ROMANO BOLKOVIĆ: Sućutnik i kapital u Miljenka Jergovića

Piše Denis Kuljiš s pravom iznerviran Jergovićevom prisilom da piše nekrologe osobama koje nije poznavao: “Kad umreš, još te čeka ozbiljna opasnost da padneš pod Jergovićevu pisaću mašinu. On svih obrađuje po istoj špranci, to je kao Aušvic u konbinaciji s Letećim crikusom Montyja Pythona – konačno rješenje, smisao života kao poučak koji se isporučuje na pokretnoj traci. Miljenko piše bez krzmanja o svemu, pa i o onome o čemu zaista nema pojma. Pored desetina ljudi koji su radili u Vjesnikovoj reviji Svijet (ja, primjerice, a moja žena bila je čak zamjenica glavne urednice) mora i o Zoji Padovan, također jednoj od urednica… Oproštajne lirske minijature majstoriše taj uvozni bosanski genij, ovogodišnji dobitnik Njegoševe nagrade (predsjednik žirija bio je njegov šogor Vlaho Bogišić). (….) Miljenko naprosto nema pojma nego lupa kao Maksim po diviziji. Zašto se ne drži književnosti ili stvari koje razumije i pozna? U ondašnjem Vjesniku, on bi možda bio dopisnik Arene iz Sarajeva -u to doba bio je zamjenik glavnog urednika omladinskog glasila koje je slovilo kao uslužna djelatnost partijskog komiteta i bosanske Udbe. Tek se kasnije raskošno se razvio u ovaj sadašnji grmoliki avatar balkanskog književnika. Ali, ne bi nas trebao maltretirati svojom lažnom agramerskom memorijom ljudi i pojava s kojima nikad nije i neće stupiti u duhovnu vezu.”
Ipak, o toj se navadi Jergovića ne može sporadično. Da, naravno, i to sam već opisao, ali, na sreću Velimir Visković će posvjedočiti da ga je upravo taj tekst iz 2008., o “Pretvorbi i privatizaciji moralnoga kapitala u Potragljivca Jergovića” ponukati da me pokuša nagovoriti na knjigu. Jer, tu je dana Jergovićeva definicija: ta sitnosopstvenička djelatnost knjigovođe mrtvih duša Jergovićev je core-business.
 
_______ piše: Romano Bolković / radiogornjigrad.wordpress.com 
 
Razmotrimo u par framgmenata iz te goleme ekspertize zašto Mijenko Jergović ima potrebu pisati nekrologe ljudima koje za života nije (dovoljno dobro) upoznao.
Prije no što u široj perspektivi sagledamo ovu Jergovićevu naviku, naime da u mislima odlazi na sprovode ljudi koje nije znao i uz koje ga zapravo ništa ne veže, konzultirajmo već elaborirano iskustvo nekoga tko se tim motivom „čovjeka koji je volio sprovode“ bavio dugi niz godina, inkubirajući ideju gotovo dva desetljeća; Zoran Tadić ovako je obrazložio naslov svoga filma:
»Za naslov ‘Čovjek koji je volio sprovode’ ne znam je li najsretniji. On je ostao negdje iz onih dana…od prije dvadesetak godina. Naprosto nismo smislili bolji, ali stvarno nisam siguran da taj naslov u dovoljnoj mjeri korespondira s filmom. Mogu vam reći i što se takvim naslovljavanjem i takvim usmjeravanjem lika htjelo postići: tuga Filipovog življenja manifestira se u nemogućnosti komuniciranja sa svijetom živih, sa svojom okolinom. Bez obzira na njegov dug boravak u gradiću radnje, on se tu neprestano osjeća kao stranac. Jedan od njegovih rijetkih izleta u svakidašnjicu, a gdje može biti opušten i normalan, čak i među nepoznatim ljudima su odlasci na sprovode, koji su mu istovremeno odušak i bijeg od samoće. U kontekstu filma, to dobija i druge dimenzije, ali startna je pozicija lika baš takva. Za nečiju se prirodu teško može naći perverzniji detalj od toga da se punim plućima diše tek na nečijem sprovodu. Iz toga slijedi razvoj priče: njegov kontakt s junakinjom i ostalim likovima u filmu. Međutim, ponavljam, nisam pretjerano siguran da naslov u punoj mjeri odgovara filmu, odnosno ne usmjeruje li malo krivo gledateljsku publiku, nakon što se naša pretpostavka pretvorila u jedan od osnovnih motiva filma.«
