Desetine, stotine ljudi leže u izgažena hladu parka između autobusne i željezničke stanice u Beogradu. Nisu ni turisti ni domaći putnici: od svih se razlikuju po tome što nemaju kofere, samo kakav manji ruksak. Ili tek mobitel i nešto novca u džepu. Prži 38 stupnjeva Celzijevih, ali jakne dugih rukava što vise na ogradi pokazuju da su spremni na dug put.
“Jako sam umoran. Već tri dana ovdje spavam”, kaže Omar, 20-godišnjak iz Alepa u Siriji. Na putu je već tri godine, ako računa vrijeme u izbjegličkom kampu u Turskoj.
Najbrojnije su skupine mladića, ali tu su i stare žene u maramama, čitave obitelji s malom djecom sjede pod drvećem, okruženi gomilama smeća. Bijeli, crni, Arapi, nešto malo Azijaca. Svi su mirni i tihi. Dvoje djece se zatrči, zakratko: pokorno se vraćaju, otac ih je pozvao.
“Migranti oko autobusne stanice samo su vrh ledenog brijega”, objašnjava Radoš Đurović iz Centra za azil. “Migranti su posvuda u Srbiji, od južne granice s Makedonijom i sjeverne s Mađarskom oko beogradske stanice samo su oni koji nemaju novca za spavanje u hotelima i hostelima.
Idućeg jutra u hotelu s tri-četiri zvjezdice u centru grada umjesto očekivanih backpackera, salu za doručak ispunile su obitelji iz Sirije i Afganistana. Građanski odjeveni, kao na opuštenom turističkom proputovanju. U Srbiju dnevno dolazi oko 2.000 migranata, od početka godine kroz zemlju je prošlo oko 130.000 ljudi “, kaže Đurović. Procjenjuje se da ih je u ovom trenutku više od 70.000. Migrantima u parku gradske vlasti Beograda osigurale su nekoliko cisterni s pitkom vodom, nekoliko pokretnih toaleta i ništa više.
“Ima mjesec dana da su se počeli sakupljati u parkovima oko stanice”, kaže Peđa Milosavljević.
“Iz Beograda idu prema Subotici, možeš ih vidjeti kako pješače uz cestu. Tamo će pokušati prijeći granicu s Mađarskom, koja je podigla zid uz granicu. Neće uspjeti. Ali, kad su ljudi odlučni da se dokopaju boljeg života, ništa ih ne može zaustaviti . Jedino će krijumčarima povećati zaradu, jer će prebacivanje postati skuplje “, objašnjava Đurović. Nevladine organizacije migrantima ponekad podijele nešto hrane ili higijenskih potrepština. Visoki tip u kratkim hlačama i sa zlatnim lancem oko vrata, očito domaći, razgovara s jednom grupom. Nakon pola sata vidimo da visoki odlazi iz parka, a desetak ljudi kreće za njim, nekoliko mladića, dvoje djece i tri žene s crnim maramama. Očito su se dogovorili. Taksistima je zabranjeno voziti migrante, policija ih zaustavlja i šalje na sud.
Nepomične žene
Preko puta su javna montažna garaža i drugi park. Dalje u parku tri žene s crnim maramama iu tradicionalnim tamnim haljinama jedine sjede na brdu kofera. Nepomične su, šute i gledaju pred sebe. Oslovljavamo mladića pokraj njih, ali on zove drugoga koji bolje govori engleski: Ahmad je nešto kao neformalni vođa skupine, iz Sirije i Iraka su, jedan je iz Egipta. Dvije noći spavaju u parku.Najgore im je bilo u Makedoniji, tamo ih je policija pendrecima tjerala, Ahmad nam pokazuje modrice. Tri tjedna im je trebalo iz Turske do Srbije: nedjelju dana su u Turskoj čekali na brod za Grčku, zatim su dva dana bili u Makedoniji, a sada dva dana u Srbiji.
“Gdje idete?”
“To je teško reći”, smijući se kaže Ahmad, 30-godišnjak svijetle puti s naočalama, bradicom i crnim šeširićem. Brat mu je u Finskoj i savjetovao mu je da bi najbolje bilo da pokuša u Njemačkoj.
“Izgledam kao oni, to bi mi možda moglo pomoći”, kaže ovaj irački hipster. U Bagdadu je završio fakultet, ima magistarski iz bibliotekarstva.
“Ali Bagdad nije mjesto za život. Želim mir”, kaže.
“Znam da mi neće biti lako”, dodaje s mješavinom nade i fatalizma.
“Ti imaš putovnicu, možda bih mogao s tobom …”, s malo nade pokušava i odustaje prije nego što je rečenicu izgovorio do kraja. Pokraj invalidskih kolica mlada žena igra se s DVOGODISN djevojčicom. Dolaze policija i hitna pomoć, neki je taksist okrznuo autom neko dijete iz parka. Ne smanjuje se red pred česmom na kojoj ljudi peru ruke, noge.
“Ja želim u Njemačku, studirati IT”, jasan je Heshmat Samat, tanak mladić izrazito crnih očiju. Ima 16 godina. Afganistanac je, rođen u Iranu, u izbjeglištvu. Sličnu priču ima i njegov prijatelj Navip Ahmad Azim: “Roditelji su mu prije 20 godina pobjegli iz Afganistana u Teheran. Tamo nema posla ni za roditelje”. Sad su oni ostavili roditelje i krenuli na Zapad. Navip želi biti pilot.
“Želim imati lijep život, želim svoju obitelj u lijepom gradu. Sve samo ne rat”, kaže Navip.
Balkanski put do obećane Europe: Turska, Grčka pa Srbija i Mađarska
Iz Turske morskim putem u Grčku, zatim do granice s Makedonijom, ilegalno uz pomoć krijumčara prepješače granicu, zatim vlakom ili autobusom do srpskog granice. Ponovo ilegalno prijeći granicu, a potom se upute prema sjeveru i granici s Mađarskom. Oko 100.000 migranata je trenutno u Grčkoj. U Makedoniji smiju boraviti 72 sata. U Srbiju ulaze kod Preševa iz Makedonije, izlaze kod Kanjiže u Mađarsku.
wpDiscuz