U nekoliko nastavaka Troplet.ba donosi razgovor s prof.dr.sc. Antom Čuvalom, predsjednikom udruge Hercegovačka kulturna baština – Bilig, suradnikom i prijateljem HKZ Troplet. Ante je čovjek ogromnog znanja i iskustva, a posebnu dimenziju tome daje to što je dugo godina živio i radio u Americi a sada živi ovdje, stoga izuzetno dobro poznaje i američku i našu stvarnost pa može stvari promatrati i predstaviti iz obje perspektive, a rekli bismo i iz „poluameričke“ perspektive.
Drugi dio razgovora:
Živjeli ste dugo u Americi i svako toliko odete u posjet – što se tamo događa(lo) u novija vremena? Kako procjenjujete tamošnje prilike?
Za početak, jedna usputna napomena. Kod nas se puno govori i piše (više negativno, nego pozitivno) o Americi , posebice tijekom i nakon zadnjih predsjedničkih izbora. Bilo bi pametnije i korisnije da se manje “brinemo” za Ameriku a više za sebe. (Pre)često na HTV-u vidimo iste mlade “mudrace” koji znaju sve o svemu pa me čudi da ih Amerikanci ne pozovu za savjetnike!
Mnogim Hrvatima (a i drugima) američki izborni sustav je zagonetan, pa i nepravedan. Ali ako nešto uspješno djeluje blizu 250 godina onda nije baš za odbaciti. Naime, utemeljiteljima američkog sustava bio je cilj osigurati dugotrajnost i stabilnost novonastale države. Budići da je “konzervatizam” poprimio negativnu konotaciju, mnogi (mlađi) Amerikanci ne znaju, ili ne žele znati, da je njihov ustav u srži konzervativan: promjene su moguće ali spore; reforme da, revolucija ne! Zato od 1789. do danas imamo samo 27 ratificiranih ustavnih amandmana. Procedura za ratifikaciju je komplicirana jer se želilo suzbiti nagle promjene. Tako je i s izbornim zakonom. Namjera zakonodavca je bila staviti više prepreka na put onima koji bi se mogli legalno dočepati moći obećavajući masama da će im ispuniti (sve) zahtjeve i želje. A tu je i pitanje balanciranja moći između većih i manjih saveznih država. Važna je politička stabilnost, trajnost i sloboda.
Na kakvim temeljima leži američka stabilnost?
Američki sustav je utemeljen na vrednotama Prosvjetiteljstva i interesima tadašnje (ne današnje) srednje klase, a ne u interesu “masa”. U prvom redu, tadašnja rastuća srednja klasa bili je protiv aristokracije po rođenju, protiv legitimiziranja političke moći po nasljedstvu i “milosti Božjoj”. Washington, Hamilton, Jefferson… su uspostavili “vladavinu naroda, od naroda, za narod”, ali ono “narod” nije značilo isto tada i danas.
Pojedincu je zajamčena sloboda, sigurnost i vlasništvo, a do njega je da gradi svoju (bolju) budućnost i sudjeluje u kreiranju zajedničkog boljeg života i napretka. Uloga države je (bila) minimalna. Istina, otvorili su vrata stvaranju aristokraciji po bogatstvu, ali su joj Amerikanci na razne načine “podrezivali krila” da se ne bi pretvorila u vladajuću oligarhiju. Takav sustav pokazao se stabilan i uspješan, a Lincoln u famoznom govoru u Gettysburgu naglašava da ta vlast neće “nikada nestati s lica zemlje”. To je američka tradicija, temelj jakog domoljublja. Bilo je tu i kriza, ali stabilonost države i sustava je sačuvana.
Poznato je da u SAD-u “vladaju” dvije stranke, kak one “žongliraju” političku moć?
Tradicionalno su dominirale dvije stranke, Republikanci konzervativniji i Demokrati liberalniji, ali su obje struje vjerovale u iste principe i poštivale uhodani sustav. Američke stranke nisu (bile) političke “sekte”. Konzervativniji demokrati u Kongresu često su glasovali za republikanske prijedloge i liberalniji republikanci s demokratima. Zastupnici se ravnaju po raspoloženju naroda kojeg predstavljaju. Oni su glas naroda, a ne stranke, kao što je praksa kod nas.
