Sefardi u BiH, narod koji tiho iščezava

SARAJEVO – Prognani iz njihovih domovina Španjolske i Portugala, kršćanskom Europom, koja ih nije htjela, su lutali oko 150 godina. Novi dom su našli u Osmanskom carstvu. Prije 450 godina u Bosnu i Hercegovinu stigli su Židovi.
“Nije bilo zrakoplova, nije bilo GPS-a, niti interneta pa da imate informacije gdje i kako ići. Evo, ni današnjim izbjeglicama nije lako, a kamoli prije skoro 500 godina”, kaže sarajevska sefardska Židovka Sonja Elazar, po ocu Elazar i Kabiljo , po majci Pesah i Hajon. Elazar, čija familija vuče korijene iz Toleda, je opisala svakodnevni život Židova, te njihove običaje i tradiciju u svojoj knjizi “Iz albuma bosanskih Sefarda”.
Sefardima, Židovima s jugozapada Europe, nastavlja priču Elazar, vrata Osmanskog carstva otvorio je tadašnji sultan Bajazit II.
“Bajazit II je bio mudar čovjek, jer je znao da se radi o pismenim ljudima, svi su govorili po nekoliko stranih jezika, imali su vrlo razvijenu trgovačku mrežu i bili dobre zanatlije. Ono što je njemu bilo posebno važno – među njima je bilo i jako dobrih liječnika i vidara “, kaže Elazar.
Ipak, dodaje, “nije to bila baš velika ljubav, prije jedan interes, ali i jedan dobar poslovni potez”.
Napominje da Židovi nisu mogli posjedovati zemlju, niti biti vojni službenici, no mogli su živjeti u gradovima, organizirati se u zajednice, trgovati, školovati se. Došljacima se nije bilo teško adaptirati u novoj sredini, budući da su već imali doticaja s osmanskom i arapskom kulturom, a Osmanlije ih nisu priječile da zadrže svoju tradiciju, vjeru, običaje i jezik.
“Zlatno doba” za Židove u BiH bilo je u doba Austro-ugarske vladavine (1878. – 1918.).
“Židovima je bilo krasno. Bili su bogati, a Beč im je bio glavni grad. Moje tetke i ujaci su se školovali u Beču, za svaki ozbiljniji liječnički pregled išlo se u Beč, au taj grad se išlo i zbog kupnje novoga šešira ili cipela “, kaže Elazar.
S dolaskom Austro-Ugarske, kako tvrdi Eli Tauber iz Židovske općine u Sarajevu, dolaze i nove grupe Židova, ovaj put Aškenaza, porijeklom iz srednje Europe.
“Teško je procijeniti koliko je sefardskih Židova došlo prije 450 godina, no došlo ih je dovoljno da se formira zajednica i izgradi prva sinagoga u Sarajevu 1581. godine. Od 1800. godine broj Židova počinje rasti, a najveći broj je zabilježen između dva svjetska rata , kada je u Sarajevu živjelo oko 12.500 Židova, odnosno oko 14.500 u Bosni i Hercegovini “, kaže Tauber. Upravo u tom razdoblju, dodaje on, samo u Sarajevu je bilo šest realne sinagoga.
Danas je, za malobrojnu Židovsku zajednicu, aktivna samo jedna sinagoga u Sarajevu, gradu u kojem nema rabin još od 1968. godine, kada je umro Menahem Romano, sarajevski i banjalučki rabin i nadrabin tadašnje Jugoslavije.
“Da imamo rabina ljudi bi vjerojatno i više dolazili u sinagogu. Imali smo gostujućeg rabina za veće blagdane, ali da imamo stalnog rabina i atmosfera bi bila drugačija”, smatra Sonja Elazar.
Nepostojanje rabina u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, posljedica je najmračnijeg razdoblja za Židove, pa tako i Sefarde u BiH.
Sonja Elazar je u Drugom svjetskom ratu izgubila 153 člana familije, što s očeve, što s majčine strane koji su ubijeni u Loborgradu, Auschwitzu, Jasenovcu i Gradišci.
Prema dostupnim podacima, kako navodi Eli Tauber, u Drugom svjetskom ratu je stradalo između 65 i 70 posto Židova u BiH.
Osipanje židovskog stanovništva, kako kaže Tauber, nastavlja se i poslije Drugog svjetskog rata, jer se mnogi preživjeli ne vraćaju u Sarajevo, već ostaju tamo gdje su se zatekli. Novi, komunistički režim poslije rata također nije išao u prilog očuvanju Jevrejske zajednice u Sarajevu.
“Mojima su uzeli sve što su imali – kuće, apoteku, sve. Moj otac je bio prisiljen pokloni apoteku … Pored tolikih kuća morali smo u zajednički stan. Sve je bila otimačina, ali moji su govorili – dobro je, ne proganjaju Židove. Moja mati je rekla – kad su otišle glave, neka odu i kuće “, prisjeća se Sonja Elazar, rođena nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Napominje i da su u to vrijeme komunističke vlasti zabranile rad svih židovskih institucija, osim Židovske općine.
Punih 450 godina nakon dolaska u Bosnu i Hercegovinu, Židovi se suočavaju s tihim nestajanjem.
U Sarajevu ih je trenutno, kako kaže Eli Tauber oko 700, mahom starijih ljudi, bez omladine koja bi trebala nastaviti održavati specifičnu tradiciju i običaje sefardskih Židova.
Njihov jezik – ladino, svojevrsna kombinacija španjolskog, portugalskog i hebrejskog jezika, uz primjese turcizama i lokalizama, je na izdisaju i zna ga još tek nekoliko starijih ljudi u Sarajevu.
Do Drugog svjetskog rata taj jezik je bio uvriježen među židovskom populacijom u BiH, a sefardske romanse, uz bosansku sevdalinku, tvorile su jedinstven glazbeni milje ovog podneblja.
U nadi da tradicija i bogato kulturno naslijeđe bosanskohercegovačkih Židova Sefarda neće iščeznuti, Židovska općina u Sarajevu manifestacijom obilježavanja 450 godina od dolaska Jevreja u BiH, od 11. do 16. listopada, želi podsjetiti na sve ono što je taj narod ugradio u neraskidivu, šaroliku kulturnu i povijesnu baštinu ove balkanske zemlje.
Program obilježavanja počeo je jučer otvaranjem izložbe Mihajla Atijasa “Jevrejski posteri” u galeriji Novi hram u Sarajevu.
Za danas je najavljen početak dvodnevne konferencije “Židovi i BiH, 1565. – 2015.”, na kojoj sudjeluje oko 30 znanstvenika iz Europe, dok će navečer u sarajevskoj Vijećnici biti otvorena izložba Ivana Hrkaša “Slike iz kuhinje”.
Konferencija će biti zatvorena sutra navečer izložbom fotografija “Kada su prijatelji pomagali prijatelje” američkog autora Edwarda Serotta, koji je, pojasnio je Tauber, tijekom rata u BiH snimao židovsku zajednicu, te kasnije Sefarde u Beogradu, pa je materijal iskoristio za ovu interesantnu kolažni izložbu .
Za kraj obilježavanja 450. godišnjice, 14. listopada, je svečani koncert Sarajevske filharmonije u Narodnom pozorištu, sa solistom na violini Denisom Goldfeldom.
Program obilježavanja ne završava navedenim događajima, jer će sljedećeg tjedna biti predstavljena i knjiga “Zbornik radova o židovsko-španjolskom jeziku”, koja je izdana u suradnji s Institutom za jezike u Sarajevu.