornog odbora da je Nikica Ljubić, kao dugogodišnji uposlenik Aluminija, najkompententniji kandidat i da ima podršku federalnog premijera Nermina Nikšića (inače, Jahićevog zemljaka iz Konjica), te ministra energije, industrije i rudarstva Erdala Trhulja.
Piše: Suzana Mijatović | Slobodna Bosna
Za izbor Nikice Ljubića glasali su svi članovi Nadzornog odbora koje je imenovala Vlada Federacije BiH, te Zlatko Topić i Tomislav Pranjić, kao predstavnici malih dioničara. Topićev je glas „kupljen“ tako što mu je ponuđeno mjesto savjetnika direktora, a nakon što je treći predstavnik malih dioničara Mario Gadžić naprasno podnio ostavku, pretpostavlja se iz istih razloga kao i Željko Kordić. Jedini koji se protivio Ljubićevom izboru bio je Tihomir Kralj, zastupnik vlasničkog udjela Vlade Republike Hrvatske u Nadzornom odboru Aluminija.
I mada je rukovođenje mostarskom tvornicom preuzeo u vrijeme kada su zbog milijunskih dugovanja gotovo svi računi Aluminija bili blokirani, novi se direktor Nikica Ljubić prioritetno pozabavio kadrovskim pitanjima. Najprije je za člana Uprave Aluminija, zaduženog za ekonomsko-financijske poslove, imenovao Tomislava Lovrića, koji je do tada bio jedan od vodećih menadžera u kompaniji Primorka. Premještanje Lovrića iz jedne u drugu firmu izvršeno je, dakako, po nalogu Marijana Primorca, koji je tako preuzeo (ne)izravnu kontrolu nad financijskim poslovanjem Aluminija. Potom je za člana Uprave u čijoj su nadležnosti pravni poslovi zaposlen Amar Hadžiomerović iz Jablanice. Hadžiomerović je u narednim mjesecima ekspresno zaposlio četiri-pet svojih sugrađana iz Jablanice i Konjica, unatoč stalnim prijetnjama otkazima dugogodišnjim radnicima Aluminija da bi u uvjetima reducirane proizvodnje mogli postati tehnološki višak. Hadžiomerović je angažiran na inzistiranje Mehmeda Jahića da bi Primorac, istodobno, tražio da se u Aluminiju zaposli sin vlasnika tvrtke Hercegovina invest Srećka Marijanovića iz Stoca, koji odranije ima kontrolu nad malim dioničarima. Uporedo s zapošljavanjem novih članova Uprave Aluminija, novi direktor Nikica Ljubić dijelio je otkaze „nepodobnim“ uposlenicima, za koje je sumnjao da su odani njegovom prethodniku Željku Kordiću. Marinku Ostojiću i Tihomiru Šutalu otkazi su nezakonito uručeni dok su obojica bili na bolovanju (?), profesor Vjekoslav Domljan je proglašen tehnološkim viškom, dok je predsjednik Udruge malih dioničara Aluminija Samir Anić preraspoređen na novo radno mjesto domara u kompleksu Relax Buna. Aniću je nova Uprava zaprijetila da će i za najmanji propust biti najuren s posla, a navodno su zadužili nekolicinu špijuna da ga prate puno radno vrijeme.
Prema informacijama koje je Slobodna Bosna dobila iz izvora bliskih menadžmentu posrnule mostarske tvornice, sjednice Nadzornog odbora Aluminija održavaju se rijetko, jednom mjesečno, bez rasprave o suštinskim problemima i ozbiljnih analiza poslovanja. Premda je još prije pet godina usvojen zaključak da se niti jedan ugovor s dobavljačima ne može sklopiti bez dostavljanja najmanje tri ponude, te da za svaki posao veće vrijednosti Uprava mora dobiti suglasnost članova Nadzornog odbora Aluminija, poslovnu su politiku firme, sudeći barem prema sadašnjem stanju, preuzeli dobavljači. U poređenju s ranijim godinama, kada su tvrtke u vlasništvu Marijana Primorca isporučivale Aluminiju plin i petrol koks, poslovna je suradnja u međuvremenu proširena, pa širokobriješki tajkun sada za mostarsku tvornicu nabavlja i glinicu. Budući da Primorac oko 30 posto glinice kupuje u tvornici Birač iz Zvornika i prodaje u Mostar, naravno uz masnu proviziju, posve je nejasno zašto su članovi Uprave Aluminija pristali na takav poslovni angažman, jer su sirovinu od dugogodišnjeg poslovnog partnera mogli nabaviti i bez posrednika. Dodajmo tome da su, osim što je Primorac na taj način dobio priliku za ekstra zaradu, ugovori o nabavci glinice od Birača, ali i od švicarske tvrtke Glencor zaključeni bez javnog tendera i bez suglasnosti Nadzornog odbora, iako su posrijedi milijunski iznosi. Vertifikaciju Nadzornog odbora nije dobio ni ugovor koji je direktor Aluminija Nikica Ljubić potpisao s Marijanom Primorcem o isporuci još jedne ključne sirovine „suhi uložak“, koji poduzetni biznismen kupuje od Aluminijskog kombinata u Podgorici. Kako se i u ovom slučaju radi o poslu višemilijunske vrijednosti, Primorčeva je zarada na proviziji zajamčena, iako bi Aluminij Mostar mogao pretrpjeti veliku štetu zbog nabavke sirovina iznimno loše kvalitete. Neslužbeno se, naime, govori da je zbog nekvalitetnih sirovina kupljenih u Podgorici već dolazilo do pucanja anodnih peći, kao i da su zabilježeni slučajevi trovanja radnika Aluminija.
