Prof. dr. Mile Lasić: Međunarodna zajednica mora prisiliti političke elite da pokrenu zemlju s mrtve točke

“Olako se odustalo od bonskih ovlasti. Potrebno je, da bi zemlja bila postavljena na noge još jedanput, ako ne ide drugačije, prisiliti političke elite da zemlju pokrenu s mrtve točke. Jer ovo gdje mi sada stojimo je mrtva točka prema EU. Tu se ne traži samo njegov odlučniji stav nego i PIK-a, američkog veleposlanika…Dakle, potrebna je odlučujuća pomoć, inače će zemlja zaploviti prema disoluciji”, kaže Lasić.
Odgovor na pitanje zašto je profesor europskih integracija i politolog dr. Mile Lasić svoju posljednju knjigu nazvao ‘U zemlji zarobljenog uma’ možda se krije u njegovim sljedećim odgovorima. Prof. Lasić ne prepušta se društvenim normama koje prevladavaju u današnjem bh društvu, nego je njihov kritičar i ne pristaje promicati jeftinu demagogiju, makar ga to koštalo brojnih kritika sa sviju strana. On otvoreno govori prema čemu je skeptičan, o tzv. akademskoj policiji te zašto međunarodna zajednica treba odlučnije, i baš sada zbog lažnih političkih elita, pomoći BiH kako bi konačno postala, kako kaže, uljuđena europska zemlja.
Zašto ustrajete u svojoj namjeri da javnosti i svojim studentima i čitateljima govorite o današnjem svijetu. Zar se nije jednostavnije prepustiti uvriježenim društvenim normama?
Prof. LASIĆ: To bi bilo jednostavnije ali ne bi bilo etično i neodgovorno je. Ja sebe, bez ikakve lažne skromnosti, glede političke kulture, sebe doživljavam kao nekoga koji nalikuje fra Didaku Buntiću glede elementarne pismenosti. Dakle u ovome dijelu svijeta radi se o elementarnom nepoznavanju političke kulture i kao profesor politologije, osjećam se obveznim ne samo prema mojim studentima nego i prema ljudima u zavičaju i cijeloj zemlji, da posredujem ono što sam naučio tijekom mog života u drugim kulturama. Više od 18 godina živio sam u zapadnoj Europi i osjećam se u obvezi posredovati nešto od tih iskustava, jer ono što mi danas živimo i nije nego loša europska prošlost, a Europa živi neke nove eksperimente koji mogu voditi ka drugim formama suodnosa u društvu jer se opredijelila za uvažavanje identiteta, za življenje alteriteta, za paradigmu nenasilja i u tom smislu su moji pokušaji. Dakle ukazati na mogući izlaz upravo u ovoj Europi, oličenoj u Europskoj Uniji, koja je zaista jedan ogroman laboratorij, koliko i za same članice, toliko i za nas koji želimo sutra biti dio sastavnim dijelom, tog prostora i kulture.


Je li Europa utopija za naše društvo? Vidimo da je taj europski put  BiH jako spor. Što uraditi po tom pitanju?
Prof. LASIĆ:  Dakako da EU po svom bitku jeste i jedna velika utopija, ali u suštini ona je prostor koji se stupnjevito uređuje putem ispunjavanja standarda i visokih kriterija iz oblasti ljudskih prava, četiriju sloboda – slobode kretanja ljudi, rada, roba i usluga i kapitala i tim putem je nastalo ne samo unutarnje zajedničko tržište na kojem živi više od 500 milijuna ljudi, nego je nastala i moćna civilizacijska sila koja u vojnom i političkom pogledu nije uvijek ono što bi se od nje moglo očekivati, ali u ovome paradigmatskom, civilizacijskmo smislu ona je nova, svjetska paradigma, nova svjetska sila koja, kao ni jedna druga, izdvaja za znanost, kulturu, koja je toliko solidarna sa zemljama u razvoju kao i bilo kojim pozitivnim procesima u svijetu. Mi na žalost, po svim kriterijima, od ovoga smo beskrajno udaljeni jer mi živimo onu političku kulturu koju je Europa napustila. Dakle, pogrešno je vjerovanje da je EU označila kraj nacionalne države. Nije o tome riječ, nego je EU omogućila revitalizaciju nacionalne države tako što je neke njezine funkcije, koje su proizvodile sukobe izmjestila na supranacionalnu razinu, a druge instrumentarizirala za provođenje zajendo utvrđenih politika. Tako je EU ponudila rješenje za tzv. etnorušilački princip u bitku nacije države i omogućila prostor za nadilaženje konfliktnih situacija putem konsensualnih formi političke kulture i to je ono što mi moramo tek naučiti.
 
