Ustaški zločinac Dinko Šakić preminuo je 20. srpnja 2008., deset godina prije isteka zatvorske kazneEfraim Zuroff, direktor organizacije koja je “lovila” naciste, Centra “Simon Wiesenthal”, stigao je u srpnju 1998. godine u Zagreb, u kojem su navijači po ulicama te noći slavili pobedu nogometne reprezentacije Hrvatske nad Njemačkom, u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj.
“Poslije utakmice, izašli smo na ulicu. Vidio sam grupu od sedam mladića. Imao sam kipu na glavi”, prisjeća se Zuroff, koji je došao u Zagreb kako bi se sastao s državnim dužnosnicima zbog slučaja protiv Dinka Šakića.
“Mahali su nekakvom zastavom … i vikali: ‘Dinko, Šakić, Dinko, Šakić’. Bio sam šokiran”, kaže on.
Šakić, posljednji preživjeli zapovjednik koncentracijskog logora iz Drugog svjetskog rata, sletio je u Zagreb samo nekoliko tjedana ranije, 18. lipnja 1998. godine, nakon što je izručen iz Argentine, gdje je slobodno živio od 1940-ih godina.
Šakić se 19. lipnja pojavio pred istražnim sucem u Županijskom sudu u Zagrebu. Saslušanje je brzo završilo jer se Šakić, bivši zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, kojega je vodio fašistički ustaški pokret, branio šutnjom.
Državno odvjetništvo je u prosincu 1998. godine optužilo Šakića za zločine nad civilima počinjenima u Jasenovcu u vrijeme kada je on bio zapovjednik logora, u razdoblju od travnja do studenog 1944. Optužen je i da je u to vrijeme osobno provodio likvidacije.
Početak suđenja, 15. ožujka 1999. godine, pratilo je oko 70 novinara i nekoliko predstavnika stranih ambasada u Zagrebu.
Nakon što su tužitelji pročitali optužnicu, predsjedavajući sudac Dražen Tripalo pitao je Šakića kako se izjašnjava po optužnici.
“Ne osjećam se apsolutno krivim niti za jedno inkriminirano djelo. Savjest mi je mirna”, odgovorio je on.
Saslušanjima su često prisustvovali i Šakićevi simpatizeri. U jednom trenutku, dok sudac Tripalo nije gledao, Šakiću su uputili nacistički pozdrav. Drugi incident se dogodio kada je jedan od Šakićevih pristalica udaljen iz sudnice jer je vikao da svjedok laže.
Branko Šerić je bio jedan od Šakićevih branitelja. Dvadeset godina poslije, kaže da smatra da je slučaj bio “stvarno delikatan”.
“Bilo je delikatno jer je utvrđivanje činjenica bilo teško … Živi sudionici ovih događaja bili su rijetki, bilo je indirektnih svjedoka, kao i obitelji žrtava. Također, tu su bili i njegovi memoari”, kaže Šerić za BIRN.
“U Jasenovcu je bilo sve moguće”
Mnogi svjedoci, od kojih su većina bili bivši logoraši, svjedočili su o užasima u Jasenovcu, dok je Šakić uglavnom šutio, hvatao bilješke i smiješio se. Neki su se sjećali Šakića i njegovog položaja u logorskom sustavu, neki nisu.
Bivši zatvorenik Vjekoslav Bednjanec je svjedočio da je Šakić naredio vješanje zatvorenika koji je bez prethodnog odobrenja jednom ustaškom stražaru izradio novu kapu. Njegovo je tijelo ostalo visijeti tri dana, kao poruka drugima.
Bivši židovski zatvorenik Jakov Finci, prisjetio se jeseni 1944. godine, kada je Šakić bio zamjenik zapovjednika logora, kada su ustaše u samo deset dana pobile 3000 ljudi. Drugi zatvorenici su ih morali sahraniti.
Na pitanje Šakićevog odvjetnika Ivana Kerna je li takvo što moguće, Finci je odgovorio da je “u Jasenovcu sve bilo moguće”.
Finci je također svjedočio da je Šakić, u rujnu 1944. godine, osobno, pucajući iz pištolja, ubio Mileta Boškovića, crnogorskog komunista, koji je tražio da ga ne vješaju skupa s drugim zatvorenicima zbog pokušaja bijega iz logora.