Sljedeći sporni ugovor o kupovini higijenskog materijala, sitnog inventara i HTZ opreme, kojeg također nisu odobrili članovi Nadzornog odbora, sklopljen je s firmom u vlasništvu haškog osuđenika Vinka Martinovića Štele. Štela se u Mostar vratio početkom 2012., nakon što je odlukom Haškog tribunala pušten na prijevremenu slobodu (poslije dvije trećine izdržane zatvorske kazne od 18 godina), da bi se ubrzo posvetio privatnom biznisu. Kako mu, međutim, poslovi nisu išli po planu, ranije je pritiskao bivšeg direktora Aluminija da od njega nabavlja opremu, ali Željko Kordić nije pristajao na ucjene. No, situacija se po osuđenog ratnog zločinca promijenila kada je kontrolu nad Aluminijem preuzeo njegov prijatelj Marijan Primorac, koji je odmah naložio da se pomogne čovjeku koji je izašao iz zatvora. Prijateljsko-poslovne veze s Marijanom Primorcem bile su presudne i kod izbora najboljeg ponuđača vode, firme u vlasništvu Stipe Kolobarića.
Nakon što je Marijan Primorac kompanijama u svom vlasništvu osigurao milijunske ugovore o nabavci sirovina, a prijateljima omogućio da Aluminiju isporučuju drugu opremu, na red je došla i električna energija. Posljednji ugovor o kupovini struje dogovoren je s tvrtkom ProEnergy Mostar, koja je firma-kćerka istoimene zagrebačke kompanije, ali ponovno bez javnog tendera i odobrenja Nadzornog odbora. Ako se, međutim, zna da su mjesečni računi Aluminija za potrošnju električne energije do sada iznosili oko 15 milijuna KM, a uzimajući u obzir dogovorene količine kupljenje struje, računa se da će mostarska tvornica novom poslovnom partneru kompaniji ProEnergy svakog mjeseca plaćati najmanje deset milijuna maraka?!
Nakon što su članovi Nadzornog odbora, i to tek poslije hapšenja federalnog dopremijera Jerka Ivankovića Lijanovića (još jedne sive eminencije u Aluminiju), usvojili plan reprograma duga prema Elektroprivredi Herceg-Bosne, koji je, inače, napravio Željko Kordić sa svojim najbližim suradnicima, zaostali računi za struju se uredno izmiriju. Nova Uprava mostarske tvornice se, jednako tako, pokazala i kao redovan platiša prema svim firmama- dobavljačima čiji je vlasnik Marijan Primorac, dok se dugovanja po osnovu neuplaćenih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i dalje gomilaju. Još su uvijek blokirani svi računi u bankama u kojima je bivši menadžment Aluminija podigao kredite. U posljednjih je sedam mjeseci, naime, Aluminiju na naplatu stiglo oko 50 milijuna maraka kratkoročnih kredita, zbog čega se trenutačno posluje preko banaka, gdje firma nema kreditnih zaduženja. Kako je, međutim, samo pitanje dana kada će banke kojima Aluminij duguje novac blokirati i preostale račune, a budući da plan oplate kredita nikada nije načinjen, jasno je da Uprava kompanije ima još dosta posla kako bi se tvornica spasila od propasti. No, problem je što sadašnje poslovodstvo, u dosluhu s predsjednikom Mehmedom Jahićem, ostalim članovima Nadzornog odbora nikada nisu prezentirali stvarno financijsko stanje, niti su u posljednjih pola godine dostavljali mjesečna izvješća o proizvodnji, prihodima, dobiti ili gubicima Aluminija. Prava je istina, ipak, da je Aluminij nelikvidno poduzeće, s akumuliranim gubitkom od 154 milijuna KM, a da se istodobno bezočna pljačka tvornice nastavlja.
| Iako je federalna Vlada u julu donijela odluku kojom se Uprava Aluminija zadužuje da do kraja 2015. isplati obeštećenje bivšim otpuštenim radnicima, pravo je pitanje hoće li u Aluminiju do tada „preživjeti“, ili će otići u stečaj. Prema zaključku Vlade FBiH, usvojenom na sjednici članova Nadzornog odbora u septembru, najprije bi (do kraja 2014.) bili obeštećeni otpušteni radnici koji nisu pronašli novi posao, a potom i njihove kolege koje imaju novo zaposlenje. Ukupno bi odštete nekadašnjim uposlenicima Aluminija trebalo koštale 15 milijuna maraka, ali nije jasno kako će članovi Nadzornog odbora osigurati potrebni novac, budući da se ne vraćaju ni kratkoročne bankovne pozajmice koje su dostigle 50 milijuna KM, dok se svakog mjeseca stvaraju novi gubici- u prosjeku između sedam i osam milijuna KM?! | Vrijednost poslovnog carstva Marijana Primorca zvanog Prndelj ranije je procijenjena na 50 milijuna eura, premda su mediji nagađali kako je taj hercegovački tajkun još bogatiji. „Poduzetni“ je Hercegovac milijunski biznis razvio u vrijeme rata, uz pomoć političkih pokrovitelja iz HDZ-a BiH, prije svih, ratnog predsjednika Vlade Herceg-Bosne Jadranka Prlića, danas haškog osuđenika, koji je bio njegov financijski guru. Marijan Primorac je vlasnik kompanije Primorka, dugogodišnji zastupnik Tvornice duhana Rovinj za tržište BiH, osnovao je Prvu sportsku kladionicu, kupio pa prodao hotel Biokovo u Makarskoj, posjeduje brojne nekretnine u Zagrebu. Široj je javnosti, međutim, postao poznat nakon što je otkriveno da je bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu „donirao“ blindirani BMW, koji je velikodušno platio 300.000 eura. |
Slobodna Bosna