Amerikanci su tradicionalno ponosni na sebe i Ameriku. To je za njih, i za nas koji smo tamo živjeli, radili, ostvarili svoje “američke snove”, normalno domoljublje. Postojala je tu i tradicija idealiziranja Amerike kao “obećane zemlje” s biblijskim konotacijama, ali to je polako ishlapilo. Navest ću jedan primjer kako Amerikanci gaje i čuvaju čistoću lika svoje domovine. U udžbenicima američke povijesti (i na predavanjima) uobičajeno je govoriti što je učinila “administracija” ovog ili onog predsjednika. Zatiranje Indijanaca, okupaciju Filipina, rat u Vijetnamu, Koreji, Iraku…, na primjer, vodio je taj i taj predsjednik i “njegova administracija”, a ne Amerika. Dakle, lik Amerike uvijek ostaje neokaljan. Ona uvijek ponosno i visoko stoji kao Kip slobode u New Yorku. Ako je zla bilo, a bilo je, to je krivnja i odgovornost dotične “administracije” i/ili pojedinca. Druga je stvar kad se govori o drugima, onda su to Japan, Njemačka, Rusija itd., konkretne države i narodi. Pogledajte kako to stoji kod nas: za sve je kriva država Hrvatska i oni koji su se za nju borili!
Dolazi li do promjena u stranačkim odnosima?
Zadnjih godina dolazi do zaoštravanja razlika i radikalnijih sukoba u političkim utrkama. Premda su ustav i izborni zakon ostali “stabilni”, promjene su došle na druge načine, zaobilaznim putevima. Društvene i druge prilike su se toliko promijenile i mijenjaju da se prelazi iz tradicionalnog političkog suparništva u političku netrpeljivost i, još gore, u ideološko neprijateljstvo. Dodamo li k tome da Amerika nije više ono što je do nedavno bila na globalnoj razini, ovo bi moglo krenuti u pravcu opasni(jih) unutarnjih društvenih i političkih kriza.
Što se tiče zadnjih izbora, niti plačem za Trumpom i njegovim načinom vođenja politike, niti se radujem Bidenu, kojeg sam upoznao tijekom zadnjeg rata. Strah me je što bi moglo s njim ili iza njega doći, što se “iza brda valja”. Ono što se nedavno događalo po većim gradovima i ono što se dogodilo u Kongresu su simptomi ozbiljnijih problema na pomolu. Nadam se da sam u krivu.
Da li su sukobi dublji od stranačkih prepucavanja i borbe za vlast?
Svjedoci smo da u Americi dolazi do većih ideoloških promjena. Radikalnije lijeve skupine, “samozvane” antife i oni koji smatraju da su (bili) potlačeni, obespravljeni, uvrijeđeni… (sad je i Meghan Markle potlačena!) počeli su kriviti Ameriku, odnosnu bjelačku Ameriku, za sve nedaće ne samo u Americi, nego i u svijetu.
Sve se preispituje, sve se mjeri današnjim standardima, miču se spomenici, mijenjaju se imena ulica i ustanova. I kipovi Meštrovićevih Indijanaca u Chicagu su pod upitnikom. Zavladala je histerija, lov na “vještice” je otvoren, lomače su spremne, treba sve “krivovjerne” spaliti po brzom postupku. I mase su spremne izići na ulicu gledati srednjovjekovnu gradsku “zabavu”. Da li je ovo prolazna histerija ili trajniji proces društvenog, političkog i ideološkog razjedinjavanja Amerike, vrijeme će pokazati. Jedno je sigurno, akcija izaziva reakciju i kad se to zbroji nije lako reći kako će ovo sve završiti.