“Bošković je rekao: ‘Ja sam Crnogorac. Za mene, vješanje je nečasno. Strijeljajte me”. Šakić je ironično odgovorio: ‘Dobro ste se držali tijekom saslušanja (za pokušaj bijega). Zaslužio si strijeljanje. Okreni se.'”, opisao je Finci trenutke prije nego što je Šakić ubio Boškovića.
Tijekom Fincijevog svjedočenja, Šakić se počeo smijati, zbog čega ga je sudac Tripalo upozorio. Čedo Prodanović, iskusni odvjetnik iz Zagreba, bio je pravni zastupnik Petra Boškovića, brata ubijenog Mileta Boškovića.
“Pokušao sam svojim osobnim angažmanom nadoknaditi nedostatak entuzijazma tužitelja”, izjavio je Prodanović za BIRN, dodajući da su ipak suđenje i sudac bili pravedni.
Prodanović je na jednoj raspravi upitao bivšeg zatvorenika Dragana Rolera, na osnovu kojih kriterija su slali ljude u Jasenovac.
“Židovi su dolazili jer su bili Židovi, Srbi jer su bili Srbi i Hrvati uglavnom zato što su bili neprijatelji ustaša”, odgovorio je Roler.
Međutim, sudac Tripalo je upozorio da Prodanoviću nije dozvoljeno postavljati pitanja koja se “ne odnose direktno na slučaj njegovog klijenta”.
Kasnije je Prodanović izjavio medijima da je “tužno” što nitko nije pitao o uvjetima u Jasenovcu.
Povijesni revizionizam na sudu
Viktor Ivančić, jedan od osnivača tjednika Feral Tribune, u svojoj knjizi “Točka na ‘U'” kaže da je sud pazio da ne ide previše u dubinu kada je u pitanju Nezavisna Država Hrvatska (NDH) koju su ustaše vodile, a koja je postojala od 1941. do 1945. godine.
Prodanović dodaje da se sud nije sasvim ograničio na zadatak da utvrdi krivnju Šakića, ali i to da sud nije “ispitao sve ono što je NDH predstavljala”.
Međutim, za Prodanovića je veći problem bio povjesničar Josip Jurčević, koji je, kao svjedok vještak tvrdio da je Jasenovac bio radni, a ne koncentracijski logor.
Danas Jurčević često predočava svoje nalaze skupa sa zagrebačkom organizacijom Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Mnogi povjesničari smatraju da su neki članovi ove organizacije povijesni revizionisti koji svoj rad ne zasnivaju na akademskom istraživanju.
Iako je Jurčević, autor knjige “Nastanak Jasenovačkog mita” svjedočio kao vještak, u to vreme on nije imao doktorat iz povijesti.
Jurčević je na suđenju tvrdio da postojeća istraživanja o broju žrtava u Jasenovca nisu zasnovana na znanstvenim osnovama i da su netočna.
Kada je Prodanović pitao Jurčevića je li u Jasenovcu uopće počinjen nekakav zločin, sudac Tripalo je odbacio to pitanje.
Pred sudom je svjedočio i hrvatski demograf Vladimir Žerjavić. On je izjavio da je u Jasenovcu ubijeno ne više od 85.000 ljudi. Njegovo istraživanje sugerira da je u logoru 1944. godine stradalo 4035 ljudi, dok je tužilteljstvo navelo da je u razdoblju u kojem je Šakić bio zapovjednik logora, stradalo oko 2000 ljudi.
Prema poimeničnoj listi memorijalnog centra Jasenovac, 1944. godine umrlo je 7510 osoba.Šerić je naglasio da su stradanja tragedija, ali “mi kao obrana tvrdili smo da se nikome ne može suditi prema statistikama”.
“Ali, opet, s druge strane, bilo je dovoljno krivnje da mu se sudi jednostavno zbog činjenice da je bio zapovjednik logora koji je bio tvornica zločina”, rekao je on.
Šakić odbacio navode o rasizmu
Šakić je, iznoseći svoju obranu, nastavio tvrdi da nitko nije doveden u Jasenovac zbog njegove “religije, rase ili političkih uvjerenja”, već zato što su “aktivno radili protiv interesa hrvatske države”.
On je također odbacio navode da je ubio Boškovića i rekao je da je žrtva politički manipuliranog procesa.
