PREPORUKE ZA ČITANJE O drugima i drugosti

Naša nas, zapadnjačka i na pojedinca usmjerena, kultura počesto uljuljkuje u lažnu sigurnost neovisnosti i samodostatnosti. Nije važno što drugi misle i kakvu sliku stvaraju o nama jer ono smo što mi mislimo da jesmo. Ne shvaćamo koliko nam je, čak i u odnosu sa samim sobom, “drugi” bitan, dok se ne nađemo u izravnom doticaju s njime. Bilo da je riječ o radikalnom ili najvažnijem “drugom”, taj nam koncept drugosti pomaže u konstruiranju vlastitog sebstva; najvažnijem se “drugom” težimo približiti, dok se od radikalnog želimo, što je moguće više, odmaći kako bismo pokazali u kojoj smo mjeri od njega drugačiji, veći, bolji… I svi ti odnosi čine ono što mi jesmo. Mi smo satkani od desetina različitih pogleda i potpuni smo samo u korelaciji s tim “drugim”.
Ključna je riječ u tom odnosu razumijevanje. No, kako u svom “Svjetlarniku” podsjeća Jose Saramago, razumijevanje je samo riječ i nitko ne može razumjeti drugoga ako nije taj drugi i nitko ne može, istovremeno, biti i ja i onaj drugi. Ponekad, stoga, prostor književnosti preuzima ulogu drugosti i pomaže nam, ne samo da razumijemo, već i da u sebi osvijestimo tu potrebu za drugim i važnost što ju ono drugačije veže uz sebe. Ne samo za pojedinca, već i za cjelokupnu civilizaciju. Napredak je nemoguć bez prožimanja, a prožimanje je nemoguće bez upliva novog, drugog i različitog. Na katastrofalne posljedice neprihvaćanja drugog trebala bi nas podsjećati povijest. No, povijest prečesto pamti rušitelje umjesto onih koji popravljaju pukotine i grade mostove. Zato je tu književnost, kako bi nam, u situaciji u kojoj smo drugošću okruženi više nego ikad prije, pomogla da postanemo istinski građani svijeta.
 
Rhidian Brook: U kući drugih

Krivnja je, kao i bol, vrlo osoban moment i stoga potpuno nepodložan kolektiviziranju. Povijest nam pokazuje koliko smo puta to spremni zaboraviti. Oni su krivi. Prvi su počeli. No, jesu li krivi baš svi i koliku cijenu za to moraju platiti, pitanje je na kojem Rhidian Brook temelji fabulu svog romana. U kući drugih kvalitetan je prikaz duha jednog vremena, vremena u kojem se dobri i loši miješaju i više nije jasno tko stoji na kojoj strani. Vremena u kojem sve vrvi drugima, a razumijevanja za drugost nema.
Kada britanski pukovnik Lewis Morgan, nadglednik obnove Hamburga, ponudi arhitektu Franzu Lubertu ostanak u privremeno mu oduzetoj kući, to izazove mnoga neodobravanja, u javnosti, ali i u dviju žena u kući. Morganova supruga Rachael i petnaestogodišnja Lubertova kći Freda, obje načete ratnim gubicima, dopuštaju novonastaloj situaciji da ih zavede i povede ususret osobnim demonima, na stazu kojom se teško vratiti unatrag. Iscrtavajći karikaturalne i groteskne likove fragmentiranih osobnosti u fragmentiranom svijetu, Brook ispisuje stranice koje će šokirati koliko i senzibilizirati, podsjeća kolika je moć oprosta i koliko često, potpuno nepravedno, zaboravljamo one koji popunjavaju pukotine. I koliko često, posve nerazborito, zaboravljamo koliko je sličnog u nama i njima.
Johanna Holmstrom : Anđeli s asfalta

Romani za mlade u posljednje su vrijeme ukopani u fantasy nišu i čini se kako smo, kao čitatelji, zaboravili kolika je važnost dobrog i kvalitetno napisanog, temom aktualnog, romana za mlade koji ruši žanrovske i dobne barijere. Srećom, romani poput “Anđela s asfalta” Finkinje Johanne Holmstrom na to nas podsjete. Kratko i jasno, bez pretjerana otezanja, priča prati petnaestogodišnju Leilu u potrazi za odgovorima o tome što se dogodilo njenoj starijoj sestri Sammiri. Je li ona još jedan anđeo s asfalta, djevojka čiji su prijestupi postali preteški da bi zaslužili obiteljski oprost ili je pozadina njene tragedije mnogo dublja? Pišući o dvjema sestrama i njihovom svijetu, autorica daje slojeviti prikaz finskog društva i kompleksnim promišljanjem o različitosti podsjeća nas da ona nije nešto što se događa drugima.
Pišući o Leili, Sammiri, Jasmini i Lindi, Holmstrom zapravo piše o svakome od nas, podsjećajući nas koliko je tanka granica između pripadanja i otpadništva, o svakoj netrpeljivosti na ovome svijetu i o bijegu, skrivanju iza marame ili obrijane glave, pripadanju radi osjećaja sigurnosti i pripadanju kao otklanjanju straha. “Anđelima s asfalta” Johana Holmstrom postavlja prava pitanja, onakva zbog kakvih tekst dugo ostaje u sjećanju i unosi novi moment u svijest svojih čitatelja.
Afonso Cruz : Kokoschkina lutka