A što s BiH?
Prof. LASIĆ: Mi smo, srećom, u krugu zemalja koje imaju šansu jednog dana biti dijelom ovoga izabranog, posebnog kluba, posve novog u civilizacijskom smislu. Ne samo moćnog po proizvodnji ovoga ili onoga, nego novoga po tomu što se tu živi nova politička kultura. Da bismo tamo bili nema drugog puta nego ispuniti kriterije i standarde upravo onako kako je to uradila Republika Hrvatska, koja je poduzela strahovito kompliciranje rezove kako bi se otarasila one političke kulture oličene u Tuđmanovom režimu u vrijeme rata i poraća, kako bi putem preuzimanja pravne stečevine EU-a, već u fazi pripreme za pristup, bila nalik zemljama EU-a. Tako kao Hrvatska morat ćemo i mi uraditi. Problem je u tom što naše političke lite rezoniraju ‘A što će mi EU ako ću završiti u zatvoru kao Sanader?’. I onda od onih koji bi trebali biti motori na putu BiH ka EU, mi imamo glavne kočničare. Suštinski, radi se da su, bez obzira što tvrdili, najveći protivnici tog puta njezine političke pa i akademske elite, koje su načelno ‘ZA’ EU, ali ne razumiju da BiH prvo mora izvršiti autorefleksiju i priznati sebe samu onakvom kakva jeste te da ne dolaze u obzir nikakve unitarne ni separatističke metode, nego da je riječ o tomu da se moraju koristiti metode iz upravljanja etničkim razlikama koje se primjenjuju u višenacionalnim zemljama kako bismo sačuvali svoje bogatstvo. Jer nacije i kulturološka  raznolikost nisu prokletstvo nego bogatstvo samo s tim bogatstvom valja znati upravljati.
 
Znači, naše elite pružaju samo deklarativnu potpora BiH u EU?
Prof. LASIĆ: Mi, koji se bavimo proučavanjem EU-a, ovo zalaganje samo na riječima uz prakticiranje svih ružnih elemenata u političkoj praksi zovemo formalnom eurizacijom – jesmo za EU samo „na kašičicu“ onoga što moramo, a nismo za dubinske reforme ili tzv. europeizaciju jer ona podrazumijeva dolazak pravne države i mi smo protivu toga jer se bojimo. Jer su nam džepovi puni oraha i bojimo se da ne napunimo Foču, Zenicu ili Kulu ili Ćelovinu. Riječ je o tome da mi nemamo artikulirane političke alternative, da su nam sve političke stranke postale makijavelističke, klijentelističke i okrenute same sebi uz obvezu da u državne institucije zaposle svoje partijske srodnike i prijatelje i zaboravili su na građanina, na čovjeka i na interes zemlje.  Oni ne mogu postati buduće vođe neke europske BiH jer su duboko zaglibili u „obrnute tranzicije“,  isključivosti raznih vrsta, tzv. „javašluk asocijaciju“ i nisu u stanju misliti odgovornu konsocijaciju švicarskog tipa, što znači da se nakon izbora postiže čvrst koalicijski dogovor koji se ispunjava do sljedećih izbora.
Ne, njihovi dogovori vrijede samo do „prve krivine“.  Oni se, inače, sjajno razumiju međusobno i uživaju u tim druženjima, a samo se svađaju pred javnošću kako bi i dalje držali sljedbeničku javnost u pokornosti. Mi, koji nešto razumijemo iz mehanizama političke manipulacije moramo kazati da je ovaj „javašluk konsocijacija bh tipa“ odvratna i kontraproduktivna i u funkciji je održanja postojećih elita na vlasti i njihovog daljnjeg bogaćenja dok zemlja svakim danom sve dublje propada.
Hrvati su frustrirani, Bošnjaci žele unitarnu BiH, a vodstvo Srba često postavlja pitanje  odcjepljenja tog entiteta. Kako razvezati ovaj bh. gordijski čvor?
Prof. LASIĆ: U RS vlada dominantan stav ‘Mi živimo u državi RS i ništa nas nije briga, a BiH i njene institucije koje su ostale, trpimo zato što moramo’. Među Bošnjacima vlada ogromna frustriranost. Taj narod je i bukvalno iseljen s prostora uz Drinu gdje je stoljećima živio, sabijen na mali prostor Federacije i oni ju doživljavaju kao svoj entitet koji može biti pandan RS-u, koju treba „prekonponirati“ kako bi se jednog dana sve vratilo na staro. Takvo što nije moguće i povratka u prošlost nije bilo u povijesti i neće i sada. U tome svemu Hrvati trpe ponajviše zbog toga što njihove političke elite nemaju pravi odgovor nego srljaju u velikosrpski zagrljaj, dakle, delegiraju svoje probleme u okrilje politike Milorada Dodika koja je prema BiH razbijačka. Razbijanje BiH nije u interesu Hrvata. BiH je prostor u kojem Hrvati jesu najmanji narod jer su prepolovljeni i zato bi netko trebao snositi odgovornost ali, unatoč tome, ne smiju ostati bez svoje konstitutivnosti, pa makar ih sutra bilo i manje.
Radi se o tome da je potrebno onemogućiti mehanizme da im Bošnjaci ili bilo tko drugi biraju predstavnike, kao što je to u dva navrata slučaj sa Željkom Komšićem. Iako smo mi, koji smo o tome kritično pisali, kao i o svim mogućim devijacima, jedine prave patriote u BiH. Biti skeptičan znači biti patriota, biti skeptičan također, sve drugo je laž i jeftina demagogija. Mora se u budućim ustavnim promjenama spriječiti da Hrvate biraju Bošnjaci, ali sve drugo je dogovor, u prvom redu, s Bošnjacima pa onda sa Srbima na razini države.

