Nisu oni nikakve skupine, plemena koja se opiru ideju države-nacije nego konstitutivni narodi jedne međunarodno priznate države. U ime pravila konstitutivnosti i Forto i njegovi sljedbenici obnašaju svoje političke funkcije. Podmetati etniju na mjesto politički samosvjesnog naroda ili nacije (A Bošnjaci su kao nacija /Muslimani/ bili priznati već u Jugoslaviji), je politički diletantizam i bacanje prašine u oči onoj nekolicini međunarodnih posrednika koji su još uvijek spremni slušati nekakve priče o BiH kao građanskoj državi po uzoru na jednonacionalne države u Europi. Treba li napomenuti da u BiH već odavno postoje tri pošte, tri teleoperatera, tri elektrodistribucije, tri obrazovna sustava, tri jezika i konačno teritorije koje zorno prikazuju jeste li „dobro došli u Republiku Srpsku“, je li se viori šahovnica ili ratne zastave Armije BiH. U posljednje vrijeme lako prepoznajete, u glavnom gradu, da pored spomen ploča poginulim u prethodnom ratu u parkovima stoje isključivo zastave s ljiljanima uz žuto plavu zastavu. Jedna od te dvije zastave zasigurno nije zastava koja stoji uz spomen ploče poginulima u Banjaluci ili Kiseljaku. Pa, kada bošnjački lider Izetbegović veli:
“Ne smiju se ovjekovječiti mehanizmi kojima će bosanski patrioti postati treća klasa građana u BiH” on zasigurno ne misli na patriotizam Dragana Čovića, Ivana Šušnjara, Željke Cvijanović, na patriotizam Hrvata i Srba izvan Sarajeva, nego na „patriote“ koji okreću „mitraljeze“ upravo prema njima. A to su bošnjački nacionalisti i njihovi profiteri – asimilirane manjine. Zoran primjer je Tito novog doba, Željko Komšić, koji lamentira o nekakvom instaliranom razdoru „među političkim strankama probosanske orijentacije. I dodaje ključnu odrednicu „probosanstva“: “jednostavno se radilo na tome da se razbije jedinstvo u Sarajevu”. „Probosanska“ ideja leži jedino i isključivo u Sarajevu u kojemu se bošnjačko i bosansko ni po čemu ne razlikuju i svatko tko pristaje na tu podvalu je „bosanski patriota“ koji časno stoji na obrani domovine od „separatista“ i „nacionalista“ koji ne pristaju na asimilaciju ili pretvaranje u nekakve fluidne etničke kategorije nesvjesne svog postojanja u jednoj većoj zajednici.
Na istom tragu su i drugovi Nikšić i Komšić koji se obraćaju predstavnicima međunarodne zajednice pozivajući ih „da ne podržavaju i ne forsiraju rješenja koja će produbiti društvene podjele” te dodaju da građani BiH „zaslužuju savremeno građansko uređenje koje je standard u svim državama članicama Evropske unije“. Ima li itko dvojicu drugova podučiti da građansko uređenje kakvo definira Sarajevski krug ne postoji niti u jednoj višenacionalnoj zajednici. Nema bosanske nacije – nema građanskog uređenja. Nema bosanskih heroja proteklog rata – nema građanskog uređenja. Nema bosanske himne iz koje odjekuju riječi probosanstva – nema građanskog uređenja. Nema još mnogo toga. Postoje heroji rata tri naroda, postoje himne tri naroda, postoje konstitutivni narodi, a Bosancima se izjašnjava manjina manja i od najmanje nacionalne manjine. I što ostaje kao „probosansko“ u njihovom probosanskom narativu? Ostaje Komšić po mjeri Bošnjaka. Ostaju Bošnjaci po mjeri odluke svebošnjačkog sabora iz 1993. godine kada su identificirali Bosansko i Bošnjačko te ostaju „nacionalisti“ i „separatisti“ koji slijede slovo i duh Ustava a koji im jamči jednakopravnost kao konstitutivnim narodima.
A onda u obraćanju medijima i javnosti drugovi Nikšić i Komšić kliču:
“U tom smislu za nas u SDP-u i DF-u prihvatljiv je apsolutno svaki model iz bilo koje od država članica EU. Ako želimo Bosnu i Hercegovinu kao stabilnu, cjelovitu, savremenu demokratiju, taj cilj možemo ostvariti jedino uvođenjem rješenja koja jačaju takav ustroj, a ne dubljom etnizacijom i diskriminacijom kroz izborni proces.“
Primjena Ustava nije nikakva dublja „etnizacija“ jer takvo što ne postoji nego jedino i isključivo primjena demokratskih načela pluralnih društava. A u takvim društvima nema nametanja volje nego vrijedi načelo uvažavanja volje drugoga. Drugovi bi se morali sjetiti da ih na to poziva i daklaracija ZAVNOBIH koja je, doduše, i u titovskom socijalizmu ostala samo partijska deklaracija. Onog trenutka kada je drug Milošević previdio model konstitutivnosti i uvažavanje volje drugih urušili su se i višenacionalna partija i federalni sustav.
Izetbegović nakon propalih pregovora poručuje, kao da piše proglas o sveopćoj mobilizaciji: “Oni misle da ono što nije završeno ratom se može završiti olovkom. Vidjeli ste da neće moći. Olovka je i naše oružje. Ali svako treba uzeti olovku i krenuti…” Ovom novom ratnom vođi treba napomenuti da je rat bio završen olovkom a ne pobjednikom i da će svaki dogovor morati završiti olovkom a ne nemilosrdnom eliminacijom političkih protivnika.
Sanja Vlaisavljević