Bliži nam se kraj još jedne godine. Svaki kraj tjera čovjeka da razmisli o uspjesima ili neuspjesima, o tome što bi moglo bolje i koji su to budući ciljevi. Tako bi se trebala ponašati i politika. U uređenim državama postoji nešto što se zove „evaluacija politike“: tako možete pronaći na službenim web stranicama tih država tisuće riječi čiji je cilj objasniti kako se provela određena politika, jesu li se ciljevi postigli i koji su idući potezi koji se mogu i/ili moraju poduzeti. Nažalost, opravdano možemo tvrditi da mnogi političari ne znaju što je politika, a kamoli što su javne politike i kako se one evaluiraju. Unatoč lošem pristupu politici u državi BiH jedan dio uspijeva ostvarivati bolje rezultate od drugog dijela. Radi se o Republici Srpskoj koja se u ekonomskom, političkom i kulturnom smislu konsolidira, za razliku od drugog dijela, Federacije BiH, čiji je opstanak u postojećem izdanju neodrživ.
piše: Ivan Pepić
Prosječna neto plaća 2008. u Federaciji BiH iznosila je 751 KM, a u Republici Srpskoj 585 KM. Četiri godine kasnije ili 2012. u Federaciji BiH prosječna neto plaća bila je 830 KM a u Republici Srpskoj 818 KM, što znači da se u ta dva entiteta prosječna plaća gotovo izjednačila. Da se razumijemo, tako niska plaća i u jednom i u drugom entitetu je mizerna, no treba primijetiti kako je Srpska dostigla Federaciju BiH u samo nekoliko godina. Međutim, podsjetimo da je Republika Srpska godinama nakon rata bila zakinuta, s manjim donacijama, plaće su bile duplo manje, a u kupovinu se iz Republike Srpske išlo u Federaciji BiH jer tamo nije bilo elementarne opreme i opskrbe. Nadalje, od ukupnog iznosa javnog duga BiH 2012., 57,70% pripada Federaciji BiH, a 41,50% Republici Srpskoj. Međutim, vanjski dug Federacije BiH je 62,80% od cjelokupnog vanjskog duga BiH, dok Republika Srpska sudjeluje sa 36,60%, što je povoljnije za Republiku Srpsku, jer je razina kamata vanjskog duga puno veća nego za unutarnji dug. Ukratko, Republika Srpska je manje zadužena od Federacije BiH.
Ovogodišnji politički potezi Republike Srpske potvrđuju sve veću konsolidaciju tog entiteta, za razliku od Federacije BiH koja se nalazi u jednoj slijepoj ulici iz koje nema izlaza bez radikalnih političkih poteza. Jedan od tih poteza mogao bi biti uspostava jednog entiteta u kojemu će glasovi birača biti uvažavani u svim institucijama, no o tom potom. Ovog ljeta nastao je politički sukob između bošnjačkih predstavnika iz Federacije BiH i srpskih predstavnika iz Republike Srpske oko Zakona o JMBG-u. Srpska je strana zahtijevala da se taj zakon uskladi s presudom Ustavnog suda BiH prema kojemu se registracijska područja za JMBG donose na razini entiteta, a ne na razini države. Takva politička polemika bila je kobna za bebu Berinu, čiji su roditelji zbog političkih sukoba jedva dobili dopuštenje za njeno liječenje u inozemstvu. Početkom lipnja su se održavale manifestacije ispred zgrada institucija BiH. Mediji su izvješćivali o tome kao o masovnim prosvjedima protiv političara. No, brzo se vidjelo kako je bebolucija bila nešto drugo. Tijekom prosvjeda u Sarajevu Savez samostalnih sindikata BiH zatražio je da obrazovanje, zdravstvo, socijalnu skrb i policiju preuzme Federacija BiH nauštrb kantonima, a profesor Enver Kazaz u jednom intervjuu (Dani, 14. lipnja 2013.) ističe kako se u Sarajevu radilo o „bosanskohercegovačkom društvu koje iskušava direktnu demokraciju“.
