Ne pamti se da je Sarajevo poskočilo na zadnje noge kada je Milinić imenovan za redovnog uposlenika MVP-a ili kada je poslan za veleposlanika u Armeniju, Rusiju ili Stuttgart. A nije da nije imalo razloga skakati. Radi se naime o liku koji je bio jedan od najutjecajnijih ljudi na Karadžića u vrijeme donošenja “strateških” ratnih odluka vojske Republike Srpske. Umjesto u Haagu završio je u doplomaciji. Na ne baš tako nebitnim mjestima. I na državnoj plaći kao redovni uposlenik. Sarajevo Srbima ionako nikada nije moglo “pera odbiti” po pitanju otimanja funkcija na državnoj razini, kao što su to činili nekim trećima jelte. Osim što je Karadžićevac bio u ratu, to je nastavio i u miru, braneći ga pred Haaškim sudom kao mirotvorca a ne kao ubojicu. Slobodna Bosna je još 2013-e pisala o njemu. Emir Suljagić nikada nije ništa napisao o njemu. Grupa uglednih građana također. Štoviše on je njihov junak današnjice. Nema veze što su ti prsti umočeni u srebreničke i prijedorske jame. Bitno je da napada Dodika. Sve mu je oprošteno. Pa i šaptanje koljačima…
GORDAN MILINIĆ, diplomata od karijere
Među desetinama svedoka odbrane RADOVANA KARADŽIĆA koji su posljednjih nedjelja prodefilirali kroz sudnicu Tribunala u Haagu posebno je upečatljivo bilo svjedočenje GORDANA MILINIĆA, Karadžićevog ratnog savjetnika za sigurnost i višegodišnjeg „karijernog diplomate“ BiH i aktuelnog ministra-savjetnika u MIP-u BiH; prenosimo dijelove njegovog skandaloznog haškog svjedočenja (tekst je iz 2013)
Gordan Milinić, bivši savjetnik za sigurnost Radovana Karadžića, koji je svjedočio u Karadžićevu odbranu u Haagu, negirao je da je u Srebrenici počinjen genocid i ustvrdio kako Karadžić kao predsjednik Republike Srpske nije imao praktično nikakve nadležnosti nad Vojskom RS-a i njenim Glavnim štabom.
Milinić, po profesiji odvjetnik, bio je Karadžićev savjetnik u periodu od veljače 1994. do prosinca 1995. godine. Genocid u Srebrenici događao se od 13 do 19 srpnja 1995. Dakle bio je Karadžićev savjetnik i u to vrijeme.
No nakon završetka rata nije procesuiran. Umjesto toga bio je veleposlanik BiH u Armeniji i Rusiji, a neko vrijeme obavljao je i funkciju generalnog konzula u Stuttgartu. Ovaj bosanskohercegovački diplomat, „zaslužan“ za jedno od najskandaloznijih svjedočenja u Haagu, čije su dijelove prenijeli brojni mediji u regionu i svijetu, kasnije je poslao uposlenik Ministarstva vanjskih poslova BiH kojim je upravljao donedavni šef Emira Suljagića – Zlatko Lagumdžija. Nekadašnji Karadžićev savjetnik zaposlen je bio kao ministar-savjetnik u Odjelu za Aziju i Afriku MVP-a, a šef mu je bio Ljubo Grković, također bivši Karadžićev blizak suradnik.
Diplomata Milinić je, prema vlastitom svjedočenju, za vrijeme rata bio jedan od glavnih Karadžićevih povjerenika. Njegov posao je podrazumijevao, između ostalog, primanje izvještaja od Vojske RS-a i sigurnosnih službi o situaciji na terenu. Milinić je u Haagu svjedočio kako je Karadžić imao velikih problema sa autoritetom kada je riječ o Glavnom štabu Vojske RS-a. Prema njegovim riječima, Karadžić nije uspijevao uspostaviti kontrolu nad vojskom, a jedan od najvećih problema bio je „nedostatak vojne discipline“. „Generalska klika htjela je da preuzme vlast“, kazao je Milinić, a prema njegovim riječima komandant Vojske Republike Srpske general Ratko Mladić „nekoliko puta je rekao da bi želio da bude predsjednik RS-a“.
