Predstojeći opći izbori u Bosni i Hercegovini za Hrvate su ponovno sudbonosno važni, povijesni, kako se često ističe, upravo zbog njihove malobrojnosti i zbog toga jer nisu promijenjena izborna pravila. No, u to ipak nije uvjeren veliki broj Hrvata koji zbog prosječnih rezultata vlasti i dugogodišnjeg statusa quo, ekonomske i društvene stagnacije, razmišlja treba li uopće odazvati se na birališta 7. listopada, prenosi Večernji list BiH.
Kada bismo danas s drugim izbornim ciklusima uspoređivali kada je bilo važnije izaći na izbore, predstojeći izbori, koji se u BiH često pretvaraju i u opredjeljivanje naroda, bili bi daleko najvažniji.
Spremni za novu Alijansu
Ponajprije stoga jer je otvorena Pandorina kutija s najavom izmjena Izbornog zakona koja bi bila dramatično na štetu hrvatskog naroda u slučaju da se provedu pravila kakva zagovaraju bošnjačke stranke, ali i s druge strane zbog diplomatskih najava da bi se moglo krenuti u pospremanje Bosne i Hercegovine nakon rješavanja gorućih regionalnih problema poput statusa Kosova i referenduma u Makedoniji o imenu te države koja ih vodi prema Europskoj uniji i NATO-ovu savezu. Trenutačno najvažnije pitanje koje do sada nije riješeno odnosi se na izbor izaslanika za federalni Dom naroda. U optjecaju su dva posve suprostavljena prijedloga. Bošnjački, koji je posve suprotan presudi Ustavnog suda BiH u predmetu Bože Ljubića, a što podupire i dio vrlo utjecajnih stranih administracija, ali i OHR, te s druge strane prijedlog hrvatskih stranaka koji jedini udovoljava ovoj presudi. U konačnome raspletu kako će se dogovoriti izborna pravila za popunjavanje Doma naroda, od iznimne je važnosti broj hrvatskih birača koji su izašli na izbore i koji su birali hrvatske političke opcije. Bošnjačke stranke, očito unisono spremne na krivotvorenje hrvatske političke volje na izborima, već su kao znak predostrožnosti vrlo visoko na liste za županijske skupštine postavile svoje Hrvate kako bi ih onda imale mogućnosti ugurati u federalni Dom naroda. To je gotovo napadno u Srednjobosanskoj, ali i u Zeničko-dobojskoj županiji. Bošnjačke stranke računaju i na to da će se izabrati po jedan Hrvat iz županija u kojima su Hrvati minorni, čak i u odnosu na ukupan broj ovoga naroda na razini entiteta. Po jedan takav Hrvat, primjerice iz Goražda ili Bihaća, što je sada slučaj s Edimom Fejzićem ili Mirvetom Beganovićem, uz one iz drugih većinskih bošnjačkih županija, daje dovoljan broj od šest izaslanika koji onda mogu mimo većinske volje izabrati predsjednika, a nakon toga i Vladu Federacije BiH bez većinskog narodnog legitimiteta. Odziv je od osobite važnosti i za izbor hrvatskog člana bh. Predsjedništva jer tim koji želi progurati Željka Komšića na poziciju hrvatskog člana bh. Predsjedništva glasovima Bošnjaka upravo računa na apstinenciju hrvatskih birača te za kampanju koristi prizemne porive uspoređujući Hrvate s udruženim zločinačkim pothvatom, paratvorevinom te inzistira na očito kovanicama nastalim iz AID-ova obavještajnog podzemlja o logorima, zločinima, podjelom Bosne.
Unitarna BiH
Takav narativ odavno je prepoznat kao nešto što je izvan civilizacijskog demokratskog dosega, ali koji može dati rezultata jednoj politički praznoj ljušturi. Nije nevažno i tko će sjediti na vodećim hrvatskim pozicijama kada se bude odlučivalo oko smjera kretanja prema Europskoj uniji i evidentno potrebnih novih ustavnih aranžmana. Komšić i stranke iz političkog Sarajeva zagovaraju unitarnu BiH sa sustavom “jedan birač – jedan glas” koji se apsolutno poklapa s velikobošnjačkim planovima o Bosni i Hercegovini u kojoj će jedan narod, zahvaljujući brojnosti, dominirati drugima i pri tome im određivati koja i kolika će prava imati, poput političkog predstavlja, javnog informiranja ili pak elementarnih pitanja kao što je obrazovanje na materinskom jeziku.
wpDiscuz