“Kao vojnik nisam donosio odluke, ali sam ih svjesno izvršavao jer su bili u skladu s mojim razumijevanjem nacionalnih interesa i očuvanjem biološkog opstanka hrvatskog naroda”, rekao je Šakić u završnoj riječi.
U završnoj riječi, Šerić je još jednom pokušao napraviti distancu od NDH i njene ideologije.
“Ne igrajte se boga. Presudite Dinku Šakiću, a ne radnom i sabirnom logoru Jasenovac. Što je bio Jasenovac – sabirni i radni logor ili logor smrti? – ne biste trebali odgovoriti niti na to pitanje”, rekao je on sucima.
Odvjetnik obrane Šerić također je naveo da je Šakić bio obavezan pokazati lojalnost ustaškom pokretu, jer je dao zakletvu svom vođi Anti Paveliću, koji je strogo kažnjavao neposlušnost.
Sudac Tripalo je 4. listopada 1999. godine pročitao presudu kojom je Šakić – za razdoblje između svibnja i kraja listopada 1944. godine, kada je bio zapovjednik logora – proglašen krivim po većini točaka optužnice, kao i da je osobno pogubio Boškovića i još tri zatvorenika – Avrama Montilju, Leona Perera i još jednog neidentificiranog muškarca.
Također je proglašen krivim da je davao naređenja za pogubljenja zatvorenika. Tripalo je odbacio Šakićeve tvrdnje da su ljude slali u logor zato što su se suprotstavili ustaškoj državi; sudac je rekao da su oni bili zatočeni zato što je NDH usvojila i provodila rasističke zakone.
Uzimajući u obzir da Šakić nikad nije priznao nijedan zločin, niti je pokazao bilo kakvo kajanje, sud ga je osudio na najveću zatvorsku kaznu u trajanju od 20 godina.
Nakon što je presuda izrečena, nekoliko ljudi je glasno izrazilo neslaganje s njom, a jedan od Šakićevih simpatizera čak je fizički napao antifašističkog aktivista Zorana Pusića. Međutim, čak i onima koji su u početku bili skeptični prema suđenju Šakiću u Zagrebu, laknulo je nakon presude.
“To je bilo ogromno kockanje s naše strane … Ali, moram reći da je Dražen Tripalo, koji je bio sudac, zapravo odradio odličan posao, efikasno i pošteno. Tripalo je bio pravi heroj suđenja, a ne znam da li je ikada dobio ikakvu zaslugu za to”, rekao je Zuroff.
Naglasio je da je to bilo “jedino uspešno suđenje u postkomunističkoj istočnoj Europi, jer je on bio jedini nacistički suradnik u istočnoj Europi nakon pada komunizma koji nije bio samo osuđen nego i kažnjen”.
“Mlad, dobro obrazovan, radikalan i predan ideologiji”
Ivančić u svojoj knjizi piše da su svi dokazi pokazali da je u Jasenovcu, dok je Šakić bio zapovjednik, pogubljeno manje ljudi i da je on pokazivao više zanimanja za vlastiti nastup u svojoj crnoj ustaškoj uniformi.
“Ali to ne znači da je Šakić u manjoj mjeri bio zločinac. Bio je onoliki zločinac koliko je to od njega bilo potrebno”, napisao je Ivančić.
Alexander Korb, njemački povjesničar na Sveučilištu u Leicesteru i autor knjige “Prepleteni genocidi: masovno nasilje u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata”, rekao je da je Šakić bio važan za preoblikovanje površne slike ustaša kao “ludih psihopata”, što je na neki način uklanjalo odgovornost za ono što su činili.
“Naravno, bilo je nekih ludih psihopata, ali većina ustaša su zapravo bili normalne osobe. Bili su radikalni nacionalisti u kontekstu u kojem su koristili i opravdavali nasilje, ali nisu bili ludi u patološkom smislu”, kaže on za BIRN.
Prema Korbu, Šakić – “izuzetno mlad, dobro obrazovan, radikalan i ideološki nacionalist” – bio je “tipičan za ustaški pokret”. Mnogi su kritizirali tužiteljstvo što Šakića, osim za ratne zločine, nije optužilo i za genocid. Tužiteljstvo je priopćilo da nije bilo osnova da se Šakiću sudi i za genocid, jer on nije odlučivao tko će biti poslan u logor. Također je navelo da su “zatvorenike ubijali bez ikakvih kriterija” u Jasenovcu.
