Published On: Sri, kol 14th, 2019

Šaranje austrijskog izletnika za vječnu dijagnozu

Ako je netko i sumnjao da smo u ovoj napaćenoj zemlji nadigrali i psihologiju i medicinu, uskopaljsko šaranje novi je dokaz kako uživamo biti slučajevi. Neizliječivi. Čak i onda kad pobjegnemo od ove naše poludjele stvarnosti, vraćamo se svojim bolestima.

Nevjerojatna je hladnokrvnost usijane glave koju na ramenima nosi Adis Pokvić a kojoj je u alkoholnim isparavanjima, nakon susreta s prijateljima što su se ostali patiti u BiH, sijevnulo da zasije mržnju.

Šaranje austrijskog izletnika pokrenulo je, kako to su nas biva, silne lavine. Njegova sestra, novinarka javnog servisa, opisivala je nove zidove, komentari pod tekstovima onih koji nabijaju klikove zbog komentara isijavali su novim dokazima kako je ova zemlja samo za jedne i kako oni čiji su potpis vidjeli u Pokvićevom šaranju nemaju mjesta u ovoj zemlji. Usijana pera, nagrađena da budu uvijek na strani potlačenih, tražena da sijevaju kad zaiskri, sijala su nove epitete. Svakim slovom, od Pokvićeva krasopisa, do dubokoumnih analiza, potpisivana je još jedna dijagnoza neizlječive bolesti.

______________piše: Berislav Jurić I Bljesak.info

Pokrenuo je pokvareni Pokvić, kojeg normalan svijet nije unormalio, lavinu koja je samo tinjala negdje skrivena pod plaštevima silnih ljubavi. Naslušali smo se ni krivi ni dužni novih ranjavanja našeg suživota, kojeg najdivnije opisa Sidran: ”Kad me netko pita za suživot, ja ga pošaljem u sukurac”.

I poslao nas je sve pokvareni Pokvić u sukurac svojom idejom da zagorča na nekoliko dana život i suživot u svojem mjestu razderanom ratom i čije su rane dublje nego rane nekih drugih razderanih mjesta. Iako je svakome njegov rat najteži a rane najnezašivenije, Uskoplje se može ”pohvaliti” da je poderano više nego drugi i da se još i šiva i, Pokvićevim budalaštinama, rašiva.

Pokazao je Pokvić, ali to nitko neće ozbiljno shvatiti, u kakav smo to organ poslali mnoge bitne stavke u našim životima. Pokazalo je ovo tupavo šaranje kako su priče u četiri zida kuće pale na ispitu, kako su televizije pretjerale s natezanjem oko zločina i kazni, jer im je lakše snimati obljetnice nego čačkati kriminale i loviti hobotnice za krakove i kako je ispiranje mozga istinama i plašenje din-dušmanima urodilo plodom.

Glava koju Pokvić nosi na ramenima dokaz je kako su na ispitima pale i škole, bez obzira na krovove i kako oni, koji su ga i otjerali u Austriju, pogrešnim stvarima trljaju ruke dok im sline cure nad proračunima i budžetima. Dokaz je svako slovo hladnokrvnog šaraldžije, koji je imao srca pred kamerama naslonjen na svog ljubimca još više zasoliti bljutavo meso svojeg čina, da su sva polja naše brige za budućnost i suživot kojeg smo od spominjanja izlizali još jedna propala priča ove zemlje.

A ubljutavila su se i duboka, nepromišljena piskaranja nakon plitkog promišljenog grafitiranja. Jedno od najtraženijih kolumnističkih pera slikovito je oplelo po čitavnom narodu ne sačekavši da se u policijskim zapisnicima, ma kako aljkavi bili, pojavi bilo kakav trag koji vodi do boje koja je u crno zavila naš razum. Dragan Bursać, cijenjen zbog bezdlaklja na jeziku, pretjerao je u opisu krvoločnog pohoda Hrvata, koji pri tome moraju biti ustaše, i istrošio more epiteta da krivnju svali na jedan narod, ponizi ga i učini baš onim kakvim ga vide Pokvić i svi usijani pokvići. I još gorim. Ni isprika, s puno manje epiteta, nije i neće skinuti krivnju s  njega za brzopletu i brzopoteznu osudu jednog naroda i poziv na presudu i prozvani neće uspjeti u njegovim slovima više vidjeti sve istine o kojima piše.

Uspio je, dakle, Pokvić navući pola države i puno pametnije od sebe na priču koja je, nažalost, moguća u BiH. No, eto, pokazalo se kako je ipak ta priča šuplja. Jer, da su htjeli Hrvati bi, ili Bursaćeve mlad-ustaše, išarali kuće i automobile puno prije i u prikladnije vrijeme nego što je to Pokvićeva usijana glava osmislila. Uspjelo je Pokvićevo šaranje još jednom pokazati na kako klimavim nogama stoje odnosi u ovoj zemlji i kako se s njima može poigravati kako tko želi. Nije da nema zapjenjenih šarača i kad su trijezni jer su opijeni isparavanjima iz natopljenog tla ove zemlje koje nikako da se osuši od mržnji. No, država, koja umišlja da brine, sad bi trebala pokazati postoji li kazna za ovakvo gaženje suživota ili je ta kazna samo nagrada za život negdje drugdje.

I ne bi trebalo ovo biti za odmahivanje rukom nakon što je hladnokrvni Pokvić hladnokrvno priznao da je sam sebe i svoje susjede plašio krvoločnim Hrvatima. Trebali bi se svi oni što se hlade uz obale i uživaju u odmorima, a zaduženi su za naše živote i suživote – iako samo mi možemo živjeti svoj život i suživjeti s tuđim životima – upaliti alarme jer očito odgajamo djecu za ovakve poduhvate i stvaramo društvo u kojem se može lijepiti narodima etiketa bez pardona a mržnja predstaviti kao nešto što se očekuje iza svakog ugla.

Trebao bi netko – a taj netko je onaj Tko u nama – zastati i zamisliti se nad budućnošću u koju se kunemo i vidjeti kakve smo glave i na kakvim ramenima napravili. Jer, ako je netko spreman šarati i dignuti državu na noge, spreman je valjda na puno gore stvari. A takve stvari onda nitko neće priznati.