Koji je zapravo naš problem u BiH?
Prof. LASIĆ: Ovdje je riječ o tome da se prema manjem nitko ne umije ponašati čim se nađe u takvom odnosu da je većinski. U Mostaru Hrvati pokazuju nervozu pa traže pravilo ‘jedna čovjek, jedan glas’, dakle ono što ne traže na razini države. Dakako da je ovdje riječ o nužnosti funkcionalnosti gradske sredine, grada koji liči na ranjenu pticu. Da je sreće, Rondoa do Musale imali bi šetalište gdje bi se ljudi držali za ruke i šetali djecu. Mi to nemamo jer sve završava na Španjolskom trgu. Riječ je o tome da ljudi više ni ne umiju misliti cjelinom – ako nešto tražim za sebe, onda to principijelno moram poštivati kao pravo drugih i riječ je o tome da, ako sam negdje većina, imam samo više obveza i nemam veća prava. Kada to budemo pojmili i ugradili u naše političke susrete onda nećemo više zveckati oružjem kao što sada radimo. Objektivno kazano, u cijeloj zemlji se zvecka oružjem. To što radi, recimo predstavnik SDA iz Mostara, koji inače živi u Sarajevu u 200 kvadrata, radi na najgori mogući način. To nije zaštita bošnjačkih interesa. Osjećaj Bošnjaka u Mostaru o njihovoj ugroženosti je živ, bilo da je utemeljen u prošlosti ili u nekim elementima u sadašnjosti. Ali, on je tu. Treba ga razbiti tako što se neće zveckati oružjem ni s jedne strane i raditi na preglasavaju bilo koga.
 
Tko snosi odgovornost za nezadovoljstvo sva naroda u BiH?
Prof. LASIĆ: U ovoj zemlji je nužno da se shvati da je ona višenacionalna i da je, takva kakva jeste, nefunkcionalna jer je na njoj izvršeno nasilje i pocijepane su nekadašnje gospodarstvene regije. Svedene su na etnički princip, a putem njega na sredine koje ne umiju funckionirati među sobom. Ne može svaka nacija doživjeti formu nacija-država, jer bi to značilo 6 do 8 tisuća novih država na svijetu. Umijeće je izvršiti unutarnje priznanje u BiH da smo višenacionalna zemlja ali ne da bismo razbili BiH nego da bismo je uljudili. Kada budemo radili u tom pravcu lako ćemo rješavati druge probleme.
Riječ je da se odustane od metoda brisanja identiteta, nasilnim asimilacijama i imigracijama, bilo kakvom silom, pukom, pravnom ili političkom. Nužno je upravljati razlikama metodama kantonizacija, regionalizacija pa i federalizacija u kombinaciji sa konsocijacijom. Kada budemo naučili da konsocijacija za višenacionalne zemlje nije prokletstvo nego nužda, ma koliko bila nesavršena metoda upravljanja etničkim razlikama i složenim društvima, onda ćemo napraviti iskorak dalje. Kada budemo naučili da se ogledamo ne na jednu Njemačku, koja je jednonacionalna zemlja, nego na Švicarku koja je višenacionalna zemlja, kada budemo poštovati europske vrijednosti i zaštitu svih identiteta, onda ćemo otvoriti prostor za političke dogovore.