U ovom bujajućem konfliktu, konzervativci su u nezavidnom položaju. Treba imati na umu da konzervativci u Americi (i drugdje) nisu nekakva monolitna politička ili ideološka skupina. Među njima je puno frakcija i boja. Niti su oni umrežena ili koordinirana skupina. Znanstvenici ukazuju da su danas u Americi najzapostavljeniji mlađi muškarci bijele rase, bez više naobrazbe. Radna mjesta su “emigrirala” u Kinu, Meksiko i drugdje, a oni ostali na cjedilu. Oni ne mogu tražiti zaštitu ili posebna prava na temelju rasne ili koje druge diskriminacije. Zadnjih godina, među njima ima najviše samoubojstava. To je potencijalno jak izvor politički i društvenih neprilika, koji lako može biti zlorabljen. Ovo što je sad na površini vidljivo samo su reakcija pojedinaca i skupina. Ali između njih i, na primjer, konzervativnih intelektualca ogromna je razlika. Ali ne mislim da će itko pitati intelektualce za mišljenje ako dođe do dubljih kriza.
Koliko mi je poznato, zadnji put su konzervativci bili na okup za vrijeme Reagana. Osim njegove osobne karizme, bila su to i druga vremena. Mnogi konzervativci su danas nezadovoljni s Republikanskom elitom i Washingtonom općenito. Ali na vidiku nema nikoga tko bi mogao okupiti sve, ili barem većinu, konzervativnih snaga da bi pozitivno usmjerio njihov rad. Trampizam je neka vrsta hibridnog konzervatizma, koji istovremeno okuplja i razdvaja tu stranu političkog spektra.
Na drugoj strani, ljevica također nije ujedinjena. I tu je cijeli spektar boja, od reformista do revolucionara, marksista, anarhista…. Trenutačno su zaogrnuti plaštem “antife” i BLM-a, ujedinjeni su samo u rušenju postojećeg sustava. Biden je “zakrpa” koja je za sad smirila duhove. Ekstremna ljevica zna što hoće, ima duboke ideološke korijene i zacrtane ciljeve, umrežena je mladim dragovoljcima i modernom tehnologijom. Premda je protiv “Velikog novca” dobro je financirana, metode borbe su razrađene i isprobane: politička korektnost, cenzura i samo-cenzura, “cancel culture” (vrsta ostracizma ili moderni Sibir), svatko se mora odlučiti za “pravu stranu povijesti” ili će se naći na suhoj obali “revolucije koja teče” i tamo će usahnuti.
Pitanje je hoće li radikalna ljevica moći iskoristiti liberalne reformiste za svoje ciljeve u borbi za globalnu “demokraciju”. Kao što su komunisti ne tako davno iskoristili “Narodnu frontu” tako bi današnji revolucionari mogli nasamariti liberale i progresivce. Znaju oni Lenjinovu taktiku, važno je dočepati se moći, a onda “lako ćemo”! Bojim se da ovo što se nedavno dogodilo (i događa) po većim američkim gradovima su samo varnice nečeg što tinja na dubljoj razini. Ovo su samo neke natuknice o procesima koji se odvijaju u Americi i Zapadnoj civilizaciji općenito.
Što je s “šutećom većinom”?
Takozvana šuteća većina još računa da ih štiti ustav i sustav. Sjećam se kad mi je u razgovoru unazad 40-tak godina jedan školovan Amerikanac rekao da komunisti ili fašisti ne mogu zavladati u Americi. Zašto ne? “Jer mi imamo ustav koji to onemogućava”! On se osjećao sigurno jer ga (u to vrijeme) od komunizma “štitio ustav”!
Tradicionalni Amerikanci nisu politizirani kao Europljani. Oni su naučili da svatko odgovorno radi svoj posao i izvršava svoju dužnost. Svako toliko savjesno glasuju i plaćaju porez. Političari, generali, profesionalci, policajci, zanatlije…svatko radi svoj posao, sve ih štiti isti zakon, imaju ista prava… Za to se brinu oni koji su od naroda izabrani. Život teče mirno i “normalno”. Ali stigla su drugačija i kompliciranija vremena. Spokojnost takvog života pomalo curi i Amerikanci se u tome slabo snalaze, nisu tome vični. Pitanje je kako će i kada ta “šuteća većina” reagirati na sve ovo, ili će ih možda “revolucija” prevesti žedne preko vode.
Kako se američka događanja uklapaju u previranja na cijelom Zapadu?