Hribar je nekom davnom prigodom Tadića nazvao kultnim redateljem nesnimljenih filmova: jedan od tih filmova, čiju je nesavršenu kopiju Tadić ipak razvio, bio je onaj o Miljenku Jergoviću, čovjeku koji je volio sprovode. Ništa čudno da Tadić ni toliko godina potom nije bio pretjerano siguran da naslov u punoj mjeri odgovara filmu! Negdje za vratom, Tadić je osjetio ledeni dah Miljenka Jergovića, čovjeka koji je bio s onog svijeta, a nije bio Ero:
“U onih nekoliko poslijeratnih ljetovanja, koja su, uglavnom, bila obilježena jakim frustracijama, jer bih se osjećao kao stranac u vlastitome životu ili kao turist kojega žele prevariti i opljačkati zli i tradicionalno gostoljubivi domaćini, opet sam pokušavao čitati knjige koje sam ranije već pročitao…“,
piše o sebi Jergović. Ne znam koji bi dio Tadićevog objašnjenja prije adaptirao: tuga Miljenkovog življenja manifestira se u nemogućnosti komuniciranja sa svijetom živih, sa svojom okolinom. Bez obzira na njegov dug boravak u Zagrebu, on se tu neprestano osjeća kao stranac. Jedan od njegovih rijetkih izleta u svakidašnjicu, a gdje može biti opušten i normalan, čak i među nepoznatim ljudima su odlasci na sprovode, koji su mu istovremeno odušak i bijeg od samoće… Za nečiju se prirodu teško može naći perverzniji detalj od toga da se punim plućima diše tek na nečijem sprovodu. Mislim, da ubrzam, da je to funkcija Miljenka Jergovića: on je Narikača: on punim plućima diše tek na nečijem sprovodu.
Narikača, ona koja dokida realitet smrti uključujući je u simbolički poredak svojim profesionalnim opijevanjem! Da bi pjevao, njemu je žrtva neophodna, i to je cinizam njegove literature. Cinizam je prosvijećena ideologija, ona koja zna svoju laž. Pokažimo njeno mjesto u Jergovićevoj literaturi: eno je u hinjenoj neutralnosti/univerzalnosti pozicije “kroničara”, bilježnika vremena:
„Izdao je zbirku priča iz Postojbine. Jedna, naslovna, bila je stvarno dobra, skoro do pred sam konac – tu se nešto spetljao. Druge su bile prilično bez veze, ali su naglašavale zloću ljudi, degradaciju čovjeka. Zbirku mu prevedu na mnoge jezike, jer je odisala zlokobnošću Balkana i tom univerzalnošću ljudskih načela, koja su se tamo, u srcu tame, nesmiljeno kršila. Postane poznat. Zatim ode iz Postojbine i nastani se u Domovini. Postojbinu zadrži u srcu, a stvaralaštvo okrene Domovini. Tu otkrije još više tame i kršenja ljudskih načela. Za to primi nekoliko nagrada. U Europi stekne glas disidenta, te se dosjeti da još malo pospješi svoju književnost. Univerzalni principi sada postanu europski principi, a njihova kršenja principi njegove Domovine. Dobije još nekoliko nagrada, neke i u samoj Domovini. Vidi da to dobro ide, te se nad Postojbinom još više sažali. Odluči da joj otplati grijehe vlastitog odlaska; njegova Postojbina sada postane žrtvom njegove Domovine. Tako i u Postojbini, koju je davno napustio, on postane slavljen kao disident Domovine koju nije napustio. Povremeno ode iz Domovine u Postojbinu, ali se tamo ne zadrži, nego se vrati, te i dalje nastavi na savjesti nositi to svoje teško breme, breme Eneje – Paladij Božice iz onoga rata i zgaženu Sličicu Gospe iz ovoga rata.“ kako nam je razjasnio dr.Kuro Bajraktare.
* * *
Miljenko Jergović ovih je dana napisao dva nekrologa: jedan posvećen Vici Vukovu, drugi Sonji Savić.
A zašto uopće Jergović piše o Vici Vukovu i Sonji Savić? Zar se u panonskom blatu zaista više ne može ne samo živjeti, nego ni umrijeti a da posljednji sud ne izriče Miljenko Jergović?
Zašto Miljenko toliko voli sprovode i genre nekrologa?
Neupućenom čitatelju tih nekrologa stvar nije ni malo jasna: Vukov je pjevač, Sonja Savić glumica, a Jergović nije ni glazbeni ni filmski kritičar – zašto onda nekrologe piše on?