Prodanović je bio jedan od onih koji su bili nezadovoljni što Šakiću nisu sudili za genocid.
“Neki su verojatno mislili da bi, ukoliko bi mu se sudilo za genocid, to imalo posljedice na čitavu hrvatsku naciju, što je glupost”, rekao je on.
“Ali ako pogledate stanje danas, vjerojatno bi mu sudili za uništavanje životne sredine”, rekao je on ironično, aludirajući na rastući trend povijesnog revizionizma u suvremenoj Hrvatskoj.
Zuroff, međutim, sugerira da je suđenje Šakiću za ratne zločine bilo sve što se moglo učiniti u to vrijeme u Hrvatskoj.
“Ne zaboravite da je to bilo u vrijeme Tuđmana, jedinog šefa zapadne države koji je u nekom trenutku negirao holokaust”, objašnjava on.
Korb također kaže da nije važno što Šakić nije bio optužen i za genocid, jer “su mu sudili za zločine koje je počinio u ime genocidnog režima”. Ipak, postupak je u to vrijeme imao “stvarno veliki utjecaj”, kaže Zuroff. Međutim, dodaje on, taj efekt nije adekvatno iskorišten od strane memorijalnog centra Jasenovac, s obzirom na to da se u okviru sadašnjeg stalnog postava, Šakićevo suđenje uopće ne spominje.
U rujnu 2000. godine, Vrhovni sud Hrvatske odbacio je sve žalbe Šakićeve obrane i potvrdio je presudu. Šakić je zatvoren u Lepoglavu, zatvor koji sjeverno od Zagreba, ali mu je bilo dozvoljeno posjećivati svoju suprugu Nadu u umirovljeničkom domu u blizini glavnog grada Hrvatske.
U intervjuima koje je dao iz zatvora 2001. i 2002. godine, Šakić je odbacio svaku odgovornost za zločine u Jasenovcu. Umro je u zatvoru u srpnju 2008. Sahranjen je na groblju u Zagrebu u ustaškoj uniformi, a na njegovom sprovodu prisustvovalo je oko 300 ljudi.
Propovijed je održao katolički svećenik Vjekoslav Lasić, koji je bio blizak sa Šakićem. Lasić je rekao da je Šakić bio član ustaša koji su 1941. godine “obnovili hrvatsku državu”, zbog čega se “svaki pošteni Hrvat treba ponositi Šakićevim imenom”.
Tuđman: Stariji državnik istorijskog revizionizma
Još 1998-99. godine, kada je Šakić izručen i kada su mu sudili, mnogi kritičari su govorili da Hrvatska ima problematičan odnos sa svojom ustaškom prošlošću – uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.
Tuđman je izjavio da mu je španski diktator Francisco Franco bio inspiracija za vlastiti projekt pomirenja u Hrvatskoj. Naime, na primjeru Francove “Doline palih” koja se nalazi kod Madrida, Tuđman je htio da se u zajedničkoj grobnici u Jasenovcu sahrane kosti ustaša i partizana, kao i žrtava ustaša i partizana – i ta je ideja, u to vrijeme, 1996. godine, naišla na oštre kritike.
Mnogi su također smatrali da je Tuđmanov akademski rad primjer povijesnog revizionizma. Tuđman je u knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti” iz 1989., citirajući drugi izvor, napisao da su Židovi povećali broj ubijenih u holokaustu s jednog na šest milijuna. Citirao je i izvor koji je rekao da su Židovi vodili unutarnju upravu Jasenovca.
U engleskoj verziji knjige – objavljenoj 1996. godine pod naslovom “Strahote rata: povijesna stvarnost i filozofija” – ovo je poglavlje izbacio.
Kada je posjetio Jasenovac 1996. godine, Tuđman je izjavo da su komunisti između 1945. i 1948. godine Jasenovac koristili kao koncentracjski logor – što je izjava koja je u sukobu s povijesnim dokumentima i istraživanjima, ali koja ima podršku kod revizionista i krajnje desnice.
Članak je u cijelosti preuzet od Balkan Insighta, sa stranice balkaninsight.com
wpDiscuz