Ne znamo što nas više zabrinjava: ratnohuškačka retorika i laži Sefera Halilovića; podanička retorika i prešutno odobravanje teze da su Hrvati uradili agresiju na BiH Martina Raguža ili izostanak reakcije relevantnih institucija hrvatskog naroda, uključujući HNS, koji šutnjom sve ovo odobravaju.
Budući da nijedna od službenih institucija hrvatskoga naroda te nijedna od stranaka članica HNS-a se nije očitovala po pitanju ratnohuškačke retorike Sefera Halilovića i podaničke retorike Martina Raguža u cilju pridobivanja glasova Bošnjaka, ovim putem moramo osuditi ratnohuškačku retoriku Sefera Halilovića. Čovjek koji je bio glavni zapovjednik vojske postrojbama koja je počinila zločine nad Hrvatima u Trusini, Uzdolu i Grabovici, Križančevu selu itd. za koje do danas nisu procesuirani nalogodavci, usuđuje se na javnom RTV servisu držati sate povijesti govoreći kako je BiH žrtva triju agresija, kako je, kako on govori, HVO Zapadne Hercegovine zločinačka vojska te kako i dandanas Hrvatska i Srbija imaju pretenzije nad BiH.
Postoje brojni svjedoci vremena i pismeni povijesni dokazi koji vrlo jasno govore o tome tko je naoružavao vojsku s kojom je zapovijedao Halilović, tko je primio na stotine tisuća izbjeglica iz ratne BiH, pa ne treba demantirati bolesne laži ovog čovjeka. Ono što se mora osuditi jest činjenica da je on to izgovarao neometan na javnom RTV servisu, bez ikakvog prigovora i prekida. FTV i javni RTV servis još jednom dokazuju svoju neobjektivnost, jednostranost i uređivačku politiku koja manipuliranjem informacijama želi kreirati neko svoje javno mnijenje. Srećom, vrlo dobro ih poznajemo i teško da će ikada u tome uspjeti.
S druge strane, neugodno smo iznenađeni i zgroženi izostankom bilo kakve reakcije od strane Martina Raguža koji je sjedio u studiju preko puta Halilovića. Dapače, na tezu Sefera Halilovića o tome kako je Hrvatska uradila agresiju na BiH i kako Hrvatska ima dandanas pretenzije na teritorij BiH, Martin Raguž nije replicirao nego rekao, citiramo:
Svi trebamo ustati da Bošnjaci ne osjećaju nekakvu vrstu neprijateljstva. Ne mogu doživljavati Hrvatsku kao neprijatelja kad je ona punopravna članica EU, koja je sad tu došla i gdje postoje neki kriteriji i standardi koji moraju da se poštuju od strane Hrvatske kad je u pitanju odnos, vjerujem da će biti poštovani i da smo ostavili iza sebe negativna iskustva i poučeni tim lekcijama trebamo otvoriti novu stranicu.
Vrijedilo bi upitati par pojašnjenja Martina Raguža. Prvo, zar je Hrvatska, dok nije bila članica EU, ičim dala barem naznaku pretenzija nad BiH? Budući da, po Martinu, nije rečeno da ni danas, kada je članica EU, Hrvatska u potpunosti „nije odustala“ od BiH, jer on „vjeruje da će biti poštovani EU standardi“, koji su to argumenti koji mu bacaju sjenu sumnje u „poštene“ namjere Republike Hrvatske Referirajući se na Halilovićevu retoriku, Martin izjavljuje kako „moramo ostaviti iza sebe negativna iskustva i poučiti lekcije prošlosti“, pa bi valjalo pojasniti o kojim se to konkretno lekcijama radi. Budući da se Martin otvoreno izjasnio sljedećim članom Predsjedništva svih građana BiH, ako bude izabran glasovima Bošnjaka, hoće li odustati od mandata, jer još uvijek odzvanja ego njegovih riječi obrane izborne legitimnosti hrvatskog naroda od prije samo par mjeseci.
Treba jasno reći, Martin Raguž igra dva puta od strane Željka Komšića odigranu kartu pridobivanja bošnjačkih glasova za kandidata Predsjedništva ispred hrvatskog naroda. Ako Martin Raguž na tren iziđe iz kvadrature kruga i s najbliže europske tračnice izjavi kako „računa isključivo na glasove svoga naroda jer poštuje izborni legitimitet kao temeljno demokratsko pravo“, spremni smo javno se ispričati što smatramo kako je sterilna retorika s kojom podvlači crte po BiH samo spin s kojim želi postati novi Željko Komšić, ali s nijansom hrvatskog legitimiteta kojeg vuče iz vremena kada je govorio suprotne stvari.
Na kraju, zabrinjava šutnja i izostanak bilo kakve reakcije stranaka HNS-a i bliskih institucija hrvatskoga naroda na sve ovo. Tolika je ta njihova zaljubljenost u same sebe, toliko su zaokupljeni u intervjuiranju i slikanju sebe samih da su zaboravili u kakvim okolnostima, ovaj put političkim, živi naš narod. Sami sebi govore drže i smatraju se Bogom danim, jer njihovi konkurenti, poput Martina, rade za njih više nego oni sami za sebe, kad se radi o pridobivanju naklonosti. Eto, pobijedit će na izborima, ali što onda? Promovira se „Hrvatski odgovor“, a ogroman upitnik baš na njima. Nigdje jasne vizije, nigdje jasne strategije, nigdje cilja.
Hrvati imaju najveći postotak izbornih apstinenata i izostanak reakcije na ovakve stvari koje diraju u srž naših svetinja, narodu šalje poruku „svi su oni skoro isti, u pet deka“. Sefer na TV-u iznosi teške neistine i laži, onaj preko puta njega u studiju šuti i skoro da odobrava, ovi ovamo šute i na jednog i na drugog. Kad je takvo zalaganje za nacionalne interese pred kamerama, strah nas je i pomisliti kakvo je iza kamera!
HRS
wpDiscuz