Daleko najvidovitiji u cijeloj toj priči bio je Visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko. On je primijetio kako su „građani BiH postali zreli“. Inzko je pozvao političare da „pažljivo saslušaju građane kao što ih on sluša te da rješavaju njihove probleme“ (Večernji List, 17. lipnja 2013.). Ako političari budu slušali građane kao što ih sluša Valentin Inzko, onda bolje da građani šute kako ih političari ne bi čuli i djelovali kao on! Inzkova želja ipak se nije ostvarila. Takozvano bosanskohercegovačko građanstvo nikad nije zaživjelo u onom obliku koji je on zamislio, osim na papiru. Umjesto da promisli o svojoj ulozi i o mogućim političkim potezima koji će konačno omogućiti političku stabilnost BiH, OHR je nezrelo podupro šačicu ljudi koji su se nakon nekoliko sati razišli s mjesta prosvjeda. Mediji su pisali kako u Sarajevu „stižu ljudi iz Banja Luke“, kako je narod zreo, Jutarnji List piše o ujedinjenju BiH i da hrvatski građani trebaju učiti od njih. Ipak, bebolucija je iskorištena isljučivo za jeftine političke svrhe, a od toga je najviše željela profitirati ideologija bosanskohercegovačkog građanstva odnosno unitarizma.
Politička jesen u BiH bila je izuzetno hladna. EU je dala do znanja da više neće uvažavati glupava politička obećanja. Zato je postavila test političarima: implementaciju presude Sejdić-Finci. Lideri se ne uspijevaju dogovoriti, prebacuju krivnju jedni na druge, a lideri iz Republike Srpske elegantno su se izvukli iz svega toga. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je kako je „presuda Sejdić-Finci za Republiku Srpsku završen posao“ i dodao kako nema razloga više ići na sastanke sve dok se lideri iz Federacije BiH ne dogovore. Dogovor je, tvrdi jedan od dva bošnjačka člana Predsjedništva BiH Željko Komšić, nemoguć. On je 12. prosinca za Dnevnik FTV na pitanje novinarke o postojanju slučaja Komšić i hrvatskog pitanja odgovorio kako „treba riješiti presudu Sejdić-Finci, a ne hrvatsko pitanje. Hrvatsko pitanje postoji i to treba malo ozbiljnije rješavati nego što se to sad radi. Znate, treba pitati ljude, prije svega Hrvate što oni misle i uvažiti ono što kažu. Ako hoćete pošteno da radite, ili ako hoćete da varate. Ako ćete da varate onda će vam sve završavati kao i ova presuda Sejdić-Finci“. Lik i djelo Željka Komšića može poslužiti studentima politologije za shvaćanje Sloterdijkove definicije političkog cinizma (Kritika ciničkog uma, 1992), prema kojemu su politički cinici ljudi koji prepoznaju problem, ali ga prihvaćaju i ne žele ga mijenjati, jer bi se onda njihov svijet urušio.
Očito je da centralizirana Republika Srpska i kaotična Federacija BiH nisu u skladu jedna s drugom, ni politički ni ekonomski. BiH je sačinjena od jednog unitarnog dijela i jednog kaotičnog dijela koji bi, eto, trebao biti funkcionalni savez kantona. Takva dva različita uređenja po prirodi stvari ne mogu se simfonijski razvijati. Politološki gledano, logično je da se jedna federacija razvija drugačije od jedne unitarne države. I to se događa u BiH. Dok se Federacija BiH ne može dogovoriti oko elementarnih politika, Republika Srpska jača i nastavlja svoju politiku konsolidacije, zahvaljujući svom unitarnom modelu. Federaciji BiH ne treba unitarni model da bi se razvijala, naprotiv. Federacija BiH treba napokon postati – federacija u kojoj će svi biti zadovoljni, i hrvatska i bošnjačka strana. Belgija je federacija u kojoj njemačka manjina ima 0,7% od ukupnog broja stanovnika. Bez obzira na to, njima je osigurana nacionalna televizija na njemačkom jeziku Belgischer Rundfunk (BRF). A najmanjem konstitutivnom narodu u Federaciji BiH? Kako stvari stoje 2014. tom konstitutivnom narodu neće biti osigurana ni sredstva iz proračuna Federacije BiH za škole. Republika Srpska ide dalje i politički i ekonomski, a Federacija BiH krenut će tek kad se uspostave djelotvorne federalne institucije i kad se prestane koristiti nasilna unitaristička retorika.
poskok.info