Što je potrebno da se ovakvo stanje pokrene smrtve točke?
Prof. LASIĆ: Ove naše elite nam se smiju iza zatvorenih vrata i uživaju u enormnim i brzo stečenim bogatstvima, a mi se trebamo „glođati“ među sobom? Nije riječ o tome da je hrvatsko pitanje više neriješeno od drugih pitanja u BiH, ali je riječ o tome da se Hrvatima jedinim, s obzirom na njihovu minijaturnost, može birati političko predstavništvo. O tome je riječ. Za početak, potrebne su ustavne promjene koje će spriječiti da bilo tko kome bira političke predstavnike i praviti funkcionalnu BiH. To sve imamo mogućnost napraviti ako se budemo počeli približavati EU i ispunjavali njene standarde i pravnu stečevinu, kako bismo neposredno pred ulazak u EU napravili posve novi ustav. To naši političari također znaju.

Koja je tu uloga akademske zajednice u BiH i koja je tu uloga Međunarodne zajednice, na kraju krajeva?
Prof. LASIĆ: Mi živimo tri zarobljena, jednodimenzionalna narativa, dva separatističke provenijencije, a jedan je neskriveno unitarističke, prikriven neoliberalnom ili liberalnom  retorikom. Ali, onog momenta kada u višenacionalnoj zemlji počnete govoriti o principu ‘jedan čovjek-jedan glas’, sve se razotkriva samo po sebi. Ova zemlja takvo što ne trpi, kao ni jedna druga višenacionalna zemlja. Kada je riječ o ulozi Međunarodne zajednice, bez njezine pomoći nemoguće je napraviti ovaj prijelomni iskorak u pravcu EU-a. Potrebno je, prije nego što visoki predstavnik, PIK i drugi kolonijalni predstavnici odu, potrebno je da nam pomognu da prijeđemo ovu crtu i započnemo pregovore s EU. BiH je nužan status kandidata i početak pregovora u kojima ćemo se bespovratno početi mijenjati tako što ćemo preuzeti 100 tisuća stranica i 12 tisuća zakona, koji čine pravnu stečevinu EU-a, u vlastito zakonodavstvo. To će nas definitivno, iz predpolitičkog stanja ubaciti u novo političko stanje koje vlada u EU i u tom prostoru mi ćemo početi bivati bolji, kao što je i Hrvatska postajala boljom. No, mi trebamo pomoć.
U ovom trenutku, bez da napravimo sustavnu koordinaciju u zemlji, bez da se izvrše presude Europskog suda za ljudska prava u presudi ‘Sejdić i Finci’, što znači da se otklone mogućnosti diskriminiranja onih koji su ružno nazvani „ostalim“, kao i onima koji se žele zvati ‘Hercegovci’ i ‘Bosanci’ oni, kao i svi „mješanci“, kao i sve nacionalne manjine, moraju imati jednake šanse kako bi imali jednaka prava. Kada se takva diskriminacija ukloni, kada se BiH minimalno uljudi, onda je tek moguće podnijeti kredibilnu aplikaciju za dobivanje statusa kandidata.
 
Može li BiH sama to učiniti?

Prof. LASIĆ: Mi tu trebamo pomoć – sad je prilika i obveza međunarodne zajednice da se priključi ovim reformama, a ne da se distancira, što ona sada uporno čini. Gospodin Inzko i ostala ekipa koje ovdje izigravaju maharadže, rade ovdje razne poslove, ali ne rade posao za što su oni ovdje. Olako se odustalo od bonskih ovlasti. Potrebno je, da bi zemlja bila postavljena na noge još jedanput, ako ne ide drugačije, prisiliti političke elite da zemlju pokrenu s mrtve točke. Jer ovo gdje mi sada stojimo je mrtva točka prema EU. Tu se ne traži samo njegov odlučniji stav nego i PIK-a, američkog veleposlanika…Dakle, potrebna je odlučujuća pomoć, inače će zemlja zaploviti prema disoluciji.
 