Kad je Vukov zabranjen, Jergoviću je bilo 6 godina, dakle uz glazbu Vice Vukova Miljenka Jergovića jedva da bi išta na ovom svijetu moglo vezati (Eli, kako ova fraza: na ovome svijetu, uz ime Miljenka Jergovića morbidno zvuči!).
Da nešto nije u redu jasno je i iz činjenice da je o Sonji Savić In memoriam napisao filmski kritičar Špiro Polimac – i stranac koji govori hrvatski iz njegovog će teksta shvatiti da je Polimac bezmalo generacijski povezan s preminulom, da je profesionalno napućen na i upućen u njenu karijeru, te da je u dijakroniji od tri desetljeća pratio život i rad pokojne.
U jukstapoziciji, iz Jergovićevog je teksta kao pastrva u limenom lavoru vidljivo je da je napisan zbog ravnoteže među zvezdama, da se u Beogradu ne kaže kako Jergović piše o Vukovu, ali ne i o Savićevoj – drugim riječima, napisan je zbog Jergovića, a ne zbog Sonje!
Očiglednost ovog sebičnog motiva naglašena je suhoparnošću teksta lišenog čak i žanrovske sućuti, što je neukusna uvreda ožalošćenih: kako je dobro kazao prijatelj Sonje Savić, naš dragi Igra, Jergović parazitira na društvenom rasapu, pa tako i na obje ove žalosti, izvlačeći iz njih korist za sebe upravo u trenutku kad su oni na čiji se račun koristi najnemoćniji: kad su nažalost mrtvi.
Miljenko Jergović nikako to ne čini prvi put: nije riječ o tome da je Jergović pasionirani pisac nekrologa, čak ni o tome da je on, što jest, profesionalna Narikača – dakle da spaja ugodno s korisnim – nego je riječ o dubljem fenomenu, o Nekrologici, naime o logici iskorištavanja smrti, kojoj se tako strasno i prečesto odaje.
Kakvu korist mi živi možemo imati od mrtvih?, to je presudno pitanje poetike i habitusa Miljenka Jergovića. Njegovo egzistencijalno pitanje, ono o čemu se Jergović pita kad razmišlja kako živjeti u skladu sa sobom i s drugima.
Primijetio sam to davno, o tome sam pisao, pojavu sam metodološki korektno imenovao i epistemološki besprijekorno objasnio, ali me je tek nedavno usputni Igrin prijevod jednog Weiningerovog fragmenta ponukao da do kraja rasvijetlim fenomen maurauderstva, ili kako se tu otužnu figuru marodera hrvatski prevodi kao potragljivca, onog koji ide po tragu vojske i pljačka.
Weiningerov fragment glasi:
Daß es kein Raubmord gibt, damit hat Nietzsche selbstvesrtändlich Recht. Einen Mord um Geldes willen gibt es nicht. Aber der Raub ist keine ‘Einflüsterung der armen Vernunft’ des Mörders, sondern er gehört zum Morde: das Rauben ist ein völliges Töten; der Gemordete hätte noch immer Realität, wenn er Geld besäße: darum muß er beraubt, d.h. völlig getötet werden.
(Ne postoji razbojničko umorstvo, u tomu je Nietzsche samorazumljivo u pravu. Nema ubojstva radi novca. No razbojstvo nije došaptavanje jadnog uma ubojica, nego pripada ubojstvu: pljačka je savršeno umorstvo; umoreni bi još imao realnost kad bi posjedovao novac: stoga mora biti opljačkan, to jest potpuno ubijen.)
Anticipirajmo: literarni potragljivac čini istu stvar: ide po tragu smrti i mrtvima ukida jedini preostali realitet: dostojanstvo smrti. Njenu intimu. Ono ugrabljeno, moralni je kapital: jedini preostatak ljudskosti, sjećanje na pokojnika. Potragljivac taj kapital privatizira: on je moderator uspomenjavanja. PR memorije. Perception manager povijesti.
