Još smo u igri, glava je i dalje “u balunu” u svakom pogledu, štoviše, iz koraka u korak pojačava se intenzitet onoga što uobičajena novinarska metaforika naziva nogometnim ludilom ili nogometnom groznicom.
Nije slučajno to što se u opisu takve kolektivne sportske euforije koriste zdravstvene metafore, jer je to, prije svega, stanje ne-normalnosti, i upravo zato je tako divno, dragocjeno i treba u njemu uživati jer će brzo proći i svatko će se opet u mislima vratiti uobičajenim jadima. Uživajmo dok traje ovo kratko vrijeme prevage simboličkog nad realnim, sna nad grubom stvarnošću, utopije nad uobičajenim cinizmom.
Prvi simptomi nogometne groznice očituju se u čudnom ponašanju ljudi.
Odrasle osobe oblače se u dresove i kite navijačkim obilježjima, sa svih strana pljušte crveno bijeli kvadrati (koje iz nekog čudnog razloga većina naziva kockicama) – zastave, šalovi, kape, naočale, raznorazne navlake za retrovizore, haube.
Osim toga, ljudi farbaju lica u nacionalne boje, skupljaju sličice, trube, obilno koriste pirotehnička sredstva, grle se, skaču jedni drugima na leđa, valjaju se po podu, bacaju u fontane. Čini mi se kako u tom ludilu posebno uživaju djeca, gledajući odrasle koji su im nakratko bliži nego ikada, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Nakon pobjede nad Danskom, do koje je na koncu došlo zahvaljujući Fortuni koja nam se konačno nasmiješila, ostaju u doživotnom pamćenju dva prizora.
Prvi je čudesan trk hrvatskih igrača nakon što je Ivan Rakitić zabio odlučujući jedanaesterac.
Eksplozija sreće, olakšanja, radosti, pobjedničko oslobađanje od neizvjesnosti koju je cijelo vrijeme nosila utakmica za koju mnogi tvrde kako im je bila emotivno najteža u životu. Prvi kadar čiste radosti, snimljen djelić sekunde nakon Rakitićeva pogotka, prikazuje ludi ratnički trk njegovih suigrača i jedna je od najljepših slika u hrvatskoj sportskoj povijesti. Prizor je to koji se ne može odglumiti, primjerice za igrani film, jer je za postizanje takve ekspresije radosti potrebno previše prethodne patnje i akumuliranog stresa.
Od svih s kojima sam sutradan komentirao tu utakmicu čuo sam isto što sam i sam osjećao – nakon gledanja sraza s Danskom bili su krajnje iscrpljeni. Zašto?
Bilo je i ranije teških utakmica, bolnih poraza, hladnih tuševa poput onoga od Turske na europskom prvenstvu, ali nikada nisam kao gledatelj i navijač osjetio takvu iznurenost. U čemu je tajna?
Čini se kako navijača ne iscrpljuje toliko brz i težak poraz, ili nagli obrat, koliko ga umara dugotrajno nadanje, koje nikako da se potvrdi, ali ni opovrgne. A ova utakmica je bila takva da je konstantno, svih 120 minuta trajala nada, nad kojom je opet sve do samoga kraja visjela opasnost razočarenja, a sve u perspektivi velikog uloga, susreta s objektivno slabijom Rusijom za polufinale. I još na kraju – drama penala, s nekoliko obrata.
Jedanaesterci su najfilozofičniji dio nogometnog svijeta, neiscrpan poticaj za dublje razmatranje o sudbini i sreći, o onome za što postoji lijepa latinska riječ “fortuna”, koja označava ono što ne ovisi o nama, već nas zapadne. Machiavelli poučava kako ishod našeg djelovanja jednom polovicom ovisi o nama, o našoj vrsnoći (tal. virtù), a drugom polovicom o sreći (fortuni). No dodaje i kako je fortuna prijateljica mladih i odvažnih te da je nekada treba i zgrabiti i podvrgnuti sebi. U nogometnom mudroslovlju to se najčišće izriče riječima kako u “lutriji penala” sreću treba i zaslužiti.
Ovaj put je bila na našoj strani. Naši su se na kraju dali u ludi pobjednički trk, a Danci popadali po travi. Gubitnik na penalima ostaje nepomičan kao da želi zaustaviti vrijeme, dok je pobjednik sumanuto mobilan kao da ga želi ubrzati i što više se udaljiti od neizvjesnosti bliske prošlosti i utvrditi se dodatno u pobjedi.
Drugi dojmljiv prizor dogodio se par sati nakon legendarnog trka. Netko je objavio snimku reprezentativaca kako, vozeći se prema kampu, u autobusu iz svega glasa u odličnoj pobjedničkoj atmosferi pjevaju “Nije u šoldima sve”.
Na prvi pogled može djelovati zbunjujuće vidjeti mlade ljude koji imaju jako puno “šoldi” u odnosu na svoje prosječne sunarodnjake, kako s puno žara pjevaju kako nije sve u novcu, no dok sam ih na toj snimci gledao i slušao imao sam osjećaj da doista misle tako. Novac je jako važan do određene granice osiguravanja stabilne egzistencije, nakon nje vrlo malo pridonosi daljnjoj sreći. Nikada ih u klupskim uspjesima, gdje igraju za šolde, nisam vidio da tako pjevaju iz srca.