„Ja sam čovjek koji je znao sve tajne u Republici Srpskoj u to vrijeme“, pohvalio se svjedok Milinić u Haagu, dodajući da Vojskom RS-a tokom rata nije komandovao Karadžić. „Svi su vidjeli da nešto nije kako treba, ali predsjednik (Karadžić, op.a.) je bio nemoćan. Da se Radovana Karadžića pitalo, nijedna osoba ne bi izgubila život u Bosni i Hercegovini, niko ne bi bio ubijen. Radovan Karadžić bio je mirotvorac. Išao je na mirovne konferencije. Tražio je mirna rješenja. Uvijek je govorio: ‘Mi, Srbi, borimo se lijevom rukom, kao bokseri koji se samo brane, mi čekamo mir i tražimo mir.’ To je glavna stvar na koju je predsjednik sve vrijeme bio fokusiran.“
Drugog dana svjedočenja u Haagu, Gordan Milinić odgovarao je na pitanja optužbe o dokumentima i direktivama koje je 1995. potpisivao Radovan Karadžić, a odnose se na Srebrenicu i Žepu. Prema Milinićevim tvrdnjama, Karadžić nije potpisao naredbu o zauzimanju teritorije Teočaka, Srebrenice, Žepe i Goražda – a ako je nekim slučajem nešto slično i potpisao, učinio je to „u neznanju“?! Među dokazima optužbe uvrštena je i tzv. Direktiva br. 7, Karadžićev nalog za Srebrenicu i Žepu u kojem, između ostalog, stoji: „Planiranim i dobro osmišljenim borbenim operacijama stvoriti nepodnošljivu situaciju totalne nesigurnosti, bez nade za daljnji život i opstanak stanovnika Srebrenice i Žepe.“
„To nisu Karadžićeve riječi, one su došle iz nečijeg drugog uma i naravno da su neprikladne i pogrešne“, kazao je Milinić. „Prije svega, želim vam skrenuti pažnju da ovaj dokument nije validan. Sumnjam da je potpis na njemu Karadžićev“, zaključio je ovaj iskusni diplomata i uposlenik Lagumdžijinog Ministarstva vanjskih poslova.
I nastavak Milinićevog svjedočenja u Haagu protekao je u sličnom tonu – Karadžiću su razni dokumenti često bili podmetnuti, nije ni znao šta potpisuje, neki od tih dokumenata su i falsifikovani jer nemaju odgovarajući pečat, tvrdi Milinić. No, najskandalozniji dio njegovog svjedočenja odnosi se na genocid počinjen u Srebrenici. Prema Milinićevim riječima, u Srebrenici se nije desio ni genocid, niti prisilno protjerivanje civilnog stanovništva. Svako ko je želio da napusti grad mogao je otići.
A poginulo je samo par stotina Muslimana, i to u borbama, tvrdi bivši Karadžićev savjetnik: „Nije bilo nikakvog prisilnog izmještanja. Ljudi su pitali da idu u Tuzlu, rekli su da žele da idu kod svojih jer je ovo (Srebrenica) sada srpska teritorija. Niko nije protjeran. Htjeli su da odu, nisu željeli da žive na tuđoj teritoriji. Isto kao što ni ja nisam želio da živim u Mostaru, jer je to hrvatski i muslimanski grad. I ja sam također izbjeglica.“
Na pitanje tužitelja slaže li se da su muškarci muslimani masovno ubijani nakon pada Srebrenice, Milinić je odgovorio: „Nikako, nikako. Bio sam svjedok svega. Primio sam obavještenja od državne sigurnosti da je 15.000 muslimana napustilo područje Srebrenice. Prošli su kroz linije srpske vojske i došli do Zvornika, htjeli su da ga zapale.“
U pojedinim dijelovima svog iskaza Milinić se otvoreno podsmjehivao srebreničkim žrtvama, navodeći da je mezarje u Potočarima „velika farsa i podvala“, budući da tamo nisu sahranjene žrtve zločina već „oni koji su umrli prirodnom smrću“. Rekao je i da je nakon rata na bosanskohercegovačkim izborima samo na biralištu za dijasporu u Beču bilo prijavljeno hiljadu muslimana iz Srebrenice koji su bili na spiskovima ubijenih. Tvrdnju optužbe da je Vojska Republike Srpske strijeljala hiljade muslimanskih muškaraca nakon pada Srebrenice Milinić je nazvao „muslimanskom propagandom“ koju su podržale određene svjetske sile:
„Možda mogu prihvatiti da je izginulo njih par stotina, ali većina ih je poginula u borbi. Sve je to bila muslimanska propaganda. Alija Izetbegović je lično planirao operaciju da okrivi Srbe kako bi NATO bombardirao Srbe. Za to je žrtvovao vlastiti narod. Islamski džihad je takav da će oni bez problema žrtvovati hiljade svojih ljudi samo da ostvare svoje ciljeve. U to vrijeme nismo znali šta je džihad, sada znamo.
Alija Izetbegović ubija vlastite ljude kako bi krivica pala na Srbe. Njemu stotinu ljudi ne znači ništa, ali Srbe će međunarodna zajednica zato gledati kao zločince. Srebrenica je velika namještaljka. Kažem vam, ljudi su ubijeni u borbi“, zaključio je Gordan Milinić.
(M. Radević) l Slobodna Bosna
wpDiscuz