Mnogi iz mlađe generacije nisu možda ni čuli za poznatog američkog profesora (sad pokojnoga) Samuela P. Huntingtona i njegovu tezu (1993.) da će budući međunarodni sukobi biti ne između država nego između kulturnih, odnosno vjerskih, identiteta. Hoće li biti tako i kada, veliko je pitanje. Ali zasigurno Zapad prolazi kroz interni sukob – u sukobu je sam sa sobom, sam sebe ždere. Kao što smo bili svjedoci tektonskih promjena unazad 30 i koju godinu, sad gledamo ne samo široku svjetsku geopolitičku “igru”, nego i kako se ova naša, Zapadna, civilizacija, odriče same sebe, svojih temelja.
O kojim temeljima je riječ?
U prvom redu, to je kršćanstvo. Nažalost, Europa, kolijevka Zapadne civilizacije, čak se i “službeno” odrekla duhovne baštine iz koje je izrasla. Ona želi i službeno biti agnostična, a to je samo malo suzdržaniji pojam od bezboštva. Činjenica je da su rijetki smrtnici izdržali do smrti ostati radikalni ateisti pa to ne će moći ni moderni Europejci. Kao što je Nietzsche Boga proglasio mrtvim i potom se cijeli život s njim “hrvao”, tako je i s Europejcima. Stalno se bore protiv katolicizma iz kojeg su nikli. Ne da im mira. Pitanje je čim će ispuniti vakuum kojeg su stvorili satiranjem kršćanstvo, odnosno katolicizma.
Nadalje, govoriti o Zapadnoj civilizaciji i preskakati, judaizam, Isusa, sv. Pavla, sv. Augustina, sv. Jeronima, sv. Benedikta i sve intelektualne gigante kroz stoljeća europske povijesti je maloumno nijekanje sama sebe, svojih korijena. Da bi se izbrisalo katoličko nasljeđe, moda je istaknuti samo intelektualnu baštinu grčke filozofije, rimske tradicije i Renesanse, kao da su grčki filozofi i rimski pisci bili nekakvi moderni ateisti. Namjerno se prešućuje religijska strana grčkog odgoja mladeži ili da su i sami filozofi bili udruženi u cehove kultova. I danas idemo u muzeje, hramove Muza, a odakle nam riječ kultura nego od kulta. Dakle, kultura je itekako obuhvaćala i religiju.
Kršćanstvo nije odbacilo kulturna bogatstva Grka, Rimljana, Židova i drugih, nego ih je prihvaćalo, u mnogo slučajeva “pokrstilo”, obogatilo i sačuvalo. Još je apsurdnije kititi se Renesansom a prešućivati njezinu katoličku, vjersku, dimenziju. Istina, Renesansa je stavila čovjeka u žarište, ali kao vrhunac Božjeg stvaranja, kojemu je svrha ljubiti Boga i sve što je on stvorio. Zato naši “tolerantni” Europejci odbijaju iz prošlosti ono što se ne uklapa u njihovu ideologiju. Oni su tolerantni prema svemu što nije katoličko!
Katolička crkva uči da joj je svaki ljudski život svet, vrednuje dostojanstvo svakog pojedinca. Ona je kroz vjekove poticala znanje, znanost i društvenu pravdu. Ali u Europi već odavno se Crkvu prikazuje kao ustanovu koja stalno osporava slobode, skeptična je prema znanstvenim istraživanjima i postignućima, koči društvenu pravednost i slično. Kod Hrvata osim što imamo ostatke komunističkog nasljeđa, posebice antikatoličkog, pristigle su i najsvježije antikatoličke ideološke struje koji žele zatomiti sve što proizlazi iz okrilja katoličanstva. Naši mladi, umjesto da kroz učenje neideologiziranih humanističkih i društvenih znanosti steknu zdrav ponos na ono što jesu, na svoju nacionalnu, civilizacijsku i vjersku pripadnost, danomice su izloženi ideološkom bombardiranju. K tome, pogledajte “popularne” domaće filmove i TV serije u kojima se pokazuje kakva uloga svećenika, časne sestre ili pak praktična vjernika. Svi su prikazani kao karikature, likovi za ismijavanja. Nije se onda čuditi da mladi, i ne tako mladi, dobiju negativa osjećaj prema Bogu, vjeri i Crkvi. Umjesto da budu ponosni na svoje bogato kulturno i vjersko nasljeđe, u njima netko gaji osjećaj srama na svoju pripadnost i prošlost.
