Published On: Mon, Oct 12th, 2015

REŽISER I ČOBAN: Lik i djelo “demokrate” koji predstavom “Stop majorizaciji stoke sitnog zuba” fašizira obespravljenost jednog BH naroda

Bh. kulturna i umjetnička scena nimalo ne zaostaju za europskim i svjetskim tokovima i trendovima – to najbolje dokazuje i angažman uvaženog, cijenjenog i precijenjenog, najboljeg redatelja među političarima i najlošijeg političara među redateljima – buntovnika i  hazardera – Dine Mustafića.

Široj javnosti možda i nije baš vele poznat, ali  njegov rad i teatarska dostignuća zapažena su diljem “regiona” . Sve što se prosječan građanin BiH ne usudi reći – Mustafićev teatar kaže.

______piše: Gloria Lujanović l poskok.info

Kao i svakog režimskog umjetnika, Mustafića krase mnogobrojne vrline – gotovo savršeno, anacionalno biće, neopterećeno i slobodmisleće, korača bh. kulturom i svakodnevno iznova u borbi protiv podjela izazove barem novih 10 različitih podjela .

Nemoguće je sve te divne osobine pobrojati ali ono što ga suštinski karakterizira jest beskompromisnost, evo recimo kad uzima lovu od stranih donatora  –  u stanju je  15 godina baviti se jednom temom samo da dokaže kako podjele ne postoje iako gro predstava upravo bazira na “podjelama”.

Provokativan je i skandalozan – čak mu se jedna glumica gola skinula u predstavi i  Gradski odbor SDA Sarajevo nije reagirao, pustio ga Bakir da režira, šta će veli, redatelj je to, umjetnik, ne može njega režim kontrolirati. On je režim.

Pomirljiv je i tolerantan, spreman za dijalog, širokih svjetonazora. Tako je recimo  razumio i senziblizirao se sa npr. političkim nepravdama nanesenim Hrvatima. Razumije Mustafić pojmove konstitutivnosti, legitimnosti, jasno je njemu tko kome bira  političke predstavnike.  Pa tako u njegovoj predstavi “Životinjska farma”, jedan od protagonista kaže: ” Stop majorizaciji živine sitnog zuba”. Senzibilizira se  i identificira Mustafić sa ugroženim kategorijama društva. Evo đe nije. Ima dušu, sitnu, prodanu.  Ta krilatica ” Stop majorizaciji živine sitnog zuba” je zapravo ono što Mustafić kao čoban- redatelj  najbolje radi – fašizacija obespravljenost konstitutivnog naroda njegova je specijalnost. Prosvjećuje kazališne elite ismijavajući ionako loš položaja Hrvata u BiH.Pa  đe ga hejterska sarajevska raja neće volit’?

Stoji Mustafić tako čvrsto na sarajevskom tlu sa kojeg svijet gleda jednim velikim opasnim sarajevskim očima, u sukobu sa vlašću osim kad njegovi nisu na vlasti, borben i pronicljiv – antirežimski i slobodarski, liberal i libertijanac. Sve je to Dino Mustafić – pokušao biti…

Suvremena bh. književna kritika, predvođena predsjednikom svih SDPovih  odbora, Milom Stojićem, kaže kako je i sam Cervantes mislio na Mustafića kad je pisao Don Kihota dok s druge strane postoje književni pristupi koji tvrde da je Sancho Pansa bio zapravo Denis Gratz.

Mustafićev teatar bi kroz stotinjak godina mogao biti dio akademskog štiva. Europska liberalna mladež će po Akademijama dramskih umjetnosti učiti o jednom nekonvencionalnom redatelju koji je pomjerao granice i rušio podjele i kazališno obrazovao  bh. nacionalistički puk iako postoji “respektabilan broj građana koji se etničkim podjelama protive”.

Recimo, pretpostavljam da bi pasus u udžbenicima naziva npr,  ” Povijest teatra 21 stoljeća” izgledati ovako:

” Mustafićev teatar nasmijava i zasmijava svakog tko se imao priliku susreti s njime. Nikog ne ostavlja ravnodušnim taj satirični pristup daskama. Otvara prostor za manevr i u kontekstu integracije politički nesređene BiH – spaja ljude i narode. Kako najveći sin kojeg je BiH dala , neopterećen ratom, stradanjima i traumama, daleko od kako komunističke tako i neokapitalističke propagande, bježi i uspješno stvara vlastiti ideološki front na kom se katkad sukobljava sam sa sobom i uspješno se razračunava sa nacionalistima svih boja, okusa i mirisa. Od MESS-a je napravio kulturološki fenomen ne sluteći kako će zahvaljjući toliko dozi realiteta i samosvjesnosti stvoriti idealan koncept političko – društvenog života. I pobjeći u sajnsfikšn.”

