Po Izetbegoviću, BiH je svedena na Federaciju BiH koja, onda, treba pripasti većinskom narodu. Ovdje se treba prisjetiti silnih političkih igara oko prvog i jedinog poratnog popisa stanovništva u BiH, onog iz 2013., kada je bošnjačka strana nastojala svim sredstvima “osigurati” matematičku većinu u zemlji, koja bi, što je već tada bilo jasno, trebala poslužiti kao ključni argument u političkim prekompozicijama zemlje.
U jednom od glavnih zaključaka nedavno održane programske konvencije Izetbegovićeve SDA navedeno je kako je neprihvatljiv diktat manjine nad većinom građana Federacije BiH. Sličnu frazu izrekao je Bakir Izetbegović nekoliko dana ranije, nakon sastanka nekoliko bošnjačkih stranaka s američkom veleposlanicom u BiH Maureen Cormac u vezi krize oko izmjene Izbornog zakona, naglasivši pritom kako oko Izbornog zakona “neće biti nikakvih ustupaka”.
____________piše: Josip Mlakić I Express
“Ono što se sigurno neće desiti, jeste da manjina zavlada nad životom većine u Federaciji BiH”, izjavio je Izetbegović tom prilikom. Slične izjave dosada su se čule jedino iz redova Građanskog saveza (GS), minorne profašističke stranke nastale izdvajanjem iz SDP-a, odnosno Komšićeva DF-a, koju ovdje još uvijek svrstavaju u lijevi blok stranaka, i to od predsjednika Političkog savjeta te stranke Emira Suljagića, koji je koncem prošle godine u intervjuu za Novi magazin, koji je s njim vodila urednica sarajevskog Oslobođenja Vildana Selimbegović, izjavio sljedeće: “Možda se zbog ustavnog ustrojstva BiH neke odluke moraju donositi konsenzusom, ali to znači da ne mogu biti donesene bez onih koji u ovoj zemlji predstavljaju matematičku, građansku i demokratsku većinu. Suština demokratije je vladavina većine. Mi smo zbog mira u kući odustali od suštine demokratije, da bi se ispostavilo da to ne treba da bude mir nego aparthejd.”
Ne treba posebno naglašavati tko je u ovoj priči većina, a tko manjina, pogotovo stoga jer je Izetbegović svoju izjavu ograničio na Federaciju BiH, a ne kao Emir Suljagić na cijelu državu, što ih čini bitno različitim. Ako isključimo ogromnu dozu licemjerja i politikanstva koje se kriju u ovim izjavama, jer na koji to način, primjerice, u bilo kojoj parlamentarnoj demokraciji manjina može vladati većinom, one znače samo jedno: otvorenu najavu formiranja nacionalne države Bošnjaka.
Izetbegovićeva izjava, te njeno inkorporiranje u zvaničnu stranačku politiku, prva je otvorena i neuvijena najava u tom smislu, odnosno potpuno odustajanje od Republike Srpske, a samim tim i od Bosne i Hercegovine. Znači radi se o dekonstrukciji svetog ZAVNOBIH-škog načela po kojemu je BiH i srpska i hrvatska i bošnjačka podjednako.
Po Izetbegovću, BiH je svedena na Federaciju BiH koja, onda, treba pripasti većinskom narodu. Ovdje se treba prisjetiti silnih političkih igara oko prvog i jedinog poratnog popisa stanovništva u BiH, onog iz 2013., kada je bošnjačka strana nastojala svim sredstvima “osigurati” matematičku većinu u zemlji, koja bi, što je već tada bilo jasno, trebala poslužiti kao ključni argument u političkim prekompozicijama zemlje. Samim tim je i logično odbijanje SDA da se usvoji set izmjena Izbornog zakona, ako na trenutak i zanemarimo to da SDA trenutno nema kapaciteta za takvo što, jer Federacija zapravo i funkcionira desetak proteklih godina kao država bošnjačkog naroda uz izdašnu pomoć međunarodne zajednice, jer je vladavina “većine nad manjinom” uspostavljena grubim prekrajanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je i neka vrst nacrta nepostojećeg ustava zemlje, prije svega od strane visokih predstavnika, a pod paskom američkog veleposlanstva.
Ova politika je postigla samo jedno: otvorila je široki prostor nabildanoj Putinovoj Rusiji koja je iz tih procesa, preko podaničkih veza Milorada Dodika s Vladimirom Putinom, izišla kao nezaobilazan faktor (de)stabilizacije BiH.
Procesi “bošnjakizacije” Federacije BiH cijelo su se vrijeme prikrivali jeftinom retorikom o “građanskoj državi”, u čemu su sudjelovale sve bošnjačke stranke, uključujući i takozvanu ljevicu koja je trenutno pozicionirana desnije od raspomamljene i raspadajuće SDA. Ovom zaključku s programske konvencije SDA prethodila je višemjesečna paraliza Parlamenta i Vlade Federacije BiH, jedna u nizu sličnih proteklih godina, koju je izazvala SDA, kojoj je, čini se, “crtanje neprijatelja” jedina preostala politička strategija, dok stranka istovremeno puca po svim šavovima.
