Mostar je grad kojeg postepeno eutanazira kriza identiteta. Danas je samo hologram onog grada koji se prirodno razvijao kroz prošlost. Ponekad osjetimo dopiranja starog duha i ta mistifikacija nam zamagli rezoluciju. Vještački implantant tuđinskog i zlog je umetnut u već formirani organizam. Za ljude koji podržavaju ovu vrstu kancerogene novotarije nova realnost je prihvatljiva radi prekrojene istine ili istina kojima smeta način na koji se omaleno zrno grada afirmisalo u prepoznatljivi svjetonazor.
Skoro uništen…
Složit ćemo se da svaki grad ima svoj stav. Mostar je, od svoga osnivanja, pa do devedesetih godina izgradio vrlo jasnu prepoznatljivost; svoj stav prema drugim gradovima, svoj stav prema kulturi i ekologiji, svoj stav prema ljubavi i poeziji, prema međuljudskim odnosima, i na kraju, svoj stav prema fašizmu.
Mostar nije Mostar ako nije antifašistički bastion, ogledalo na koje su se u ne tako davna vremena ogledali i ekonomski mnogo razvijeniji gradovi.
Mostar je paradigma suživota i integracije različitosti na ovim prostorima.
Ovo je grad koji je bestidno napadnut, razoren i skoro uništen, a to “skoro”, mu daje epitet heroja i mučenika – da nakon svih ovih nemilosrdnih nasrtaja na njegovu originalnost i predvodništvo u antifašizmu – bude sve snažniji sinonim otpora.
Kako nove generacije mogu biti vjerne simbolima ispravnosti kada im je oduzeta vjerodostojna slika grada u kojem žive, kontaminiran im je duh čaršije, tako da oni, nesvjesno, odrastanjem svojim stekoše dezorijentirani osjećaj gradske priče.
S jedne strane od grada prave proširenu dalmatinsku provinciju, a sa druge strane streme da od stare gradske jezgre naprave okamenjeni bankomat sa bezličnim i krajnje neukusnim suvenirnicama, dok sve to odiše duhom proširene srednjobosanske nastambe.
U takvim okolnostima Mostar nestaje i odlazi u zaborav.
Grad u kojem danas živim nije Mostar. To je solidno estetski nadograđena kasaba nastala na zabranjenim traumama, na ratnim zločinima, na novim strujanjima vjetrova koji još uvijek nanose vapaje iz obližnjih konclogora i zapomaganja žena koje su stale u redove za masovna silovanja.
Ovaj grad su u ratu pokušali da ubiju i bagerima zatrpaju, a sada ga živog zakopavaju apsolutno svjesni svojih postupaka i koraka koje treba poduzeti da slučajno ne izviri neki cvijet iz ruine.
Zaboravljen…
Postavlja se pitanje što se može učiniti da se ovo užasavajuće i besprosperitetno stanje nepovjerljivosti i otklona prema drugom i drugačijem promijeni?
Nužno je učiniti mnogo toga, ali je potrebno poredati prioritete da se ne bi izgorilo u želji. Potreban je zajednički kulturni identitet.
Ta taj zajednički kulturni položaj ne treba nanovo praviti, ne treba posezati za think-thank labaratorijima, ne treba unajmljivati piar agencije da skuju novu vrijednost.
Naprotiv, neki novi identitet bi bio samo još jedan u nizu zločina nad ovim gradom. Grad Mostar, zapravo, vrlo jasno ima svoj genetski kod, zajednički, kulturni.
On je zaboravljen i to je sramota svih nas. Prije svega je poražavajuće što se tako očigledna stvar nije nametnula makar kao nečiji prijedlog.
Sredina je poražena i razmišlja umom pogaženog, obespravljenog i nesigurnog u sebe i svoj status.
Stvari se ne rješavaju guranjem problema pod tepih. Ne, nikako.
Mi se moramo razračunati sa događajima iz minule prošlosti, potrebno je priznati grijehe, osuditi ih i uhvatiti se za ruke s zajedničkim riječima: da se više nikada ne ponovi.
Kako ćemo to postići? Svakako ne negiranjima.
- Moramo prihvatiti presude međunarodnih sudova, pa makar te presude imale i komponentu prevare.
- Ne možemo se hvatati za natruhe nepravde i time zanemarivati većinsku ispravnost.
- Ne postoji drugačiji način, barem ne u ovom vremenu, u ovakvim društvenim odnosima.
