Published On: Sri, kol. 8th, 2018

Skupo smo platili Zuckerbergovu školu Facebooka

Dozvolite mi da odmah na početku kažem kako se meni zapravo sviđa Mark Zuckerberg i to od trenutka kada sam ga upoznala prije deset godina, riječi su to s kojima je svoju kolumnu u New York Timesu započela Kara Swisher. I nastavila…no isto tako moram reći kako se on i njegova kompanija Facebook, velika društvena mreža koju je pokrenuo na fakultetu, već neko vrijeme igraju s našim živcima.

Svaki tjedan je nešto, i to nešto nikada nije dobro.

Ovaj tjedan to je bilo otkriće kako se Rusi, tj. preciznije grupa geekova razbojnika koji djeluju na isti način na koji je djelovala skupina Rusa kad su poremetili izbore u SAD-u na Facebooku 2016. godine i dalje skrivaju oko ove platforme i stvaraju poteškoće.

Neće to nikoga iznenaditi, osim možda predsjednika Trumpa.

Pretpostavljam da bismo trebali biti zahvalni što je ovaj put menadžment Facebooka otkrio vijest i tako napustio prethodni stav tvrtke kojim su se tvrdoglavo odupirali pritisku vlade i medija da budu transparentniji. U proteklih su se nekoliko mjeseci dobro nosili sa problemima u Brazilu,Meksiku i Rusiji, što je dobar znak, iako je izvješće britanskog parlamenta zaprijetilo tvrtki jer nisu “bili spremni ili nisu u mogućnosti dati potpuni odgovor na pitanja njihovog odbora”.

U postu o najnovijoj kampanji prepunoj dezinformacija, napisali su:

“Suočeni smo s odlučnim, dobro financiranim neprijateljima koji nikada neće odustati i neprestano mijenjaju taktiku. To je utrka naoružanja i moramo se stalno poboljšavati”.

Metafora utrke naoružanja je dobra, ali ne iz razloga koje je Facebook imao u vidu. Evo kako to vidim: Facebook, kao i Twitter i Googleov YouTube, postali su digitalni trgovci oružjem modernog doba. Sve oni započeli su s nekim vjerovanjima kako će promijeniti svijet. Ali to su učinili na načine koji nisu mogli ni zamisliti, pretvarajući u oružje velikim dijelom sve što bi moglo biti oružje, kako piše kolumnistica Swisher.

Oni su izmijenili ljudsku komunikaciju, tako da je povezivanje ljudi počesto postao način da se međusobno napadaju, a taj su sukob podigli na štetnu razinu bez presedana. Naoružali su društvene medije. Oni su naoružani Prvim amandmanom. Oni su naoružali građanski diskurs. I prije svega naoružali su politiku.

Zato se zlonamjerni glumci i dalje igraju na platformama i zato još uvijek nema pravog rješenja na vidiku, a zapravo su te platforme izgrađene da rade točno na ovaj način. I od tada, oni su narasli i prerasli napore za kontrolu svojih izumitelja. Jednostavno rečeno, izumitelje je nadmašilo vlastito stvorenje, što je dovelo do onoga što mogu opisati samo kao povremena nemarnost, što je dovelo do toga gdje smo sada.

Jedan mi je član osoblja rekao kako se njegov posao na YouTubeu odnosio na rasprave o videima mačaka no sada su se one razvile u svakodnevni pakao etičnih rasprava o sudbini čovječanstva. Zuckerberg je barem prevalio dug put priznavanja problema i rekao puno više nego bilo koji drugi direktor neke digitalne kompanije kada je priznao da mu je žao što neku akciju nije poduzeo ranije.

Nisam to mogla predvidjeti u jesen 2005. godine kada sam ga upoznala, iako su znakovi kako bi mogao pogriješiti bili meni ispred nosa. Imao je malo više od 21 godine, kada se potiho poskliznuo u skučenoj i pomalo derutnom središtu Facebooka u Palo Altu, Kalifornija.

Početak je bio vruć, dobro financiran i zanimljiv, ali Zuckerberg je već izgradio svoju arogantnu reputaciju, dobrim dijelom zbog oznake “Mark Zuckerbergova proizvodnja” na dnu stranice i na posjetnicu koja ponosno govori “Ja sam direktor tvrtke, kujo.”Nisam bila impresionirana i šalila sam se s jednim od njegovih rukovoditelja da Zuckerberg zvuči kao glupan, napisala je kolumnistica Swisher.

Pa, naravno, nakon neugodnog pozdrav, prva stvar koju mi ​​je ikad rekao bila je: “Čujem da misliš da sam šupak.”