Na drugoj strani, Crkva i oni koji se bave crkvenom poviješću ne trebaju prešućivati i/ili “bijeliti” povijest. Što je bilo, bilo je. Niti treba reagirati na dobronamjerne kritike bilo crkvenih ustanova ili pojedinaca. Svatko, a naročito mladi, vole čuti istinu i od nje ne treba bježati. Neka nam želja za istinom bude najvažnija ideologija. Nijekanje kršćanskih, katoličkih, korijena ove civilizacije u kojoj smo rođeni i u kojoj živimo je nijekanje povijesne istine i nijekanje sami sebe.
Obiteljski život je u rasulu, koliko to utječe na europsku/našu budućnost?
Sustavno razaranje obitelji je drugi primjer civilizacijskog samo-uništavanja. Obitelj je prirodni temelj svakog društva, ona je “Bogom dana”. Ali za sljedbenike marksizama ona je izrabljivačka povijesna tvorevina koju će vrijeme pregaziti. Navodno, ona stoji na putu napretka prema besklasnom društvu i s kapitalizmom nestat će i obitelj, kao i država. Zanimljivo je zamijetiti da je ideju o neprirodnosti obitelji među prvima iznio poznati J. J. Rousseau, čovjek koji je imao petero djece s raznim priležnicama, nijednu nije oženio, a djeca su pomrla u sirotištima. Očito se radi o “brižnom” mužu i ocu koji je “iz iskustva” mogao donijeti prave prosudbe o obitelji! Sovjeti su htjeli ubrzati proces odumiranja obitelji pa su uskoro nakon Revolucije uveli “ljubav” bez ikakve odgovornosti i mogućnost neograničenih pobačaja. Brzo su uvidjeli da to vodi društvenom kaosu pa su ipak vratili obiteljske okvire, ali tim stazama idu danas svi koji potkopavaju obiteljsku strukturu. Izgleda da je famozna boljševička feministkinja Aleksandra Kollontaj utjecajnija danas nego u vrijeme Lenjina.
Imamo tu i zagovornike procesa dekonstrukcije seksualnosti, spolova, obitelji, školstva… svega i svačega, i potom izgradnje novih životnih i društvenih modela. Važno je biti domišljat aktivist u rušenju tradicionalnih ustanova i vrijednosti u ime “nečega” novoga i “boljega”. Vjerujem da i oni sami ne znaju što bi to novo trebalo ili moglo biti.
Obitelj je posebice na udaru radikalnih feministkinja i raznih rodnih ideologija jer je navodno obitelj glavnih uzrok svih problema za moderne žene. Zanimljivo je da pobornici te i sličnih ideologije na jednoj strani su protiv obitelji, temeljne stanice društva, a na drugoj bore se za prava istospolnih brakova i njihovo posvajanje djece. Ako je obitelj neprirodna ljudska tvorevina zašto onda žele stvarati takvu društvenu tvorevinu. Vjerojatno je i to jedan od načina razaranja obitelji.
Rastakanje obitelji u Zapadnoj civilizaciji je posljedica opće sekularizacije, materijalizma, urušavanja tradicionalnih vrijednosti i gubljenje moralnog kompasa. Netko je lijepo rekao da su u Europi protestanti otišli u bezboštvo, a katolici postali protestanti. To je imalo i ima direktan odraz na obitelj i njezinu stabilnost, na rađanje i odgoj djece; to je put koji vodi sutonu Zapadne civilizacije.
Ima li nade?
Naravno da ima! Po naravi sam optimist koji nastoji realno gledati na život i svijet. Ali, za mene optimizam se temelji na pozitivnom razmišljanju, vjeri u Boga i nesebično djelovanju za opće dobro. U svim kriznim nađu se rješenja. I kad nam se čini da iz nekih situacija nema izlaza, pojave se odgovori. Dobar primjer je neočekivani raspad komunističkog totalitarizma u Europi kojeg nitko od stručnjaka nije predvidio. Zato, pogled gore i gradimo bolju budućnost!
III. dio slijedi…
wpDiscuz