Prve vidljive pukotine u stranci pojavile su se na prošlim lokalnim izborima, kada je SDA od vlastitih disidenata “izgubila” Zenicu i Visoko. Zatim je iz stranke istupila gotovo polovica zastupnika u državnom parlamentu, čime je koalicija SDA-SBB-HDZ BiH ostala bez većine potrebne za usvajanje bilo kakovog zakona. Posljednja dva slučaja prijete da SDA odvedu u političku kliničku smrt. Prije nekoliko mjeseci centrala u Sarajevu je smijenila Mirsada Kukića, predsjednika SDA u najmnogoljudnijoj županiji u Federaciji BiH, onoj Tuzlanskoj, međutim, gotovo kompletno stranačko vodstvo ostalo je vjerno Kukiću koji je osnovao vlastitu stranku koja bi na narednim izborima mogla do nogu potući SDA u Tuzli.
Slično se dogodilo u Sarajevu, gdje je premijer Sarajevske županije Dino Konaković istupio iz SDA, također oformivši vlastitu stranku, s tom razlikom što Konaković nije uspio značajnije “okrnjiti” SDA u njenom, uz Srednjebosansku županiju jedinom preostalom značajnom uporištu. Međutim, raspad SDA ne ulijeva optimizam, već u politički život BiH unosi niz nepoznanica, s tim da od osnovnog cilja, “vladavine većine nad manjinom”, vjerojatno neće odstupiti nijedna od tih frakcija, jer bi to u naelektriziranom bošnjačkom biračkom tijelu bilo protumačeno kao čin veleizdaje.
Bijedu i bezidejnost te alternativne politike, raznoraznih klonova SDA, gledatelji u Hrvatskoj su mogli nazrijeti iz jednog od najbizarnijih intervjua Aleksandra Stankovića na HRT-u, onog s glumcem Enisom Bešlagićem, koji se odlučio politički angažirati u novoosnovanoj stranci Dine Konakovića, promovirajući pred televizijskim auditorijem patetičnu bratstvojedinstvujuću šuplju priču, te glorificirajući lik i djelo Dine Konakovića, najnovijeg SDA-ovog otpadnika, koji je, primjerice, prije nekoliko mjeseci, dok je obnašao funkciju premijera Sarajevskog kantona, u nacrtu proračuna izdvojio 300.000 KM-ova za pomoć pripadnicima Armije BiH protiv kojih se pred Tužiteljstvom BiH vode procesi za masovne ratne zločine, uključujući silovanja, ubojstva djece i civila, nazvavši te monstrume “najboljim bošnjačkim sinovima”.
Ove turbulencije unutar SDA nesmiljenom se žestinom prenose na bosanskohercegovačko društvo, te ih u posljednje vrijeme prati otvoreno nasilje.
Tako je nedavno od strane pripadnika selefijskog pokreta bliskog Izetbegovićevoj stranci, nakon molitve u džamiji, pretučen Nedžad Latić, novinar i književnik, jedan od najprincipijelnijih kritičara politike Bakira Izetbegovića, a nedugo nakon toga na sarajevskom Filozofskom fakultetu, Mahir Sokolija, izvršni urednik erdoganskog magazina “Stav”, verbalno je napao Envera Kazaza, književnog teoretičara i profesora Filozofskog fakulteta, također ustrajnog kritičara Izetbegovićeve politike, prijeteći mu da će ga “zaklati zubima”.
Bitno je naglasiti kako Nedžad Latić i Enver Kazaz nastupaju s potpuno različitih ideoloških pozicija, što najbolje govori o panici unutar SDA.
Međutim, prije donošenja bilo kakvih ishitrenih zaključaka, treba ipak hladne glave sagledati pravi povod ovakvih izjava, o “vladavini većine nad manjinom”. Je li to samo radikalna predizborna retorika, te način da SDA u nacionalističkoj retorici “nadvisi” famoznu “ljevicu” koja je prilično visoko podignula letvicu u tom pogledu?
Slične izjave iz SDP-a su prešutjeli, što je jedino što im je preostalo, ako ne žele prepustiti osvojeni politički prostor Izetbegovićevoj stranci, odnosno probuditi se iz svoga “desnila”, što je teško za povjerovati, jer bi se na taj način odrekli svoje jedine političke agende. A kada je riječ o izmjeni Izbornog zakona, SDP je mnogo agresivniji u nastojanjima da do njih ne dođe.
Njihovi razlozi su više nego jasni: privatizirajući srpska mjesta u federalnom Domu naroda, te poneko hrvatsko, SDP-u je jedini preostali način odražavanja stranke na vlasti i uz vlast, iako se to uglavnom svodi na podaničko služenje Izetbegovićevoj stranci, a usput im služi i u održavanju privida lažne multietničnosti u stranci.
Ovaj dugogodišnji incestuozni odnos dvije vodeće bošnjačke stranke možda bi se ponajbolje mogao pojasniti nekakvim hipotetičkim scenarijem, primjerice onim u kojem napokon “većina ovlada manjinom”. Što bi se u tom slučaju dogodilo?
Po mojemu mišljenju dogodilo bi se ono što se dogodilo u Turskoj, jer ovaj odnos neodoljivo podsjeća na odnos Tayyipa Erdogana i pokreta Fetullaha Gulena, odnosno na odnos Napoleona i Snowballa iz Orwellove “Životinjske farme”, s tim da je krajnje neizvjesno tko bi iz te borbe izišao kao pobjednik, pošto se ovdje, nogometnim rječnikom rečeno, radi o “Ligi za opstanak” između dva podjednako loša takmaca.
wpDiscuz