Zašto je tiha akademska zajednica i zašto je tiha Crkva po ovom pitanju?
Prof. LASIĆ: Kada je riječ o akademskoj zajednici, njezina je odgovornost za ovo antieuropsko stanje u društvu, iako to ona nije svjesna, jednaka odgovornosti političkih elita, a kada je riječ o Crkvi, odnosno vjerskim zajednicama,  one su se toliko „slizale“ s političarima i ne umiju više odgovoriti svojoj vjerskoj i socijalnoj biti, da budu etičko mjerilo i instanca koje društvo u moralnom pogledu drži budnim. Mnogi pripadnici ovih elita su u takvim imovinskim-pravnim-korisničkim spregama i oni također rade protiv promjene postojećeg stanja, a promjena je nužna. Samo rijetki pojedinci, a njih hvala Bogu ima, odgovorno se odnose prema zadatcima vremena pred kojem stojimo, a tu mislim i na umne ljude i na obje crkvene zajednice, visokih etičkih i stručnih dometa. Nažalost to je jako malo. Riječ je o opasnoj „slizanosti“ vjerske i akademskih zajednica s politikom iz čega ne proizilazi ništa dobro. To je u krajnjem došlo do toga da je oformljena tzv. akademska policija, koja kontrolira i ono malo slobodnih ljudi koji se tome protive.


U posljednje dvije godine u BiH se zaista puno toga dogodilo, sklapale su se, a još brže razvrgavale koalicije?

Prof. LASIĆ: U ovoj zemlji vladaju metode političkog društva, neojakobinske, neostaljinističke, u suštini autoritarne i nedemokratske i one se nakon iskustva od postizbornom periodu 2010. Mogu vidjeti kod sviju stranaka ali najviše se u tom smislu ogolio SDP BiH jer o ovim drugim strankama, kao SNSD-u, se odranije nije imalo velikih iluzija.  Nije SDP BiH kriv za ono za što su kriv za te obrnute,krvave tranzicije koje su značile otimačinu nekada zajedničkog bogatstva i prelijevanje u privatne džepove, ali je kriv za uništavanje alternative u ovoj zemlji i najgore što se moglo dogoditi je to da su sve političke stranke po metodama postale jednake i što ni jedna od njih nije alternativa izuzev možda u jednom malom dijelu Naša stranka, koja umije sanjati o trećem putu. Nama treba treći put, ali ta priča o kombinaciji konsensualne i klasične parlamentarne igre, Naša stranka ima još učiti. Riječ je o tome da se opredijelilo za bespoštedno obračunavanje koje ne poštuje principe na kojima ova zemlja može počivati, a to je njezina višenacionalnost, uvažavanje njezinih političkih volja koje su nužno postale etničke politike volje i riječ je o tome da se izgubila sva principijelnost u političkom životu te da je politika postala unosno zanimanje u kojima je mnoštvo ovisnih ljudi u aparatima vlasti, a samo su rijetki ljudi postali moralni u cijeloj toj igri.
SDP se pretvorio u bošnjačku, centričnu stranku, blago rečeno ili kako bi rekao kolega Kazaz, bošnjačku socijaldemokratsku stranku, ako je uopće i socijaldemokratska. Ostale stranke su se vratile na pozicije koje su imale 90.-tih godina i nitko nije uspio postići reformske iskorake unutar vlastitog političkog tijela. Tako da mi u BiH živimo političku bezalternativnost i to je ono što je najgore. Ono što me najviše boli je da nema nikakve šanse za jednu stranku čestitih ljudi koja bi bila oformljena i alternativa postojećem višepartijskom jedoumlju. Nema šanse za stranke za stranku čestitih i nekorumpiranih ljudi. Ja se nadam da će jednog dana moji studenti nešto tako oformiti i tek tada, takve alternative unutar sva tri korpusa, bit će šanse za budućnost BiH.


Postoji li, onda, uopće neki “ispravan” političar u BiH?
Prof. LASIĆ: Suočeni s gubitkom izbora, ostajete bez prihoda i nemojmo zaboraviti da je prihoda naših političara među najvišima u regiji i Europi stoga nije čudo da jedva imamo primjere vrijedne poštovanja. Jedan od takvih je Dragan Čavić za RS koji se javno ispričao za užas koji se dogodio u Srebrenici, da bi potom bio marginaliziran. No, on je od tada izrastao u jednog respektabilnog političara, kojeg bi ja poželio da imamo i među Bošnjacima i Hrvatima. Nekoga koji jeste i dalje Srbin kao što je i bio i koji je u razumno komunicirati i s RS-om i s Federacijom, dok svi drugi govore s lažnim retorikama i figama u džepu i tu smo gdje jesmo Ja sam prosto skeptičan prema ovoj političkoj klasi, ogrezla je u korupciji velikog formata – njoj je dobro, a svima drugima je loše. (Republika)