Na površini vidimo kako se lome, prevrću, gibaju valovi. Ne vidimo i ne znamo što ih je uzrokovalo, što se događa ispod, koje sile tjeraju more da se giba po njihovoj volji. Isto je i s narodima, njegovom javnom, tajnom i stvarnom životu.
Narod na površini šuti, prosvjeduje ili ništa od toga dok se grčevito bori život svesti u naučeno, u navike, u isto. No, svijet, kao ni more, nikad nisu isti. Fotografija u kojoj je zabilježen trenutak, ma koliko ih sličnih vidjeli poslije, uvijek pokazuje jedinstvenost i neponovljivost. Trendovima zovemo sile koje usmjeravaju narode, države, sve nas.
Oni koji prepoznaju trendove, znaju i kako će se gibati narodi sutra. Trendovi su svugdje oko nas. Vide ih oni koji i inače vide. Majmun radi što majmun vidi. Vide oni koji gledaju stvarnost kakva jest, bez dodataka od osobnih uvjerenja, programa, stavova, bez distorzija kojom navedeno iskrivljuje slike i zvukove. Suočeni s bilo čim, većina će reagirati pretraživanjem po vlastitom iskustvu, onom što je već vidio, tražeći rješenja koja je već jednom donio.
Oni inteligentniji će reagirati u skladu s trenutkom. Lako je s neposrednom opasnošću, reagirat ćemo brzo. Pravi problem dolazi s neposrednom opasnošću koju nismo sposobni prepoznati kao neposrednu opasnost, koju ne vidimo. Kako je to na osobnom nivou, tako je i na nivou zajednice, naroda, države. Iako se čini kako postoji jasna podjela između osobnih problema i problema zajednice, oni su u stvari isprepleteni, jedni izazivaju druge, a drugi prve.
Prvi su dakako oni koji se tiču gole egzistencije. Osjeti li pojedinac egzistencijalnu ugrozu u zajednici koja je utemeljena na pravu jačega, na lukavosti i kontroli ekonomskih tokova, odlučit će se između dvije opcije – prikloniti se u svojoj pravednosti k nepravdi ili će otići drugdje. Još uvijek je riječ o najnižom, prvotnom impulsu preživljavanja.
Preživjeti se može svakako, ali živjeti kao čovjek, u svoj kreativnoj punini je skoro nemoguće u zajednici čiji temelji su duboko ukopani u pohlepi, prijevari, laži, zluradosti. Ono što počiva na tim temeljima, pojedinac svjesno ili nesvjesno percipira kao životnu ugrozu, egzistencijalna je okidač. Stvarna ugroza je ona koja priječi čovjeku da ostvari svoju životnu svrhu, realizira potencijale.
Život koji je ubijen priklanjanjem pravednog nepravdi je jednako mrtav kao i onaj kojeg je dokrajčio metak. Otud te gomile mrtvih oko nas koji sahranjuju svoje mrtve. More ne prašta naivcima. Povijest ne prašta narodima koji svoje postojanje ne utemeljuju u slobodi i odgovornosti jednih prema drugima, svih prema prirodi i narodu samom. Jedni narodi rastu, drugi propadaju. Hrvatski narod se iseljava, demografski nestaje.
Izdaleka nam se čini kako vidimo zeleno stablo s njegovom sjajnom krošnjom i masnim listovima. Kad se približimo, vidimo da to na ogoljelom stablu se uzdiže bršljan; zarobio onog po kojem se penje, čije deblo, grane je obavio i po njima rastao, uzimao mu kisik i svjetlost, sebe uzdigao, a stablo natjerao na odumiranje.
I Hrvatska izdaleka se čini lijepom, sa sjajnom krošnjom. Izbliza vidimo kako ju je sapleo bršljan, kako paraziti i nametnici na njenom stablu se kupaju u sunčevoj svjetlosti, kako čuju pjev ptica i lahor povjetarca, a stablo kopni i suši se. Izbori su bitni. Izbori su zapravo najbitniji. Onaj prvi izbor određuje sve ostale: biramo li živjeti ili biramo biti mrtvi, s ugašenim ambicijama, sa zatorom svog potencijala, odustajanjem od radosti stvaranja koju mijenjamo za mrvice preživljavanja, hibernirajući. Naša sela su bazeni iz kojih se gradovi pune najboljima koji u selu stasaju. Manji gradovi su bazeni za veće gradove.
Hrvatska je bazen za cijeli svijet. Najbolji odlaze, ostaju prosječni. Iz prosječnih iskaču najperfidniji i uspostavljaju svoju vladalačku strukturu. Kopne sela, kopne gradovi, kopni Hrvatska. Bez svijesti o tomu da smo s razlogom rođeni baš na ovom mjestu, s razlogom baš u ovom narodu; bez svijesti o odgovornosti za ovaj komad Zemlje, nestat će naša sela, nestajat će gradovi, nestat ćemo i kao narod koji nikad nije došao u priliku ostvariti svoje potencijale. Sve to je naš izbor. Pristankom uz nepravdu, umrli smo i hiberniramo. Tek smo deblo po kojem bršljan raste. O tom trendu se radi. Trendu nestajanja. Uvijek možemo povući svoj pristanak na nestanak. Hoćemo li?
wpDiscuz