Potrebno je pokazati sebi da smo zreli i da možemo uputiti pogled u drugog i identitetski različitog i stisnuti mu ruku, tek tada, preko ponizne katarze, otvaraju se vrata za zajedništvo i suživot, iskren, kakav samo smije da bude.
Poturanjem trauma pod poklopce, zatvaranjem u ormare, skrivanjem ispod kreveta, udaljavamo se, spremni nismo da saslušamo i pomognemo samima sebi, a pomoći sebi se može jedino javnim liječenjem trauma – suočavanjima.
Grad Mostar je mjesto gdje se traume suzbijaju, zbijaju, potiskuju, skrivaju; odrasla su djeca rata, klinci opsade kojima čak pojedini sveučilišni profesori, ljudi od uzora, govore kako moraju šutiti i zaboraviti, kako ne smiju “olako baratati” istinama.
Zar ljudi od ugleda to smiju govoriti?
Ljudi od digniteta i obrazovanja trebaju pripovijedati na svojim katedrama da se moramo suočiti s grijesima prošlosti i zajedno zaplakati nad mučnom sudbinom nam zajedničkom.
Sistem je korumpirao znanje, potkupio je oportuniste, zaposlio i preodgojio obične ljude koji su postali uhljebi što šutnjama svojim odobravaju svako zlo koje sikće iz propagandnih kuhinja nacionalnih zaštitnika.
Traume se ne liječe, traume homogeniziraju istraumatizirane, traume odvajaju, traume ubijaju tijela čija nutrina izgara u poniženju i neimanju snage za oprost. To se mora promijeniti.
Proždiranje oaza mostarluka
Nužno je napraviti spisak prioriteta, stvari koje moraju potisnuti vještački kancerogeni implantant što evoluira godinama, rekao bih metastazira, proždirući i one usamljene oaze preživjelog mostarluka.
Prva stvar, prema mom skromnom mišljenju su kapilari grada, njegov krvotok, koji se spaja sa srcem, Starim mostom.
Uspjeli smo, nekako, transplantirati “novo srce”, kakvo god da je, ono kuca i to je jedino bitno. Sada na red dolaze vene i arterije, to jeste ulice grada Mostara.
Ulice, u jednom dijelu grada, su u prošlom ratu preimenovane, u disajne puteve su postavljeni stentovi politike kojoj nije odgovarao Mostar kakav je prije rata postojao.
Urađeno je premoštavanje krvotoka.
Ulice ponosa su osramoćene nazivima koji im ne dolikuju.
Nastala je dezorijentacija u kojoj se ljudi navikli na prijeratni duh nikako ne snalaze, dok se nove generacije, ne znajući za drugačije narative utapaju u novi vrli svijet, u futur koji se živi isključivo da bi se odvajali i razlikovali; a ako se već priča o mogućem zbližavanju, pa onda se trauma mora pomiriti sa principima novog svijeta koji hunskim bičem vlada gradom.
Grad je izgubljen u svom ličnom prostoru. Nestao u mjestu na kojem je iznikao. Stavljen mu je crni povez preko očiju uz verbalne napade zbog toga što izgleda kao da ponovo uči hodati.
Nazivi ulica po ustaškim vukodlacima se moraju promijeniti da bi duša grada mogla procirkulirati, da bi grad doslovno mogao da stane na noge i da taj hod bude ponosit.
Mostar se mora vratiti svojoj autohtonosti.
Mnogi će reći da ne postoji nikakva spona koja će u ovom novom vremenu činiti zajednički nazivnik.
To je apsolutna neistina.
Gradski vladari će snositi krivicu za svako zlo među budućim generacijama ako ne zavire u prošlost i primijete da postoji savršen primjer koegzistencije.
Nešto što je svojom kohezijom učinilo Mostar prvim gradom, najboljim, najposebnijim u cijeloj Bosni i Hercegovini.
To se, zasigurno, ne bi desilo u tim vremenima da se nisu udružile dvije strane, zbog toga i takav, rekao bih, revolucionarni podvig: napisan je prvi roman u našoj domovini, a sa takvim simboličkim nazivom koji nosi predskazanje ostvareno u ovom vremenu, “Bez nade”.
Osman-Aziz
U jednom momentu, a govorimo o 1895. godini, u Bosni i Hercegovini nije još uvijek napisan niti jedan roman, da bi te godine u Mostaru bila stavljena tačka na kraj prvog ukoričenja najzahtjevnije književne forme. Prvi bosanskohercegovački roman su napisala dvojica Mostaraca: Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević pod pseudonimom Osman-Aziz, da bi tek tri godine kasnije svijetlo javnosti ugledao prvi bošnjački roman “Zeleno busenje”, autora Edhema Mulabdića.
Postavlja se pitanje, da li bi roman “Bez nade” bio prvi, da li bi ugledao svoju premijeru da se nisu udružile snage dvojice autora, i to pisaca koji su dolazili sa dvije različite kulturološke utvrde?
Istina je da bi to bilo nemoguće. Iz tog kulturološkog, a i sociološkog procesa, moramo učiti, jer se desio u dolini Neretve, pod okolnostima višenacionalnog dodirivanja, koje je, budimo realni, za produkt imalo civilizacijski iskorak u vidu prvog romana.
Na djelovanja Osman-Aziza su se kasnije naslagala sva kasnija ukoričenja ljudi od pera na ovom prostoru.
Zanemarivanja bitnosti Osman-Aziza od strane novog mostarskog rukovodstva u vremenu identitetske pogubljenosti sa lukavo tempiranom vještačkom agresijom je apsolutno pogubno.
Osman-Aziz je za Mostar bitniji sada nego u vremenu svoga nastanka. Mostar, zapravo, nikada nije bio u goroj identitetskoj krizi. No, prednost je u tome što znamo uzročnike duhovne recesije i to je lako izlomiti i vratiti stvari na početne postavke, problem je u tome što smo taoci neiskrenosti određenih centara moći, kao i manjka volje velikog korpusa njihovih sljedbenika. Svako prolongiranje hvatanja u koštac sa promjenom naziva ulica po fašistima je zataškavanje istine i bacanje pijeska u oči svakom pokušaju da se stvari konačno pokrenu s mrtve točke.
Osman-Aziz je sintagma preko koje se mora nadograditi nova identitetska realnost za grad Mostar, nova zajednička vrijednost, obrazac iz kojega će se razgranati budući spektri perspektivnosti dvije još uvijek udaljene strane. “Bez nade” je, ma koliko zvučalo bizarno, jedina nada i jedini način, ispravite me ako griješim, za ujedinjenje i partnerski simbolizam sa kojim će se buduće generacije identificirati u odnosu sa drugim sredinama.
Prilika za Mostar
Kada se uspostavi, pa i nametne, nova zajednička vrijednost, lakše je povaditi ostale stentove, vještačko-fašističke implantante po krvotoku grada.
Tada će iz sramote otpadati table ulica sa nazivima: Mile Budaka, Jure Francetića, Vokića i Lorkovića, Ive Zelenike Tabornika, ali i drugih manje zvučnih nacističkih kolaboracionista i ratnih zločinaca.
Stvorit će se uvjeti da se pruži prilika ljudima koji su živjeli i stvarali u ovome gradu, kulturnim djelatnicima koje je sudbina dovela u Mostar, a grad na Neretvi im se, sramno, nikada nije pravedno odužio.
Ovo je prilika za Mostar.
Mostar mora dati ulicu Silviju Strahimiru Kranjčeviću, jednom od najvećih i najboljih hrvatskih pjesnika.
Malo je poznato da je pjesnik koji je rođen u Senju, a umro u Sarajevu, za najboljeg prijatelja imao baš Osmana Nuri Hadžića, te da je skoro sve što je napisao bilo u Mostaru.
Kada se Kranjčević vratio iz sjemeništa bio je u velikom siromaštvu, zapisi govore da je provodio zime u Zagrebu sa cipelama kroz koje su virili nožni prsti.
Pisao je tada pismo biskupu Josipu Juraju Strossmayeru za neku vrstu pomoći, da mu pronađe bilo kakav posao, da preživi. Strossmayer mu je pronašao posao u Mostaru, u Učiteljskoj školi. Kranjčević je tek u gradu na Neretvi osjetio prvu životnu stabilnost, što je uzrokovalo plodonosnu pjesničku aktivnost.
Po pitanju Skendera Kulenovića sam uvijek subjektivan, jer se poznati pisac družio sa mojim djedom, kada je ovaj krajem šezdesetih držao Pozorišnu kafanu, u kojoj su se u to vrijeme skupljali mostarski boemi poput Vlade Puljića, Ice Voljevice, ali i drugih.
Skender Kulenović je u Mostaru boravio godinama, osjećao je ovaj ambijent, te je tu i nastala njegova poznata zbirka pripovijedaka “Divanhana” za koju je građu crpio u Mostaru.
Tokom jedne pijane noći, nakon što je moj djed ispričao zanimljiv detalj iz svoje mornaričke službe, Kulenović ga je zamolio da tu priču napiše i uvrsti u nadolazeću “Divanhanu”, djed mu je sugerirao samo da promijeni imena glavnih protagonista, na što je Skender i pristao, tako se u nutrinu “Divanhane” uvrstila priča “Kapetanova tajna”.
Oplemenjivanje prostora
Treba spomenuti da je ljubitelj mostarskih praskozorja bio i Ivo Andrić, koji je naprosto bio opčinjen gradom na Neretvi.
Andrić je bio čest gost u Pozorišnoj kafani, nije previše pio, više je upijao storije mostarske boemštine, a imao je svoju sobu u sklopu Narodnog Pozorišta Mostar, koja mu je bila nezaobilazna destinacija nakon što bi se vraćao iz Herceg Novog, gdje mu je bila vikendica.
Nobelovac je svojom energijom, ali i svojim pisanjem, oplemenjivao prostor najbitnijeg hercegovačkog grada, stoga i zaslužuje, da jedna veća ulica u ovom gradu nosi ime po njemu, dok bi, također, red bio, da neke omanje uličice s boemskim štihom, poput ulica u mostarskom Podhumu, se nazovu po Vladi Puljiću i Mustafi Ici Voljevici, kao i Jusufu Jusi Nikšiću, koji je pripadao toj najboljoj generaciji mostarskih slikara, a dužina života ga je natjerala da doživi i preživi sva mostarska stradanja.
No, grijeh bi bio da zaboravimo kulturološke temelje mostarskog duha, onu misao na kojoj je i nastao Mostar.
Ljudi zaboravljaju ili ne znaju, vrag će ga znati, da je Mostar bio kulturološki centar u ejaletu Bosna.
Od dvije stotine pjesnika koji su stvarali na orijentalnim jezicima stotinu i pedeset je iz Mostara. Spomenuo bih, barem za potrebe ovoga teksta, dvojicu, koji moraju dobiti svoje ulice u Mostaru.
Riječ je o Derviš Paši Bajezidagiću, pjesniku i mostarskom vakifu koji je autor tariha na Starom mostu, te jedne, ako ne najljepše pjesme o Mostaru, onda prve pjesme koja je očaravajuće predstavila Mostar pjesničkim sladokuscima iz drugih sredina.
Bajezidagić je u amanet ostavio svome gradu džamiju i medresu za proučavanje famozne Mesnevije Dželaludina Rumija. Znači, Mostar je u 16. stoljeću imao Institut za Mesneviju, što sa ove vremenske distance djeluje nevjerovatno.
Druga osoba iz orijentalnog perioda je Fevzija Mostarac, autor najpoznatijeg djela na orijentalnim jezicima koje se napisalo na ovim prostorima.
Djelo se zove Bulbulistan (Bašča slavuja). Na temu Bulbulistana je napisana masa doktorskih disertacija, a jedna od najpoznatijih je Milivoja Mirze Malića koji ju je odbranio na prestižnoj Sorboni, stoga ovaj pisac, apsolutno, zaslužuje da dobije ulicu u gradu Mostaru koja bi se nazvala po njemu ili po njegovom djelu.
Postoji još mnoštvo istaknutih pjesnika iz ovog perioda preko kojih se glas o Mostaru čuo i na drugim kontinentima, pogotovo na Bliskom istoku, gdje mnoga djeca i danas pjevuše gazele i kaside nastale u Mostaru, no današnji Mostar, realno, ne može podnijeti toliki opseg orijentalizma jer se kasnije odgajao u drugim kulturološkim narativima.
Ipak, Derviš Paša Bajezidagić i Fevzija Mostarac su dva najreprezentativnija imena koja zaslužuju, isto kao, recimo, i Aleksa Šantić, da neke od mostarskih ulica dobiju njihovo ime.
Književnici koji su nadopunili prazninu nastalu nakon sloma orijentalnog duha su Musa Čazim Ćatić i Hamza Humo pa i Abdurezak Hivzi Bjelevac; uz Osman-Aziza, ali o njima sam već posvetio par pasusa u ovom tekstu.
Mnogi se pitaju kako se Ćatić može povezati sa Mostarom, s obzirom da je rođen u Odžaku, a umro u Tešnju, dok je studije prava provodio u Zagrebu. Zapravo, Mostar je jedini grad koji je Musi Čazimu Ćatiću dao priliku za stvaralaštvo, baš kao i Kranjčeviću.
Humin kikot
Kada je Muhamed Bekir Kalajdžić pokrenuo Prvu muslimansku nakladnu knjižaru i štampariju, a sa njom i mjesečnjak “Biser”, on je “unajmio” životnim neprilikama i strastima podložnog Ćatića, što je rezultiralo nevjerovatnom produktivnošću jednog od najboljih bošnjačkih pjesnika.
Postoje anegdote koje se prepričavaju po mostarskim sokacima o tome kako je Kalajdžić zaključavao Ćatića u štampariji ne dozvoljavajući mu alkohol, dok ovaj ne završi sa poslom.
Otriježnjen i trezven Ćatić je fantomski pisao pjesme i eseje, te je radio na mnogim prijevodima sa orijentalnih jezika za potrebe magazina.
No, vispreni Ćatić je kroz otvor na ćepenku potkupljivao lokalnu mostarsku djecu da mu donose alkohol. Mostar zaslužuje ulicu Muse Ćazim Ćatića u istoj mjeri u kojoj zaslužuje uličnu tablu sa imenom Silvija Strahimira Kranjčevića.
Hamza Humo je najveći mostarski pisac. Hamza Humo je jedan od najboljih bosanskohercegovačkih pisaca.
Grozdanin kikot je, zasigurno, najprepoznatljiviji ekspresionistički roman na ovim prostorima, možda me je malo strah da kažem da je Grozdanin kikot najveće ekspresionističko djelo ikada napisano na prostoru bivše nam države.
Mišljenja sam da se jedna od najvećih ulica u Mostaru mora zvati imenom Hamze Hume, dok bi bilo pošteno jednoj manjoj dati ime po karakterima iz romana.
Kako samo dobro zvuči: Ulica Grozdana i Grozdane.
To bi, nesumnjivo, bilo mjesto koje bi okupljalo zaljubljene te privlačilo brojne turiste sa naših prostora da pohode ulicu sa tako snažnom pričom, onom koja je i nastala u umu čovjeka koji je živio Mostar.
Od pisaca koji je Mostar obogatio svojim osebujnim književnim stvaralaštvom je i Abdurezak Hivzi Bjelevac, njegov roman Minka je nepravedno zapostavljen, a kritika tog vremena ga je prozvala bosanskim Pierom Lottijem.
Mostar se treba, na neki način, odužiti ovome piscu. Abdurezak Hivzi Bjelevac se ne smije prepustiti prašnjavim arhivima zaborava.
Srpska misao
Mostar je početkom prošloga stoljeća bio centar progresivne srpske misli. Jako važan grad za srpski narod.
Stravična nepravda se događa Srbima zanemarivanjem njihovog neospornog utjecaja u kulturološkom razvitku grada na Neretvi.
Mostarski vlastodršci ignorirajući ove činjenice samo sakate spiritualnu rezoluciju grada Mostara. Rekao bih, nedopustivo.
Srpska inteligencija se s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća okupljala oko SPKUD „Gusle”, i tu se razvijala najveća dinamika cijele srpske misli.
Gusle su iznjedrile istaknutog srpskog političara Anastasija Šolu, predsjednika Narodne vlade Bosne i Hercegovine, a kasnije i Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine.
Treba istaći da je Šola bio prvi pozorišni kritičar tog vremena u Mostaru, te je svojim autoritetom uticao na književno razvijanje kasnije poznatijeg Svetozara Ćorovića.
Svetozar Ćorović je zajedno sa Aleksom Šantićem i Jovanom Dučićem činio najpoznatiju mostarsku književnu trojku koja zaslužuje poseban tekst i veliku promociju u ovom vremenu. Mostarskoj djeci se ne smije uskratiti mogućnost spoznaje vlastite tradicije. Zločin je, sam po sebi, da u bilo kojem dijelu Mostara svaki osnovac ne poznaje značaj i potrebu za govorom o velikanima koji su duhovno uzdizali Mostar.