U zemlji opeterećenoj ratom i kulturom sjećanja, okružen eminentnim stručnjacima stvorio je najbolje definiran kazališno institucionalni okvir za stvaranje mladih liberala i socijaldemokrata istovremeno – pribjeg od rata i režima. Antirežimski za režim. Njegova redateljska palica odlučna u namjeri da nikad ne napravi predstavu o ratu, posljedicama i uzrocima istog – godinama publici omogućava smijeh, salve smijeha, kidanje od smijeha, hvatanje za stomak od smijeha ( dobro pretjerujem sad – podsmijeh).

Kritizira vlastodršce, elitiste i snobove, uvijek kritičan i kritizirajući ali nikad samokritičan. U kazališnom klinču  kao i onom političkom – uspijeva izvući deblji kraj. Emancipatorski pristupa temama poput poštovanju i razumijevanju nacionalnih modela u BiH samim time – sumanuto se bori protiv podjela stvarajući tako stalnu publiku – riječ o tek  nekoliko kazališnih kritičara i NGO aktivista koji svršavaju na Titove fotke i histeričnih sarajevskih princeza koje se trude odijevati kao Jovanka Broz.

Iako se bh. lideri godinama samo deklarativno i formalno trude omogućiti temeljsko ljudsko pravo -pravo na dostojanstven život, Mustafić ga jedini u ovoj zemlji vraća, i to retrospektivno. S tim što istovremeno pravo na dostojanstven teatar u njegovom kazališnom diskursu ne postoji – do te mjere da mu i Oliver Frljić za neke redateljske poteze kaže “Smanji ba doživljaj”.

Mustafić je avangarda poslije avangarde – ono što tek trebamo proživjeti, nagoviještaj prosperitetnije budućnosti BiH, bez podjela, budućnosti čovjeka, buđenje čovječnosti uopšte  – sve ovo dokazuje kako zaista zaslužuje stajati ravno uz desni bok La Pennovskog teatra. Kao i umjetnik – kritizira, osporava, propitukuje, pljuje u lice kriminalu, svoj nikad ne spominje i ključno – satirom oguljuje život. Njegov je teatar izvan granica u svakom smislu te riječi – racionalnom percepcijom prošlosti uspio je stvoriti gerilske sarajevske odrede, prvake u diskriminaciji i najbolje u društvenoj igri zvanoj ” Protiv podjela podjelama”.

Upravo iz svih ovih razloga – Mustafiću danas bivša Juga znači više nego bi on njoj ikad.

Šuvarovski pristup kazalištu, partijaš dalekosežnog pogleda do Vogošće i natrag , prvak aksioma se poziva na Orwellovu Životinjsku farmu, neometano i slobodno hoda kroz bosanske kasabe. Čovjek koji je za fildžan državu učinio više nego bošnjački establišment.

Priprosti i provincijalni komitetski  Mustafićev teatar i nije ništa drugo nego neuspjeli polupokušaj da kroz daske stvori kakav takav suživot koji je sam sebi i svrha i smisao.  Skoro dvadesetak godina, jecajući o ratnim tragedijama, broju granata Mustafić pronalazi silnu lovu za svoje kazališne egzibicionizme “protiv podjela” . Njegovim daskama godinama paradiraju samo dobri glumci u lošim predstavama, kličući Bella ciao” ljube sliku druga Dine, oplakuju tužne sudbine Bosanaca i Hercegovaca nad kojima su evo npr Srbi izvršili genocid. Danas, u bremenitim, nacionalističkim vremenima, BiH odjekuje krik Mustafića ” Kad će više ti prokleti ratovi stati?”.

Mustafić je kazališni underground uspio unišititi i prije nego ga je  stvorio – mainstream redatelj za sarajevske hipstere i urbanu raju.

Dosadan, prazan, vulgarno bedast i frivolan  i nije ništa drugo nego puki bosanski patetičar  i kičlija – što više fašizma to bolja predstava.

Zbog hinjenog i patvorenog patosa zaslužuje titulu doajena teatrocida u BiH i regionu, naravno.