Slučaj Sejdić-Finci postoji i u uređenim demokratskim višeetničkim društvima država članica Europske unije. U prošlom prikazu stanja u Belgiji (Brisel) i Italiji (Južni Tirol) vidjeli smo da tamo kao politički subjekt niti ne postoje “ostali” i “neopredjeljeni”, nego samo određene, ustavom zajamčene etničke zajednice te da Sejdić-Finci tamo nemaju nikakvu mogućnost zauzeti određene političke funkcije. Tako i u višeetničkom europskom Cipru gdje je stanje čak još drastičnije.
Cipar je od 2004. država članica Europske unije. U toj etnički podijeljenoj zemlji živi oko 1,150.000 stanovnika: oko 77 % ciparskih Grka, 18% ciparskih Turaka i 5% ostalih. Priznate su 3 kršćanske “vjerske manjine”: Armenci, Latini i Maroniti. Na području koje kontrolira ciparska vlada živi oko 500 muslimanskih Roma.
Petar Biobrig l poskok.info
Cipar i BiH imaju povijesnih sličnosti. Bili su dijelom Otomanskoga carstva. Na Berlinskom kongresu 1878. dodijeljeni su kontroli velikih sila: Cipar postaje britanskom kolonijom, a BiH austrijskom. U 20. stoljeću zaoštravaju se etnički konflikti i etničke podjele u obje zemlje. Ustavi u obje zemlje načinjeni i nametnuti su od stranaca i vrijede do danas, za Cipar 1960. u Londonu, za BiH 1995. u Daytonu.
Ne postoje “ostali” odn. “neopredijeljeni”
Ustav Republike Cipar poznaje samo etničko-vjerske odrednice i to samo dvije: etnički Grci i etnički Turci. Predsjednik Republike (državni poglavar i ujedno premijer) prema ustavu mora biti etnički Grk, a biraju ga etnički Grci i etnički Turci.
Pripadnost jednoj od dvije etničke zajednice pojedinac ne može odrediti samovoljno i po miloj volji. Etničku pripadnost pojedinac ne može za života više mijenjati. Ustav je onaj koji definira etničku pripadnost: Grčkoj etničkoj zajednici pripadaju svi građani Republike Cipra koji imaju grčko podrijetlo i materinji jezik grčki ili koji dijele grčke kulturne tradicije ili su članovi Grčke pravoslavne crkve. Turskoj etničkoj zajednici pripadaju svi građani Republike Cipra koji imaju tursko podrijetlo i materinji jezik turski ili koji dijele turske kulturne tradicije ili koji su muslimani.
Da je Dervo Sejdić rođen na Cipru, da je ciparski državljanin i od 2004. državljanin EU, kao Roma i musliman ne bi imao pravo glasa, a kamoli natjecati se za političke funkcije. Ako bi htio u politiku, Dervo Sejdić mogao bi se osjećati kao Roma, kao musliman, kao “ostali”, ali bi imao samo jednu jedinu mogućnost: biti pripadnik etničke turske zajednice.
Dakle, Dervo Sejdić ne bi se mogao ni opredijeliti prema vlastitom nahođenju, željama i osjećajima, a kamoli mijenjati svoje opredjeljenje po potrebi. Jer na Cipru si od rođenja automatski “opredijeljen”. (Jakob Finci kao Židov na Cipru ne bi imao nikakve šanse u politici, jer se ne bi mogao svrstati ni u jednu od dvije etničke niti vjerske kategorije.)
Da je Dervo Sejdić ciparski državljanin ne bi mogao ni sanjati kako bi postao predsjednikom Republike Cipra, jednako kao što to ne mogu ni pripadnici turske etničke grupe. Predsjedničko mjesto ustavno je zajamčeno samo za etničke Grke.
Pripadnici “etničkih manjina” moraju se svrstati
Na etnički podijeljenom Cipru živi oko 1,150.000 stanovnika: oko 77 % ciparskih Grka, 18% ciparskih Turaka i 5% ostalih. Priznate su 3 “vjerske manjine”: Armenci, Latini i Maroniti.
Građani koji nisu etnički Grci ili etnički Turci, a žele glasovati, moraju izabrati svoju političku pripadnost, moraju se pridružiti ili grčkoj ili turskoj etničkoj zajednici. Ako bi Dervo Sejdić želio glasovati ili se natjecati za neke (ne sve) političke funkcije, ne bi imao drugoga izbora osim da dokaže, kako je ustavom predviđeno, da je pripadnik turske etničke zajednice. I u tom slučaju ne bi mogao ući ući na grčku izbornu listu, nego samo na listu turske etničke zajednice.
Ciparski slučaj Sejdić-Finci
Cipar također ima svoj slučaj Sejdić-Finci. Zove se Ibrahim Azizi, a živi u grčkom dijelu Cipra. I on se obratio Europskom sudu za ljudska prava jer se kao član turske etničke zajednice nije mogao natjecati na izbornoj listi grčke etničke zajednice gdje on živi, a turske izobrne liste tamo i nema. Dakle, čovjek nije imao jedno od temeljnih ljudskih prava. Sud je odlučio da se radi o diskriminaciji, ali mu to nije pomoglo, ustav i zakon nisu mijenjani.
Ni drugi pokušaji i prijedlozi iz “međunarodne zajednice” za promjenu ustava, npr. Kofi-Annan-plan 2004., nisu uspjeli. Uustavne odredbe iz 1960. ostale su nepromijenjene.
Unatoč svemu Cipar je 2004. postao članicom EU.
Ciparski Grci i ciparski Turci i dalje mogu glasovati samo svatko za svoje predstavnike u parlamentu. Armenci, Latini i Maroniti – budući da nema kategorije “ostalih” – i dalje se moraju pridružiti ili grčkoj ili turskoj etničkoj zajednici, ako žele glasovati odn. sudjelovati u političkom životu.
Vijeće Europe 2009. ponovo je pozvalo ciparsku vladu da to stanje pokuša promijeniti. No, ciparska je vlada odgovorila da to ne dolazi u obzir! Čak je upozorila kako bi to bio strašan potez, u “trenutno delikatnoj političkoj situaciji” to bi bilo “politički nekorektno i praktično nemoguće”.
poskok.info
wpDiscuz