Jovan Dučić je mostarski u istoj mjeri u kojoj je i trebinjski, jer da nije bilo Mostara u početcima književnog razvijanja Jovana Dučića, jedan od najvećih srpskih pjesnika svih vremena ne bi uspio da dosegne kvalitete do kojih je došao. Najmanje što Mostar može da učini za njih je postavljanje ulične table sa njihovim imenima na nekoj od bitnijih gradskih prometnica.
O Aleksi Šantiću je, manje-više, sve poznato, riječ je o najpoznatijem mostarskom pjesniku. Aleksa Šantić jeste identitet Mostara, ko misli drugačije taj možda živi u Mostaru, ali Mostar nikada nije ušao u njegovo srce.
Šantić je paradigma ovoga grada, zlikovci su mu oteli jednu stranu ulice zamijenivši je ratnim zločincem Milom Budakom, druga strana ulice je obranjena. Ovo je pjesnik koji je enormno povećao ugled Mostara, digao ga je, zauvijek, iznad strukture kasabe postavivši mu ponositi gard u kulturološkim srazovima sa mnogo većim gradovima.
Kada kažete Aleksa Šantić, vi zapravo mislite Mostar, a kada kažete Mostar, nije pogrešno vizualizirati Aleksu Šantića kao watermark nad gradskim krovovima.
Nezaobilazna figura u misaonoj vrevi ovoga grada je Risto Radulović. Ponekad se samo pitam koji bi bili dometi ove ličnosti da nije mučenički skončana u koncentracijskom kampu Arad sa samo 34 godine života.
Radulović je bio centralna figura pokreta “Mlada Bosna”, njihova inspiracija i ideolog. Bogdan Žerajić je izvršio neuspjeli atentat na tadašnjeg guvernera Bosne i Hercegovine Marijana Varešanina nakon što je pročitao Radulovićev članak.
Poznato je da je snažan uticaj na Gavrila Principa imala pojava i djelo Bogdana Žerajića. Risto Radulović je bio urednik časopisa “Srpstvo”, “Narod”, ali i lista “Pregled”, koji je afirmirao ideje jugoslavenstva. Radulović je toliko bitna historijska pojava na našim prostorima da prevazilazi okvire “omalenog” Mostara.
Nepravedno je ne spomenuti i Joanikija Pamučinu, osobu koju su volili Mostarci svih nacija.
On je bitan za Mostar i cijelu Hercegovinu jer je napisao biografiju Ali-paše Stočevića Rizvanbegovića koja je, zapravo, jedini autohtoni historijski izvor o Hercegovini iz toga vakta. Joanikije Pamučina je zadužio Mostar i Hercegovinu, vrijeme je da se, barem Mostar, oduži svome Joanikiju.
Kako vratiti stari Mostar?
No, pogrešna politička strujanja stavljaju omču oko vrata Mostara vukući ga prema ambisima.
Na lokalitetu mostarske kotline kuca tek poneko sjećanje na prepoznatljivi duh grada, vrisne pokoja uspomena kroz grudi onih koji pamte drugačije vrijeme, sreća je u tome da postoje zapisi preko kojih možemo naslikati vrijednosti zajedničke prošlosti.
Loši ljudi vladaju gradom, oni žele izbrisati istinu, kao da je ona jadna sramotna i ružna, a naprotiv, istina o našem voljenom gradu je teška poput olova, ali je lijepa i mirisna, puna svjetlosti i zvuka koji tutnji koracima usplahirenog srca.
Kako vratiti stari Mostar? Pa tako što će mu se vratiti njegove ulice. Kako prizvati ljude koji su izbjegli, pa grajom sretne djece što se igraju po šetalištima na čijim tablama stoje imena prepoznatljivih osoba. Ne, nikako, onih iz udaljenih mentaliteta, postavljenih tu samo da provociraju i nepravedno prkose.
Mostar je grad antifašizma.
Ako u novom gradonačelniku ima i zrno iskrenosti i poštenja, lično će okupiti novinarske ekipe, te ih odvesti do spornih, ulica nazvanih po fašistima i ratnim zločincima, te simbolički skinuti table s riječima da više ne može ovako.
Ako uradi takav čin, pa pisac ovih redova će ga prvi prihvatiti i podržati.
Velika djela su, obično, besplatna i lako izvodljiva, dok je volja za njihovom realizacijom Sizifov kamen u glavama vladara s nejakim mislima.
Semir Behram l Preokret.info
wpDiscuz