Samo da se zna, nikad nisam, ni nakon šetnji s njim po gradu. Šetnja je bila (i još uvijek je) njegova čudna stvar, što ne čudi jer svaki tehnološki osnivač ima neku. Jeff Bezos ima vrata za stolove i smijeh, Sergey Brin yoga hlače i čudne cipele, Elon Musk jako, jako puno i sve su prilično inventivne.

Na toj prisilnoj šetnji postojala je jedna riječ na koju se vraćao, Facebook je bio “koristan”.

Neobičnu metaforu je odabrao, jer tada nije bilo nevjerojatne slike njegovog suparnika, MySpacea, niti raznobojnih vječnih Willy Wonka zabava koje su se događale na Googleu. Bio je to dosadan, plavi, koristan koncept koji je dok sad razmišljam o tim vremenima, prilično govorio.

Temeljio se na ideji da je Facebook u biti benigna stranica. Još gore, Zuckerberg je dugo miješao ekstremnu ozbiljnosti i namjernu naivnosti. Zato što on nikada nije uspio shvatiti kako je namjera tvrtke koju je stvorio bila postati predložak cijelom čovječanstvu i digitalni odraz mase ljude diljem svijeta. Uključujući, osobito, onih loših.

Je li to bilo zato što nije dovršio fakultet do kraja pa nije pohađao dovoljno humanističkih kolegija koji bi ga mogli upozoriti na brutalne aspekte ljudske prirode? Možda.

Ili zato što je od tada u Silicijskoj dolini gdje je pozitivnost bila nit vodilja bilo zabranjeno razmišljati o lošem rezultatu?

Najvjerojatnije.

Može li biti da dok je bio cilj samo “povezati ljude” nikada nije mogao predvidjeti da bi platforma trebala biti odgovorna za one koji se ponašaju neprimjereno? O da.

I konačno, je li ga taj mentalitet Facebooka u stalnom rastu zaslijepio pred prečacima koje je poduzimao tijekom njihovog rasta?

Definitivno.

Pitanja su bila vidljiva i u posljednjem intervju kojeg sam s njim napravila prije nekoliko tjedana. Mogli bi pomisliti da ga je sve ovo vrijeme i sav novac i moć koju je dobio malo učinili mudrijim. I nije baš.

Nažalost, razgovor se ubrzo pretvorio u raspravu koja se inače vodi u kasne sate u nekoj studentskoj sobi, budući da je upao u kontroverzu vlastitog stvaranja pomoću demantija holokausta i njihovih jezivih laži kao primjeru koliko bi negativnosti trebalo biti dopušteno na platformi.

I dok je ta izjava završila u svim medijima, mene je pogodilo nešto drugo. I dalje sam ga pritiskala pitanjima što on osobno misli o šteti koje je njegova tvorevina počinila. Je li počeo shvaćati koliku moć ima i da svijet kojeg je kontrolirao nije tako ružičasto mjesto?

Facebook je “vjerojatno”, priznao je, “previše usredotočen samo na pozitivne stvari a nije dovoljno usredotočen na neke negativne”.

Pošteno. Ali bilo mu je nemoguće priznati bilo kakvu osobnu bol kao i tvorca i razarača.

“Imam dubok osjećaj odgovornosti da pokušamo riješiti problem”, rekao Zuckerberg.

“U vođenju tvrtke, ako želite biti inovativni i unaprijediti stvari, mislim da morate biti spremni i neke stvari napraviti krivo, pogriješiti. Ali ne mislim da je prihvatljivo da se iste pogreške ponavljaju”, naglasio je.

Bio je to o klasičan odgovor inženjera iz Silicijske doline, koji ostavlja dojam hladnoće kada je u pitanju, recimo, manipulacija demokracijom. Odbijanje loših glumaca poput Rusa bilo je i bit će sve skuplje, a možda čak i nemoguće. No, Facebook je mogao učiniti puno više nego što je učinio i sigurno treba učiniti više nego što radi.

Zuckerberg sada pokušava odbiti razgovor u Washingtonu o regulaciji svoje tvrtke kao ono što mi je jednom rekao da jest: korisni program. Prošlog je mjeseca proveo sate na sastancima tijekom večera s nizom akademskih stručnjaka za slobodu govora i propagandu kako bi pokušao shvatiti kuda i kako krenuti dalje.

Nazovite to obrazovanjem Marka Zuckerberga i Silicijske doline, ali od svjetskog novca. Kolika je cijena toga bila dosada i kolika će biti u budućnosti, zasigurno je nemjerljivo, zaključuje kolumnistica New York Timesa Kara Swisher.

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer