Ovih dana (ponovno) pojavila se snimka na kojoj se vidi kako borci bošnjačke vojske, Armije BiH, skrnave crkvu i samostan u Gučoj Gori kod Travnika.
Iako bošnjački političari ali i ukupna bošnjačka javnost plasiraju narativ kako bošnjačko-muslimanska vojska tijekom posljednjeg rata nije skrnavila i uništavala vjerske objekte katolika i pravoslavaca, istina je, naravno, potpuno suprotna.
Bošnjačka Armija BiH je oskrnavila na stotine objekata u vlasništvu katoličke crkve, a jedan od njih je i samostan u Gučoj Gori.
Devastacija samostana u Gučoj Gori
Nakon što je samostan 11-12. lipnja oštećen od strane mudžahedinske jedinice El Mudžahid, te je planirano rušenje crkve, 16. lipnja 1993. samostan je zaposjela vojna policija Armija RBiH, smjestivši tu komandno mjesto 306. brdske brigade u sastavu 3. Korpusa, a jedno vrijeme je samostan korišten kao zatvor. U crkvi su uništene orgulje, komemorativne ploče, zelenom je bojom oštećena slika Krist Svevladar na oltaru, razbijene su crkvene klupe, ispovjedaonice, a po zidovima i stupovima pisani uvredljivi grafiti i grafiti na arapskom jeziku, od strane pripadnika vojne mudžahedinske jedinice Trećeg korpusa El Mudžahid, 7. muslimanske i 17. brdske brigade. Samostan je pretrpio veća fizička oštećenja, prostori za stanovanje su devastirani, odnesena je samostanska biblioteka sa 8000 naslova.
Kako se vidi na snimku, vojnici bošnjačke vojske, Armije BiH, ušli su u crkvu u Gučoj Gori, pucali u unutrašnjosti crkve te s oltara “proučili ezan”. Vidljivo je kako su neki od bošnjačkih vojnika zapravo mudžahedini, odnosno jezgro onog što će kasnije biti poznato kao Al Qaeda i ISIL.
Mudžahedini i drugi vojnici Armije BiH su unutrašnjost crkve i freske na zidovima mazali izmetom a njihov vođa Abu Maali (Ali Ahmed Ali Hamad iz Bahreina, osuđenik u zeničkom KPD-u za teroristički napad u Mostaru 1997. bio je svjedok – pokajnik Haaškog suda u postupku protiv Rasima Delića) popeo se na crkveni oltar i uputio poruku: “Allah je najveći. Svjedočim da nema Boga do Allaha. Pristupite molitvi, priđite spasu”.
Iako je sustavni napad na područje Travnik – Zenica, pa tako i na Guču Goru, u ljeto 1993. godine izveo 3. korpus tzv. Armije RBiH te vojne formacije 7. muslimanske brigade u sklopu koje je i odred El – mudžahid pod zapovjedništvom Šerifa Patkovića, 306. Brdska brigade i 17. Krajiški korpus Armije BiH, za zločine nad Hrvatima Travnika pa tako ni u selu Guča Gora još uvijek nitko odgovarao osim Abdulahima Maktoufa za nezakonito pritvaranje civila u prvi mudžahedinski kamp Orašac.
Podsjetimo, hrvatsko stanovništvo Guče Gore prije samog napada 8. lipnja 1993. godine je protjerano u Novu Bilu, Vitez i Busovaču.
Preostali Hrvati, njih dvjestotinjak po procjenama udruga proisteklih iz rata, tog jutra se predalo UNPROFOR-u i smješteno je u samostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori.
Međutim, vojnici bošnjačke Armije i mudžahedini su pucali u samostan i samostansko dvorište, crkvu, a u napadu su ubili osmoricu zarobljenih civila.
Samo dan ranije, 7. lipnja 1993. u susjednom selu Krpeljići ubijeno je sedmoro Hrvata čija je tijela UNPROFOR sahranio u samostanskom dvorištu.
Nakon što se gučogorska brigada HVO-a “Frankopan” predala, UNPROFOR je civilno stanovništvo izveo u Novu Bilu (op.a dok je kolona Hrvata napuštala selo tzv. Armija RBiH je i dalje pucala na civile) a jedna svjedokinja tada je kazala: “Muslimanska vojska je pucala i po crkvi, tako da je UNPROFOR morao uzvratiti, da nije bilo UNPROFOR-a sve bi nas zaklali”.
Nakon toga je gučogorski samostan sv. Franje Asiškog, od nekadašnjeg hrama katoličanstva i kulturnog blaga postao vojna baza Armije BiH te potpuno devastiran, oskrnavljen i opljačkan.
Napad i mudžahedinske aktivnosti po samostanu zabilježene su i na video snimci koja je poslije korištena za prikupljanje donacije za džihad u Bosni.
Inače, od 8. lipnja 1993. pa u sljedećih petnaest dana te godine, zapaljeno je više od 300 stambenih i drugih objekata u Gučoj Gori, imovina opljačkana i odvožena kamionima a u sačuvani dio sela uselili su se mudžahedini s obiteljima i tek početkom 1997. hrvatsko stanovništvo moglo je slobodno posjetiti svoje porušene domove.
Iako je gučogorski samostan sv. Franje Asiškog služio neko vrijeme kao vojni stožer jedinicama Armije RBiH, mudžahedini su ga, prema riječima svjedoka – pokajnika Ali Hamada iz Bahreina, planirali raznijeti TNT-om, međutim, dogovorima generala Mehmeda Alagića i vodstva odreda El – Mudžahid za kog Ali Hamad tvrdi da “ nijedan napad nisu izveli bez suradnje s Armijom BiH”, od te se ideje odustalo a travnički muftija Nusret ef. Abdidbegović u novinama Zlatni ljiljan i Radiju Travnik suptilno je najavljivao pretvaranje franjevačkog samostana u “islamski centar”.
Za travničke Hrvate pravda nije zadovoljena budući da je osuđen samo jedan izvršitelj zlodjela Abdulahim Maktouf a nalogodavci poput Šerifa Patkovića, zapovjednika Sedme muslimanske brigade, bivaju nagrađeni.
wpDiscuz
