Prvi april, međunarodni dan šale, ove godine je na području Sarajeva ozbiljnu konkurenciju dobio u šestom danu istog mjeseca. Dan kad su Titovi partizani zauzeli grad do danas se nastavio slaviti kao Dan grada Sarajeva.
Sljednica vojske koja je 1945. oslobodila najveći bosanski grad pokušala ga je ponovo oslobađati i 1992. s istim obilježjima na glavi. Ovaj put s manje uspjeha, osim dijela koji je nazvan Istočno Sarajevo, iz čega je nastala zlobna hercegovačka šala kako danas postoje dva Sarajeva: Istočno i Bliskoistočno. Unatoč svim povijesnim kontroverzama i nelijepim posljedicama i epilozima, veći dio grada 6. april obilježava Dan oslobođenja i Dan grada, kako nikada ne bi pali u zaborav oni koji su im omogućili da danas žive ovako slobodno i sretno.
Nino Raspudić l nezavisne.com
Koliki je značaj tog datuma i koja je civilizacijska i multikulturna razina do danas postignuta zahvaljujući tom davnom temelju najbolje je izrazio predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, rekavši kako je Sarajevo “grad ujedinjenih različitosti kakvima danas Evropa teži”. Ta izvrsna šala podsjeća na onu, nešto manje uspješnu, ali prihvatljivu kad je jedan Mostarac preko ljeta došao iz Švedske obići rodbinu i na pitanje kako je u Skandinaviji odgovorio – Ma, oni su trideset godina iza nas. – Kako to? – Pa kod njih je još dobro.
Šizofrena situacija između kukanja nad realnim stanjem i simboličkog slavljenja njegovih uzroka najjasnije se vidi na primjeru Sarajeva. Grad je, kao i cijela država, osiromašen, zapušten, nefunkcionalan, njime harače privilegirana manjina, primitivizam i nasilje. Svi smatraju da je stanje u državi loše, ali onda se bijes sručuje na onoga koji to kaže jasno i glasno. Biskup Pero Sudar je na jednoj konferenciji u Italiji u sklopu predavanja “BiH kao lakmus papir Europe” ovog tjedna izjavio kako je BiH umjetna država i umiruće društvo. Zanimljivo je kako je čaršijsko uho doseglo tako daleko i uhvatilo ga na Apeninskom poluotoku u verbalnom deliktu pa su njegovu izjavu sarajevski mediji počeli razvlačiti kao tobože skandaloznu. Potpuno je nejasno zašto.
Da je BiH umiruće društvo, to će se svi složiti. Nema nijednog društvenog aspekta u kojem se već desetljećima ne bilježi stagnacija. No, reći da je BiH umjetna država, to se valjda kosi s moralom i zdravim razumom pa bi trebalo biskupu objasniti sljedeće: Ne, BiH nije protektorat ni umjetna država. Svi su je željeli upravo ovakvu kakva jest. Svi Bošnjaci vole ovu BiH u svim njenim aspektima, naročito ljube Republiku Srpsku i većinske hrvatske kantone s njihovim znakovljem. Srbi obožavaju BiH, a pogotovo nogometnu reprezentaciju svoje države, koja nigdje nema tako toplu podršku kao u Banjaluci.
Samo spominjanje trećeg entiteta bilo je dovoljno da ga se od počasnog Sarajlije degradira u rang papka i javno osramoti, barem u onom dijelu javnosti koji drži do odluka gradskih vlasti
Hrvati se, kako što je općepoznato, žene pod plavo-žutom zastavom BiH, koju smatraju najljepšom na svijetu. O općoj snazi i stabilnosti te zemlje, kojoj su radosno vječne temelje udarili Izetbegović, Milošević i Tuđman u američkoj vojnoj bazi, svjedoči i visoki predstavnik Inzko svojim čudesnim djelovanjem. Umjetne zemlje imaju vladare koje sami biraju, dok prirodnima i pravima poput BiH upravljaju predstavnici međunarodne zajednice, kontaktnih skupina i stranih ambasada. Samo krajnje zlonamjerna osoba poput biskupa Sudara može tvrditi da je dejtonska BiH umjetna zemlja. Srećom, budući da je BiH tako prirodna i jaka, takve joj izjave ionako ne mogu naštetiti.
Ulogu glavnog klauna ovogodišnjeg šestoaprilskog cirkusa odigrao je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Širinu i toleranciju duha kojeg danas utjelovljuje sarajevsko Gradsko vijeće osjetio je prošlog tjedna. Samo mjesec dana nakon što je odlučilo imenovati Bandića počasnim građaninom Sarajeva i uručiti mu priznanje na svečanoj sjednici povodom Dana grada, Gradsko vijeće je opozvalo vlastitu odluku, što je slučaj bez presedana. Ta zapanjujuća odluka donesena je kao reakcija na intervju što ga je Bandić 10. ožujka dao televizijskoj mreži Al Jazeera. U njemu je izrekao sljedeće: “Bosna i Hercegovina kao demokratska zemlja tri konstitutivna naroda i, nadam se, uskoro i tri entiteta, da svatko ima mogućnost da izabere svoje predstavnike.” Samo spominjanje trećeg entiteta bilo je dovoljno da ga se od počasnog Sarajlije degradira u rang papka i javno osramoti, barem u onom dijelu javnosti koji drži do odluka gradskih vlasti. Pao je dakle zbog verbalnog delikta.
Nepredvidljivi Bandić, da li zbog političke intuicije, čiju ćemo dubinu mi obični smrtnici tek naknadno shvatiti, ili nedostatka obraza i samopoštovanja, nije se pomirio s odlukom da više nije “prava raja”. Na dan šege pojavio se u Sarajevu sa svitom i unatoč tome što mu je tjedan ranije sramotno oduzeto priznanje bio je gost svečane sjednice Gradskog vijeća povodom obilježavanja 6. aprila Dana oslobođenja i Dana grada Sarajeva. Bizarno je da je Ivo Komšić, maneken sarajevske multietničnosti, s govornice zaželio Bandiću dobrodošlicu, što je cijeloj toj farsi u Narodnom pozorištu dalo nadrealnu dimenziju.
Kao svojevrsnu utjehu jer nije počasni građanin Sarajeva, Bandiću je ujutro priznanje “doživotni član” uručio predsjednik HKD “Napredak” dr Franjo Topić. Tako “Napredak”, osim doživotnog predsjednika, sada ima i doživotnog člana. Drugim, običnim smrtnicima je članstvo valjda dano na određeno vrijeme, pa se mora produživati kao registracija automobila. Topić se, inače, proslavio izjavama poput one kad je u Zagrebu na pitanje “kako je u Sarajevu” odgovorio – meni dobro!, biserom kako Hrvati ni u Austriji nemaju političkih prava pa šta im fali, te plaćanjem oglasa preko cijele stranice u “Večernjem listu” novcem “Napretka” kako bi javnosti nabrojao lokalne radijske stranice i folklorna društva Hrvata u BiH, da bi ih po tu visoku cijenu uvjerio kako im “ništa ne fali”.
Nakon što je ovjekovječen u “Napretku”, Bandić se sa skupinom jarana prošetao Sarajevom. Uz doživotnog Topića, besmrtnog Ćiru Blaževića i vječnog Bandića, najozbiljnji dio ekipe koja se smucala između Vječne vatre i Baščaršije bio je glumac, političar i hrvatski državljanin Emir Hadžihafizbegović. Falila je još Jasmila Žbanić pa da, računajući na sredstva Hrvatskog audio-vizualnog centra, padne dogovor o snimanju filma “Bandić brani Sarajevo”.
wpDiscuz