Možda ipak postoje stvari koje su neprocjenjive? U svijetu u kojem se sve pokušava svesti na šolde, pa se kroz njih važu i igrači i reprezentacije (paradoksalno, neki od “najskupljih” su već ispali), svjetsko prvenstvo, taj svijet unutar svijeta, je prostor u kojem doista nije u šoldima sve, i u kojem čovjek nije samo ekonomsko-racionalno, materijalno-interesno, već prije svega simboličko i emotivno biće te biće zajednice, snažno povezano s drugima, jer nitko nije sam stvorio, ni sebe, ni jezik kojim govori, ni svijet na koji se referira.
Čovjek je biće koje postoji samo u zajednici s kojom s kojom povremeno uprizoruje simboličku vezu u ritualnim prigodama poput svjetskog nogometnog prvenstva, koja je univerzalno, obuhvaća kroz kvalifikacije čitav svijet i što je najvažnije, svi imaju jednake startne šanse i svi igraju unutar istih pravila. Ne mislim stoga da se radilo o ironiji.
Većina najboljih nogometaša prije samo nekoliko godine nije sa šoldima stajala ništa bolje od prosječnih sunarodnjaka i toga se itekako sjećaju. Bilo je tu i sirotinje, i izbjeglica i teških autsajdera po svakom drugom kriteriju osim talenta za igru koju prati gotovo cijeli svijet. Bilo je zanimljivo ovih dana u medijima vidjeti fotografiju dječje sobe Kyliana Mbappéa, koji se etablirao kao jedan od najboljih igrača ovog prvenstva unatoč tome što ima samo 19 godina.
Na toj fotografiji, nastaloj prije samo nekoliko godina, kada je Mbappé bio anonimni klinac iz siromašnog pariškog imigrantskog predgrađa, iza nasmiješenog dječaka na zidu se vidi poster Christiana Ronalda. Današnji Mbappé se ne može razlikovati puno od onog dječaka na fotografiji, ta prošlo je samo nekoliko godina. Istina, dijeli ih već nekoliko desetina milijuna eura i svjetska slava, ali to je, u biti, taj isti dečko.
Zlovoljni pametnjakovići opće prakse prikazuju svjetsko prvenstvo kao krunski dokaz ljudske gluposti, jer, kažu, sirotinja gleda i loži se zbog milijunaša koji zarađuju kruh nogama. Ali nisu to rođeni milijunaši. Nedavno, gotovo jučer, to još nisu bili, a otkad su zaradili prvi ozbiljan novac do sada nisu ga se ni imali kad nauživati. Život im je u najboljim godinama spartanski surov – treninzi, utakmice, autobusi, avioni, hoteli, svlačionice, kampovi, malo odmora, pripreme i stalno tako. Malo tko bi poželi takav život od 15. do 35. godine.
U svijetu u kojem je mobilnost na socijalnoj ljestvici sve više onemogućena, nogomet je jedna od rijetkih preostalih domena koja svakome tko je izrazito talentiran i usto spreman i na težak rad daje mogućnost zaraditi ranije spomenute šolde.
Nogomet je demokratičan i, kako smo već rekli u prošlom Espressu, u dobrim reprezentacijama poput naše temelji se na meritokratskom principu. Svi smo imali priliku, kroz školu, lokalne klubove, turnire, isprobati se u nogometu i da smo bili svjetski talenti, teško bi prošli neprimijećeno.
Vrhunski nogometaši nisu nikakvi mrski kapitalisti, nitko ne radi za njih i oni ne prisvajaju ničiji višak vrijednosti, samo imaju sreću da su najbolji u visoko kompetitivnoj djelatnosti koja je jako tražena na golemom globalnom tržištu, stoga na toj razini i vrhunski plaćena. Menadžeri, klubovi, sponzori, oglašivači, mediji su druga priča.
Golemoj većini nogometaša je ipak najvažnija igra i pobjeda. Zašto bi inače plakali poraženi milijunaši? Gledamo ih sada svaki dan na svjetskom prvenstvu kako pate, plaču, kako bi dali sve da mogu u nekim situacijama vratiti vrijeme natrag i šutnuti u drugu stranu. Nogomet je u takvim situacijama težak jer tjera čovjeka postavljati egzistencijalna pitanja, poput onih o sreći, sudbini, propuštenim prilikama, zasluzi, kazni. Prava rasprava o nogometu u pravilu završi u mitskoj, pa i religioznoj dimenziji.
Kako nije u šoldima sve, najbolje znaju oni koji ih imaju. I takvi se pate i često dižu ruku na sebe. Stih pritom ne negira kako u šoldima ima dosta toga, pogotovo do određene granice.
Nažalost, neki koji ih nemaju, a žude samo za njima, često fetišiziraju šolde, misleći kako se sve vrti oko njih, pa takvi onda i najviše govore o novcu i sve gledaju kroz novac.
Može se trčati za novcem pa i trčati za novac, ali onaj trk nakon Rakitićevog pobjedonosnog penala bio je motiviran nečim drugim, teško do kraja izrecivim, u čemu smrtna egzistencija sportaša dotiče granicu mitskog.
Tko to ne osjeća ne može do kraja shvatiti nogometnu groznicu koja vlada, ali ni puno drugih stvari u životu koje izmiču i zauvijek će izmicati pukoj ekonomskoj logici.
(Nino Raspudić/Večernji list)
wpDiscuz