Odbijeni muškarac ili genijalni umjetnik, Oskar Kokoschka je, po povratku iz Velikog rata, odbijen od svoje velike ljubavi, dao izraditi lutku u prirodnoj veličini, koja će nadomjestiti njegovu voljenu. I tretirao je kao živu ženu sve do trenutka kada joj je, u naletu bijesa, isti taj život i oduzeo.
Bizarnost ili genijalnost, ovisi o kutu gledanja, a upravo je ta fragmentirana cjelovitost vlastitog identiteta promatrana kroz druge, ono što je potaklo Afonsa Cruza na pisanje Kokoschkine lutke. U njegovoj je priči dio o lutki tek fragment, jedna od priča napuklih identiteta, nepotpunih bez upliva drugih, razlomljenih bez tuđeg pogleda da ih održi na okupu. Cruz govori o međuigri između “nas” i “drugih” na posve suptilan način, vrlo precizno pokazujući kako odnos s drugim može, uz naš unutarnji svijet, katkad snažno utjecati i na oblikovanje našeg fizičkog izgleda. Reći tako mnogo na tako malom prostoru može samo istinski umjetnik pisane riječi. Samo vješt filozof može, s druge strane, postaviti toliko važnih pitanja na tako nenametljiv način. Autor će, naposljetku, sve konce rasplesti istovremeno ih dodatno zaplićući, stvarajući vrtlog u kojem se formira fragmentirana osobnost svakog od čitatelja ili bar dio koji u tom trenutku s knjigom odluči podijeliti.
Nebojša Lujanović: Oblak boje kože

Jedan od osnovnih problema koji prate svaki pokušaj prikaza drugog i drugačijeg namjeran je ili nehotičan premaz egzotizma koji ih prati. O drugome ne znamo mnogo, no ako smo “mi” ovakvi, “drugi” mora biti onakav, različit, “ne-isti”. Kroz taj su prorez egzotičnosti promatrani i Romi, u onim rijetkim trenucima kada se nađu u fokusu književno-umjetničkog diskursa. Jedini takav trenutak u suvremenoj hrvatskoj književnosti uhvaćen je na stranicama novog romana Nebojše Lujanovića “Oblak boje kože”. Inicijalna je radnja smještena u 1992. godinu i oblikuje se oko požara u kafiću u kojem život gubi vlasničin sin. Kao krivac nameće se konobar, mladi Rom Enis čiju krivnju, u očima drugih, dodatno pojačava mladićev bijeg u Bosnu. No, koliko je bijeg, toliko je i potraga; za ocem, za samim sobom, za onim što nedostaje… Kroz Enisa, i s njegovom pričom isprepletene druge ljudske priče, autor kreće na putovanje kroz vrijeme i prostor, odvodeći čitatelja od Auschwitza preko Zagreba do Novog Travnika, od brata, čijoj pozitivnoj identifikaciji nedostaje tek jedno D na početku imena do sestre, čije ime i vanjske karakteristike u njoj bude nadu za pozitivniju životnu priču.
Kroz priču o Romima, vječnim i sveprisutnim drugima, Lujanović zapravo, na maestralan način, piše o svakom neprilagođeniku ikad, o svakom nevidljivom i neprisutnom, o svemu od čega zaziremo i što ne razumijemo. Bez ikakvih idealiziranja ili romantiziranja, ne koristeći roman kao platformu za ispoljavanje vlastite političke angažiranosti ili korektnosti, stvorio je gotovo pa dokument, literarni dragulj, čije će vas čitanje oplemeniti i poslužiti kao osnova za nadilaženje nekih osobnih prepreka i nelagoda.
 
Inspiraciju za čitanje i prijedloge knjiga Petre Miočić koje vrijedi pročitati potražite na Pročitaj to ili na Facebook profilu.
buro247.hr l Petra Miočić