Од Саборне цркве остале су само рушевине (Фотодокументација „Политике”)[/caption]
S iznenađenjem smo na društvenim mrežama pročitali post mostarskog novinara Sanela Kajana u kojem implicitno nameće zaključak da odgovornost za spaljivanje Saborne crkve u Mostaru snose pripadnici srpske vojske.
Dokaz koji novinar Kajan nudi u prilog svojoj tvrdnji jeste neobjavljeni snimak koji je, navodno, on držao u svojoj arhivi i u kojem nepoznata osoba, čije crte lica ne vidimo u kadru, gledajući crkvu u plamenu sa zapadne obale Neretve, izgovara rečenicu:
„Ćetnici su ušli u Konak, zapalili crkvu i vratili se nazad!“
To bi trebo biti dokaz za vrlo ozbiljnu tvrdnju gospodina Kajana?
Ničim potkrijepljena konstatacija nepoznatog lica.
Ako bi ona bila točna, to jest ako bi za nju postojala i najmanja indicija da je točna, zar o tome smjesta ne bi izvijestili svi hrvatski i bošnjački mediji još 1992, te tako sa sebe skinuli krivicu za skrnavljenje i uništavanje jednog od najvećih pravoslavnih hramova na Balkanu?
Samom Kajanu je poznato da se to nije desilo, već i sam priznaje ono što je uslijedilo:
Snage HOS-a..
(*sanjari multietničke BIH, vizioniari veliki poput Martina Lutera Kinga prema kazivanju Komšićevih diplomatuša bez diplome op.poskok)
…minirale su preostale zidine crkve, dok je početkom srpnja zapaljena i oskrnavljena i Stara pravoslavna crkva Rođenja Presvete Bogorodice u Mostaru i objekt Stare škole, u kojem je stradala cjelokupna arhiva Eparhije Zahumsko-hercegovačke i primorske.
Ako bismo vjerovali Kajanovim propagandno-sugestivnim navodima, mogli bismo zaključiti da su i nju zapalili neki misteriozno preostali srpski vojnici, diverzanti i civili koji su imali tu sreću da ne završe u logorima i mučilištima.
Interesantno je da novinar Kajan u svom oglašavanju na društvenim mrežama navodi da on posjeduje još snimljenog materijala o ratnom Mostaru, ali da ga neće nikome ustupati osim za nadoknadu, što dodatno govori o njegovim motivima.
Ako je sve ovo vrijeme u rukama imao dokaz da su srpske vojne ili paravojne jedinice zapalile Sabornu crkvu, kao što ga nije imao, zbog čega je do sada čekao da objavi takvu šokantnu istinu?
Zbog toga što niko nije želio da mu plati?
Evo javno poručujemo i molimo gospodina Kajana da nam ustupi cjelokupni snimak, a raspoloženi smo da isti platimo.
Za razliku od ovih zlobnih insinuacija, imamo snimak Mostarca Dušana Tubića na kome imamo i satnicu (18:32 je vidljiv prvi dim na crkvi) i video-snimak nepoznatog autora na kojem se jasno vide slavlje i likovanje civila Šemovca u trenucima kada gori Saborna crkva.
Također, u našoj arhivi imamo direktno svjedočanstvo tadašnjeg vojnika HOS-a, Sakiba Balića, koji je sudjelovao u paljenju Sabornog hrama i Stare crkve, a koje je pravoslavnim svećenicima u Mostaru potvrđeno od više njegovih suboraca koji su nam svjedočili o tome kako je unutrašnjost crkve polivana benzinom.
Citiramo g. Sakiba Balića:
- Drveni pod, ikonostas, pregrade u zvoniku, balkone u crkvi – sve su polili benzinom. Vojnici su pucali i gađali svetitelje na ikonostasu. Jedan od vojnika (Hrvat) nije htio pucati pravdajući se riječima “Kako ću pucati u Isusa?”, dok mu je drugi (Bošnjak) naređivao “Pucaj bolan, to je srpski Isus”.
- Jedan od vojnika je mokrio na grobu mitropolita Leontija.
- Šenlučilo se u dvorištu crkve.
- Poslije polivanja benzinom crkva je zapaljena i gorjela je satima.“
- Sakib Balić je sve ovo pričao s velikim uzbuđenjem i osjećajem krivice što je u svemu tome lično učestvovao.
- Mi smo sve navedene snimke i svjedočenja predali nadležnim istražnim organima od kojih nikada nismo dobili odgovor.
- Naše nije da se bavimo istragom i procesuiranjem odgovornih.
- Obnavljajući hram, mi obnavljamo povjerenje među građanima Mostara i želimo da gradimo bolju budućnost za sve nas.
- Vjerujemo da smo u tom opredjeljenju uspješni, jer mnogi Mostarci, bez obzira na vjeru, naciju ili bilo koje drugo opredjeljenje, sudjeluju u obnovi i istinski se raduju ljepoti Saborne crkve, koja uskrsava.
Što naspram ovog svjedočanstva ima novinar Kajan?
Nemuštu insinuaciju, tko zna zbog čega snimljene nevidljive osobe, što nam govori da se Kajanova novinarska etika ne razlikuje od etike onih koji su rasturali i još uvijek rasturaju mnoge ratno-huškačke laži.