* * *
Tu nema mjesta duhovitosti, u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne: nema s Jergovićem šale. Na Balkanu čak nema ni Bergmana da nam pomogne psovkama malog Alexandera, ako je na Balkanu zaziv toga imena uopće dopušten. Nekrolog je povrh svega žanr čija ekonomija počiva na starodrevnoj pogodbi koja se podrazumijeva: budući da se o mrtvima pristoji sve najbolje, Narikača će umjesto nas obaviti geste žalovanja upravo kako ne bismo iskusili istinsku žalost zbog smrti bližnjih koju oplakujemo, a mi ćemo joj u zahvalu priznati najhumaniju (su)osjećajnost koja je u stvari visokoprofesionalizirani ritual oplakivanja, rutina. Bližnji vole Jergovića jer znaju da će kazati sve najbolje; Jergović voli bližnje jer zna da zauzvrat moraju o njemu misliti sve najbolje, kad već tako iskreno i dirljivo tuguje zbog njihovog bližnjeg svoga. On će bližnjeg opjevati, bližnji će njega nagraditi. Njemu lovorov, njima vijenac s florom. U biti jednostavna razmjena. Čak nije ni kulturalna, jednostavna, naturalna, funeralna. Gotovo nagonska. I tu Jergović igra, računa na taj predracionalni, iracionalni, podsvijesni, u svakom trenutku i na svaki način ne-racionalni moment: na tu, kako je upozorio naš prijatelj Andrew Harlan, nereflektiranu melankoliju.
Ne znam, možda to sve skupa ima neke veze s nagonom za smrću, koji je kod Freuda drugo ime za besmrtnost.
Stoga je sve što Jergović piše Sućutnik: povlašteno je vrijeme radnje prošlost, jer kao što je kod Hegela umjetnost, tako je kod Jergovića život, po svom najvišem određenju, ono prošlo.
* * *
Ono marodersko sastoji se u instrumentalizacijiji mrtvih koji time postaju žrtve, Miljenkove žrtve – žrtve mu naime služe tek kao izgovor za literaturu: žrtve u tu literaturu unose nešto što se ne može osporiti i čime smo gotovo ucijenjeni, pred čime se neminovno moramo pokloniti i tako pognuti glavu: unose vlastito dostojanstvo kao vanliterarnu vrijednost, koja, da bi postala literarnom, u toj transsustancijaciji zahtijeva dematerijalizaciju žrtve: da bismo im dokinuli posljednju realnost, da bismo zataškali porijeklo tog moralnog kapitala netom pokradenog po bojištima Bosne i po povijesti Balkana, koji, kako kaže Winston Churchill, proizvodi previše povijesti, čemu su dokaz prostrana groblja, u procesu privatizacije & pretvorbe dostojanstva žrtve u moralnu supstanciju literature, Miljenko Jergović mora stvoriti privid vlastite neophodnosti, mora opravdati svoj boravak i ulogu na bojištu, pa makar ili naročito poslije bitke: Jergović je u tu svrhu navukao masku Narikače, kako ne bi bilo preočito da je posljednji Kovačevićev Maratonac: onaj koji, kako ga je ni ne znajući opisao Bregović, nanosi make-up na leš. Kad smrt ne možemo učiniti smislenom, možemo je barem uljepšati: romansirati. Jergović je balkanski Captain Koons u Pulp Fictionu raspada Science Fiction Republic of Yugoslavia: da podsjetim, to je onaj lik kojeg tumači Walken, vijetnamski veteran čiji je zadatak sinu svoga prijatelja, s kojim je dijelio sudbinu ratnog zarobljenika, predati obiteljsko zlato, jedan poseban sat, ono najbolje što se tradicijom i generacijama uščuvalo, a što se čuvalo na mjestu gluhog dodira s ovozemaljskim, u šupku naime, i svijeta i osobnom, i u toj primopredaji nasljeđa smrt oca učiniti plastičnom – to je najbezbolnije što se uopće o tome može kazati:
„Hello, little man. Boy, I sure heard a bunch about you. See, I was a good friend of your dad’s. We were in that Hanoi pit of hell together for over five years. Hopefully, you’ll never have to experience this yourself, but when two men are in a situation like me and your dad were, for as long as we were, you take on certain responsibilities of the other. If it had been me who had not made it, Major Coolidge would be talking right now to my son Jim. But the way it turned out is I’m talking to you, Butch. I got something for ya. [Holds up watch] This watch I got here was first purchased by your great-grandfather during the first world war. It was bought in a little general store in Knoxville, Tennessee, made by the first company to ever make wrist watches. Up until then, people just carried pocket watches. It was bought by Private Doughboy Ryan Coolidge the day he set sail for Paris. This was your great-grandfather’s war watch, and he wore it every day he was in the war. Then when he had done his duty, he went home to your