Slišković: U Mostaru možemo živjeti i jedni s drugima

Igrao je nogomet za brojne europske, ali i domaće klubove, te je bio idol mnogim dječacima koji su bili na početku svoje nogometne karijere. Tada su ga prozvali “balkanski Maradona”, a prognozirali su mu dugogodišnju karijeru.
Njegovo ime bilo je poznato diljem svijeta, a njegovo podrijetlo vratilo ga je u rodni grad. Riječ je o Blažu Baki Sliškoviću, poznatom nogometašu i treneru. Legendarni Baka u razgovoru za Dnevni list prisjetio se s osmjehom svojih dana mladosti, ali i dana kada je Mostar za njega bio jedna velika “nogometna livada”.
Kina je bila vaš trenutačno zadnji zadatak kao trenera. Imate li daljnje planove i kako ste se osjećali u samoj Kini?
– Kina je odlična zemlja i grad u kojem sam bio je uistinu lijep. Zbog problema koji su nastali više nisam trener te momčadi. Što se tiče samih Kineza, vrlo su discipliniran narod koji je navikao živjeti po pravilima i diktaturi. Što se tiče mojih daljnjih planova, volio bih trenirati ekipu izvan zemlje, ali još ništa konkretno nisam dogovorio.
Vratimo se malo na početke Vaše karijere. Kada se rodila ljubav prema nogometu?
– Kasno sam se opredijelio za nogomet, ali ta je ljubav nastala od malih nogu jer je moj pokojni otac igrao nogomet. Sjećam se kada smo dobili nogometnu loptu kao klinci i tada je zapravo sve počelo. Ispred kuće imali smo igralište, veliku livadu gdje smo se kao djeca igrali. Tu smo bili roditeljima na oku. Čim bismo došli iz škole i napisali zadaću, izišli bismo na tu livadu i igrali nogomet. Iako sam prošao sam sve sportove, nogomet je ipak presudio.

Kako su krenuli Vaši prvi nogometni koraci?
– Primijetio me tadašnji Veležov trener i rekao da dođem na trening te da za dva dana idemo na prvenstvo. Budući da sam se pokazao dobrim na treningu i ja sam trebao ići s klubom. Sjećam se da je tog dana kada smo trebali krenuti sastanak bio ispred tadašnjeg Veležova stadiona. Došavši, primijetio sam jednog tužnog dječaka za kojeg su mi rekli da ne ide na prvenstvo zbog mene. Tada se ocrtava moj pravi karakter jer sam se pokupio i otišao kući jer nisam želio da netko propusti natjecanje zbog mene. No, moj tim se vratio i na kraju smo išli svi.
Nakon toga karijera je krenula uzlaznom putanjom. Igrali ste u mnogim europskim gradovima. Vidjeli ste svijet i ostvarili svoj dječački san. Kada danas sagledati sve to, koje Vam je mjesto gdje ste igrali posebno priraslo srcu?
– Najljepše mi je zasigurno bilo u Marseilleu kada govorimo o životu. Tamo sam bio miran i stabilan bez ikakvog pritiska. Ali, što se tiče sportske strane i same nogometne atmosfere, u pamćenju će mi uvijek ostat Pescara u Italiji gdje su ljudi živjeli za nogomet i gdje nisi mogao izići iz stana da te netko na ulici ne primijeti. Mediji su tamo živjeli za nogomet, a igralo se pred punim tribinama.
Zvali su Vas boemom koji nikada nije poštivao pravila. Kako danas gledate na sve to i biste li promijenili nešto?
– Mnogo toga bih sigurno promijenio, ali teško je govoriti sada kada imam godina, ne znam bih li tada bio mentalno jak i jesam li imalo želio. No nikada nisam zažalio za bilo čime što sam prošao.
Bili ste uzor mnogim igračima, je li Vam laskalo to?
– Zasigurno da mi je to dalo jedan dodatni motiv da nastavim još bolje te da dam sve od sebe kako bih se dokazao.
Karijeru ste nastavili kao trener, a jednom ste prigodom na utakmici sa svojim igračima napustili teren. Kako danas gledate na sve to?
– To je bio logičan slijed, iako sam ja u 33. godini prestao igrati pa se ponovno vratio na teren. Nakon toga je započeo rat i vratio sam se u Zagreb kako bih bio bliže obitelji i tako sam nastavio kao trener. Sjećam se te utakmice kada smo napustili teren. Danas bih jednako postupio kao i tada. Dečko koji je tada igrao u mom timu bio mi je povjeren na čuvanje od njegova oca i imao sam veliku odgovornost. Na njemu su tada izvedena dva teška starta gdje je mogao zadobiti teške ozljede. Nisam to mogao gledati, kako suci ne primjećuju sve to, i sa svojim sam igračima napustio teren, iako nam je ta utakmica bila vrlo važna.
Kakva je danas situacija u nogometu?
– Situacija je danas loša u nogometu, nije to nogomet kao nekada. Iz kojih razloga, ja ne znam, ali mislim da nema ni toliko talenata. Danas bih mogao izdvojiti jedino mladog Halilovića iz Dinama kao talent koji bi mogao nešto učiniti. Smatram da su za to djelomično krivi i roditelji koji su zaštitili svoju djecu previše, jer ne žele da njihovo dijete po blatnjavom vremenu igra nogomet, nego se radije odlučuju za neki drugi sport. Danas u Mostaru također nemamo livade ni poljane koje smo nekada imali kako bi se djeca uopće mogla igrati, što je još jedan razlog zašto je situacija danas tako loša.

