Krajem 80-tih godina prošlog stoljeća, dr. sc. Esad Ćimić je proveo sociološku studiju među pripadnicima tri glavne konfesije u BiH koja je pokazala koliko su cijenjena pojedina zvanja i njihova uloga u društvu. Istraživanje je pokazalo da je na listi od pet naziva u poretku, među muslimanima najviše cijenjen politički aktivist, među pravoslavcima vojnik i ratnik, a među katolicima svećenik. Radi usporedbe, recimo da je vjerski službenik-imam kod muslimana bio na trećem, a pravoslavni svećenik-pop kod pravoslavaca na petom mjestu.
Piše: dr.sc. Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis
Uloga svećenika kao duhovnih, moralnih i intelektualnih autoriteta, uvjetovana je višestoljetnom prošlošću. Svećenik je za Hrvate katolike ujedno bio i duhovnik, i politički aktivist, i ratnik za prava ljudi i spas duša.
Tuđa vlast
Kako je bilo brinuti se i duhovno služiti ljudima u teokratskom društvu u kojem su muslimani imali vlast, pokazuje rečenica fra Pavla Dragićevića iz 1730., kasnije bosanskog apostolskog vikara i biskupa (1740.–1767.),kojom kao župnik pojašnjava zašto nije mogao redovito voditi evidenciju u matičnim knjigama: „Dobri čitatelju, vjerujem čvrsto da znaš da sam ovo propustio upisati onog dana kao što sam i htio, zbog kojekakvih poteškoća, koje nam se prečesto pojavljuju u turskim krajevima.“
Fra Pavo je živio u vremenima u kojem je Osmansko Carstvo izgubilo ekspanzionističku snagu, a zbog osjećaja opasnosti, nesnošljivost domaćeg muslimanskog stanovništva prema kršćanima bila izražena. Napose su katolici (krstjani u Bosanskom pašaluku) smatrani državi nelojalnim stanovništvom jer im poglavara nije imenovao sultan. Suživot je tražio puno znoja, muke, krvii patnje kršćana, a po odlasku Osmanlija Hrvati katolici su ipak pružili ruku subraći inovjercima.
Svijetli likovi
Poput svetog Franje koji je u svijetu podijeljenom između islama i kršćanstva usred rata išao sultanu ne noseći mač, nego poruku mira, i njegovi nasljednici su u krajevima pod Osmanlijama propovijedali Božju riječ, održavajući vjeru i pozivajući kršćane na strpljivost i poniznost. Ali i u vrijeme kada je bilo zabranjeno podizati križeve, a kamoli crkve, redovnici se nisu sramili križa. Zbog svoje dosljednosti, brojni muškarci u habitu svojom dosljednošću u proteklim stoljećima, doprinijeli su da ih poštuju ne samo katolici, već i pripadnici ostalih vjeroispovijedi.
Politički diletantizam ili manipulacija
Danas fratri ne moraju nositi križ, prigodno nose kravatu, a ponekome zasmeta križ.
Fra Luka i fra Ivo, obojica Markovića, obojica doktori znanosti, obojica u kravatama, kao znaku uljuđenosti kojeg su Hrvati darovali svijetu, prenositelji sufranjevačke tradicije koja se zalaže za suživot. Međutim, tu prestaje sličnost. I redovnici su kao i ostali, individualci sa svojim posebnostima, stavovima i razmišljanjima. Dok bi se fra Luku moglo definirati kao „psihologa“ koji dijagnosticiranjem problema braka u kojem muž tuče ženu ukazuje na potrebu dijaloga i uvažavanja kao jedine mogućnosti opstanaka veze, fra Ivo nastupa kao „kadija“ koji uvjerava ženu da je dužna slušat i prelaziti preko svega jer nije dala sve od sebe da veza uspije i muž ju ne tuče.
Ovaj put je fra Ivo Marković sudjelujući u programu posvećenom lokalnim političkim izborima u Mostaru izjavio da je: „po njegovom sudu Mostar najteža rana u BiH nakon rata. …Rane su duboke i ljudi su podijeljeni. Napravljen je križ iznad Mostara, koji ima poruku da kaže kako Mostar pripada katolicima. Onda se prave visoki minareti da se pokaže moć i na žalost sve ide ka podjelama”. (http://www.slobodna-bosna.ba, 20.12.2020.)
Za potrebe ovih izbora, ali i političke manipulacije, Mostar je postao veća rana i od Srebrenice. Masakri i gotovo ritualna ubojstva civila u središnjoj Bosni koji su svoje kuće branili od postrojbe “El-Mudžahid” i sličnih, te skrivanjem mjesta posmrtnih ostataka ubijenih, valjda nisu dovoljno velike rane koje i danas nose preživjeli Hrvati.
Fra Ivo ovo izriče u danima kada je udaren šamar Hrvatima u BiH donošenjem oslobađajuće presude osobi odgovornoj za pokolj u Uzdolu u kojem je 41 žrtva imala od 10 do 87 godina.Nažalost, “aršini” nisu isti za sve.
Ako ima nade za dijalog, onda bi trebalo postaviti i pitanje znači li križ na Humu poruku da sve ima svoje granice, te da i oni koji se identificiraju s križem kao znakom patnje, nade, ali i oslobođenja od ropstva ovoga svijeta, poručuju da imaju pravo na iskazivanje svog zemaljskog identiteta.Je li zapadni ili preostali multietnički dio Mostara, u kojem se i ovih danas grade džamije u većinski hrvatskim naseljima primjer netolerancije, ili bi te bogomolje trebale biti velike kao one na istočnoj strani?
Građani Mostara, čiji je izbor ograničen funkcijom „doma naroda“ koja postoji samo u ovom gradu u državi, nadaju se dolasku boljih dana poslije ovih izbora i barem približavanju demokratskim principima omogućenim izborima u drugim jedinicama lokalne samouprave. A lijepo bi bilo kada bi uz „samokritičnog“ fra Ivu, i neki „samokritični“ efendija Ibro nastupio na sličan način govoreći npr. o Travniku ili Bugojnu.
Možda je to put ka istinskom suživotu kojeg zaista moramo izgrađivati.
Što se, pak, tiče katoličkih duhovnih pastira, s obzirom ne samo na prošlost franjevaca na ovom tlu, već i na opća suvremena i aktualna događanja u Crkvi, poput onih u Njemačkoj i Kini, bilo bi dobro zapitati se koja je uloga svećenika – obraćati se povjerenom „stadu“ s pozicije političkog konformizma, ili ih braniti od vukova i zastupati ih ne samo radi duhovnog spasenja već i radi potpunije ovozemaljske istine./HMS/