great-grandmother, took the watch and put it in an old coffee can. And in that can it stayed ’til your granddad Dane Coolidge was called upon by his country to go overseas and fight the Germans once again. This time they called it World War Two. Your great-granddad gave this watch to your granddad for good luck. Unfortunately, Dane’s luck wasn’t as good as his old man’s. Dane was a Marine and he was killed along with all the other Marines at the battle of Wake Island. Your granddad was facing death, and he knew it. None of those boys had any illusions about ever leaving that island alive. So three days before the Japanese took the island, your granddad asked a gunner on an Air Force transport named Winocki, a man he had never met before in his life, to deliver to his infant son, who he had never seen in the flesh, his gold watch. Three days later, your grandfather was dead. But Winocki kept his word. After the war was over, he paid a visit to your grandmother, delivering to your infant father, his Dad’s gold watch. This watch. This watch was on your Daddy’s wrist when he was shot down over Hanoi. He was captured and put in a Vietnamese prison camp. He knew if the gooks ever saw the watch that it’d be confiscated; taken away. The way your Dad looked at it, this watch was your birthright. He’d be damned if any slopes were gonna put their greasy yellow hands on his boy’s birthright. So he hid it in the one place he knew he could hide something. His ass. Five long years, he wore this watch up his ass. Then when he died of dysentery, he gave me the watch. I hid this uncomfortable hunk of metal up my ass for two years. Then, after seven years, I was sent home to my family. And now, little man, I give the watch to you.“
Nažalost, Jergović nikada neće napisati ni približno dobar monolog, čak ni karticu tako duhovitog teksta: on je agelast, čovjek nesposoban za smijeh, i to je ono strašno kod Jergovića. Nesposoban je za smijeh, jer je svojevoljno navukao na sebe masku mrtvozornika, a zna se da sućut isključuje smijeh. Zato je on profesionalan: iako mu je štošta smiješno, ponajprije sam sebi, Jergović se već odavna ne smije. Čak misli da se zaboravio smijati. Jednom je probao, pred kupaonskim ogledalom, ali je ubrzo od tog nauma odustao, ometen ulaskom neke nepoznate žene. Ni nju nije odmah prepoznao. Kao što ni sebe više ne prepoznaje iza obrazine Ozbiljnog Književnika, čovjeka koji žeđa dok piše, koliko prašnjav jezik ima: nakon stranice, dvije, usne su mu ispucane kao beduinu. To je Jergovićevo golemo prokletstvo: to da se ne zna smijati, jer se svojevoljno doveo u situaciju da se ne smije smijati. Groteskno: kao kod Kovačevića, iako Jergović nikada neće moći napisati jednu jedinu dramsku ili filmsku scenu dostojnu Kovačevića, budući da je tek jedan od likova njegovih drama i scenarija – Maratonci sebi nisu smiješni, dapače, oni su sebi povijesno strašno značajni, poneki i tragični. Smiješni su nama, koji tu tragikomediju već dugi niz godina uvijek iznova pregledavamo.
* * *
Opus ima onoliki vrijednosni volumen koliko pathosa istisne iz ethosa (ethos anthropo daimon): autor je ponajprije zainteresiran za društveni efekt svoga djela, dakle, ni za sudbinu (daimon/ehtos) svojih les misérables, što bi spadalo u etiku, niti za estetsku vrijednost života transponiranih u svijet njegova djela (to je mučilo Kafku, to da njegovo djelo ima samo estetsku vrijednost, misli Anders), nego je autor za jad života svojih likova zainteresiran koliko i trgovac robljem: on od te bijede živi! Tek je pitoresknost takva života kapital na kojem autor temelji vlastiti profit.
Kod Jergovića je sada već nesnosno preočita njegova anakrona i dozlaboga nekulturna koncepcija položaja književnika u Kozmosu: on bi da bude i jest Sanaderov Krleža/Aralica, onaj Žretac koji po povlaštenom položaju svoje umjetničke jurodivosti ima izravan communio s onostranim, otkuda crpi nadahnuće, i izravno, in spiritu, bez cenzure zemaljskih sila tumači volju višnjih sfera, prekoravajući i opominjući suvremenike zbog neospornih i bogoneugodnih društvenih aberacija i svekolikih anomalija:’Ovo zvuči okrutno, ali tako funkcionira naša zajednica, a ne vjerujem da i druge sredine, mnogo bogatije i s većom demokratskom tradicijom od Hrvatske, drukčije gledaju na tu vrstu ljudi.’, grmi Jergović, prokislim timbrom starozavjetnog proroka: Pokajte se, kraj je blizu.