Zoran, kako ga mediji vole zvati u trenucima kad mu žele uvaliti ironiju, odvalio je tu svoju NATO-tiraniju onako kako samo on zna. Predložio je veto Švedskoj na ulazak u NATO dok se Hrvatima u BiH ne vrate njihova politička prava. “Ako Turci mogu trgovati NATO-om, možemo i mi,” rekao je, u svom stilu. Očekivalo se da će Andrej Plenković, odani učenik europske politike kompromisa, elegantno odbaciti tu “plitku ucjenu” i ostati vjeran svom imidžu čovjeka od uglađenog ‘da’ i još uglađenijeg ‘ne’.
Ali Andrej je iznenadio.
Priča kaže da je na sjednici Vlade sjedio u tišini, vrteći pero između prstiju. Čuo je sve argumente. “Ne možemo riskirati reputaciju u NATO-u”, govorili su mu, dok je drugi red dobacivao: “To je Zoranova ideja, Andrej, kakav bi to bio presedan!” On je slušao, kimnuo glavom, i onda, s tonom koji je podsjećao na starog Kardelja s Golog otoka, hladno rekao: “Stavit ćemo veto.”
Soba je zašutjela. Možda je to bio trenutak kad su ga svi prvi put vidjeli kao pravog lidera. Onog koji zna da povijest ne pišu oni koji šute, već oni koji riskiraju.
I tako je krenulo. Hrvatska je iskoristila veto kao što se rijetko kad usudi iskoristiti svoje pravo. Poruka NATO-u bila je jasna: “Ne dok se Hrvatima u BiH ne vrate prava!” Švedska? Pa, oni su se našli u čudu. Politički komentatori širom Europe zadržavali su dah. Je li moguće da je Hrvatska konačno odlučila iskoristiti svoje mjesto u povijesti, ne samo kao epizodna figura nego kao stvarni igrač?
Andrej je povukao nevjerojatan potez – raspisao izbore. Rekao je narodu: “Ako želite drukčiju Hrvatsku, ako želite zemlju koja brani svoje sunarodnjake, glasajte za mene.” Bio je to čin političkog samoubojstva, čin koji su svi njegovi prethodnici izbjegavali. Ali narod ga je prepoznao. Kampanja nije bila ni glasna ni bombastična, bila je jednostavna: veto ili ništa. Rezultat? HDZ je osvojio 60% glasova.
Da, 60%. I Zoran je bio prisiljen priznati: “Eto, napravio je ono što ni ja nisam mogao.”
NATO je paničario. Tjednima su se lomili u Bruxellesu, pozivajući Andreja na hitne sastanke, pokušavajući ga natjerati da povuče veto. Ali Andrej, sada pun samopouzdanja, sada čovjek s mandatom kakav nije viđen još od Tuđmana, nije popuštao. “Ovo nije ucjena, ovo je ispravljanje povijesne nepravde,” govorio je. I na kraju, morali su pristati. OHR je bio prisiljen vratiti izmjene izbornog zakona. Hrvati u BiH ponovno su postali ravnopravan narod. I Švedska? Pa, ušla je u NATO, ali tek kad je Hrvatska dobila ono što je tražila.
Ovaj potez transformirao je Hrvatsku. Andrej Plenković postao je figura za povijest. Onaj koji je povezao Bruxelles i Mostar, Stockholm i Sarajevo. HDZ je dominirao političkom scenom, ali s novim licem, licem suvereniteta i samopoštovanja. A Hrvati u BiH? Oni su, nakon desetljeća marginalizacije, konačno osjetili što znači imati stvarnu podršku matične zemlje.
I tako, na kraju, ne znamo je li Andrej preuzeo Zoranovu inicijativu iz državničke potrebe ili čisto iz inata, ali znamo jedno: povijest nije zapamtila one koji se nisu usudili. A ovaj put, Hrvatska se usudila.
U ovoj izmišljenoj priči, u kojoj sanjamo Hrvatsku koja za premijera ima muškarca a ne Matu Granića, u toj priči, koja je kao što znamo , samo fikcija, nedosanjani san, Hrvatska se usudila.
A ti si ipak zaokružio Plenkovića na izborima. I zaokružit ćeš sutra to nešto čudnjikavo, psihotično – Primorca. Nećeš Zorana niti Mariju Selak. A da ni sam ne znaš zašto.
Možda zato jer ti je to savjetovao tvoj kućni mučitelj, lokalni učitelj ili provincijski vjeroučitelj.
Prokletvo hercegbosanske hipnoze.
Ivan Urkov l poskok.info
wpDiscuz