Puno ste puta napuštali Mostar, ali ste se uvijek vratili, što je razlog tome?
– Sjećam se onog starog Mostara prije 30 godina kada bi svaki čovjek bio sretan što vas vidi. Ispred Kosače je bila kavana gdje bismo se svi skupili i gdje je osmjeh obuzeo čitav grad. Danas toga nema i to nedostaje gradu. Ovdje je rodna kuća mojih roditelja, volim ovaj grad iako se on uvelike promijenio. Rat je svoje posljedice ostavio u Mostaru i one su dandanas vidljive.
Kako komentirate trenutačno stanje Mostara s obzirom na sve probleme koje ima?
– Mostar nije opasan grad unatoč svemu što se događa u zadnje vrijeme. Naići ćemo na te probleme u bilo kojem drugom gradu, ali u Mostaru se to događa upravo za vrijeme izbora. Mostar je grad koji nikome ne predstavlja smetnju i mislim da nije grad slučaj.
Mislite li da mladi ljudi žele vratiti Mostaru zajedništvo i onaj stari sjaj?
– Mladi ljudi vuku k ponovnom ujedinjenju Mostara kako bi ponovno bio onaj stari grad gdje bi bili zaboravljeni svi problemi. Ako možemo živjeti jedni pored drugih, zašto ne možemo jedni s drugima. Rat je donio svoje probleme koji se ne mogu zaboraviti, ali se niti vremena ne mogu vratiti. Treba to sve ostaviti u prošlosti i ponovno živjeti u zajedništvu.
Kako danas kratite Vaše vrijeme?
– Iskreno, ubijem se od dosade. Velika radost mi je unuk s kojim odem u šetnju i tako ubijam vrijeme. Danas je teško i sresti prijatelja kako bih s njim popio kavu. Svi nekamo žure i imaju mnogo problema te ih pokušavaju riješiti. Prije je sve to bilo drukčije, danas smo zaokupljeni samo sami sobom.
Nakon svega što ste prošli, koji biste danas savjet dali svome sinu koji se bavi nogometom ili svojim unucima ako se odluče krenuti tim stopama?
– Imao bih savjete, ali ne znam bili me poslušali jer se sjećam sebe. Možda u neku ruku trebaju proživjeti određene stvari kako bi bili pametniji i bolji u svemu što rade i kako bi neke stvari naučili. (Dnevni list/Dnevnik.ba)