Svakodnevno, diljem svijeta, u privatnim i liturgijskim molitvama, kršćani , zajedno sa Židovima i muslimanima, nebrojeno puta izgovore riječ „amen“. Velikom broju ljudi sasvim je prirodno koristiti neku riječ i nikad se ne zapitati koje je zapravo njezino značenje. Na žalost, za velik broj ljudi riječ „amen“ nema nikakvo posebno značenje i izgovaraju ga samo zato jer označava kraj molitve. Međutim, amen ima dublje duhovno značenje koje je lako previdjeti.
„Amen“ je hebrejska riječ koja se često koristi u Starom i Novom zavjetu. Spominje se više od stotinu puta u Starom zavjetu i skoro 70 puta u svim Evanđeljima. Isus ju je koristio u svojim propovijedima, često govoreći „Amen, amen vam kažem…“ Ova riječ najčešće se u Bibliji prevodi kao „točno“ ili „istinito“, te se koristi u svrhu potvrđivanja, odobravanja. U Starom zavjetu obično označava potvrdu točnosti rečenog. Najjednostavnije se može prevesti kao –„da“. Isus, na taj način, preko potvrdne riječi „amen“, traži od svojih sljedbenika potvrdu svojih učenja, te svoga božanskoga autoriteta.
U nekim latinskim prijevodima (Nehemija 8, 6) „amen, amen“ prevodi se kao „fiat, fiat“. To je vrlo zanimljiv prijevod jer se „da“ Blažene Marije prevodi na latinski kao njezin „fiat“. Latinski „fiat“ u prijevodu bi značilo „neka bude“, te označava Marijinu skromnu poniznost riječi Božjoj. U ovom kontekstu amen nije samo izraz potvrđivanja, već označava i zalog vjernosti Bogu.
Prvi kršćani uveli su riječ amen u liturgiju, te je od tada uobičajeni znak odobravanja puka u liturgiji, te također označava kraj molitve. Na taj način ta je jednostavna riječ dubokog značenja postala uobičajeni dio molitve.