Sud BiH vratio je na doradu zahtjev za raspisivanje međunarodne potjernice za predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom. Razlog? Previše grešaka. Toliko grešaka da se postavlja pitanje – tko ovdje koga procesuira, a tko kome piše zadaću?
Naime, Tužiteljstvo BiH – poznato po više političkoj, a manje pravnoj operativi – odlučilo je da u istu međunarodnu potjernicu utrpa i imena Stevandića i Viškovića, iako su njih dvojica, gle čuda, i dalje unutar granica BiH. Ili je možda i BiH već u egzilu?
Sud BiH stoga je pokazao neočekivani dašak racionalnosti i vratio predmet na doradu. U prijevodu: “Ljudi, ako već glumimo pravnu državu, dajte bar glumite pismeno.”
Dok čekamo novi, „uređeni“ prijedlog Tužiteljstva, vrijedi podsjetiti kako je čitava optužnica zasnovana na famoznom članku 208a Kaznenog zakona – dodatku koji nije donio Parlamentarna skupština BiH nego Visoki predstavnik. Taj isti Visoki koji se ne spominje ni u Ustavu BiH, ni u zakonima, ni u mašti ozbiljnog pravnika.
Što su Bonske ovlasti?
Radi se o neformalnom nazivu za skup ovlasti koje je Visokom predstavniku 1997. godine “dodijelilo” Vijeće za implementaciju mira u Bonnu – skup političkih predstavnika koji nemaju zakonodavni mandat nad BiH. Prema toj političkoj deklaraciji, Visoki predstavnik može smijeniti izabrane dužnosnike i donositi privremene odluke kada domaće institucije ne funkcioniraju. Ali ono što mu nije dopušteno – i što nikada nije dobilo pravnu potvrdu – jest mijenjanje zakona, pogotovo Kaznenog zakona. Jer Kazneni zakon je temelj svakog suvereniteta. A tko vam piše kaznene zakone, taj vam zapravo i vodi državu.
Ni Ustav BiH, ni Vijeće sigurnosti UN-a, ni domaći zakoni ne priznaju pravo Visokog predstavnika da donosi zakone. A čak i da priznaju – on bi morao poštovati temeljne međunarodne pravne norme, poput načela zakonitosti, suvereniteta i demokracije. Što ovdje nije slučaj.
No ono što je tragično u ovoj groteski nije Dodik, ni potjernica, ni Tužiteljstvo koje pravno tumara. Tragično je da se čitava država, uz blagoslov Ustavnog suda, pretvorila u laboratorij za međunarodne pravne eksperimente bez kontrole. Sud BiH time više nije ni državni sud. On je izvršna ispostava jedne nedefinirane, samonametnute strane moći – Visokog predstavnika.
Podsjećamo, članak 208a je pravno ništavan. Donio ga je Schmidt bez odluke Vijeća sigurnosti. A i da ju je imao – ne može mijenjati Kazneni zakon, jer Kazneni zakon kao takav stoji iznad Bonskih ovlasti. I iznad Schmidta. I iznad svega osim Boga i Washingtona. A i Bog je, izgleda, digao ruke od ovih prostora.
No, najvažnije pitanje glasi: Kome prijaviti djelatnike Suda BiH koji provode protuustavno djelovanje? Jer ovdje se ne radi o propustu – ovo je sustavno rušenje ustavno-pravnog poretka BiH. Ako je članak Kaznenog zakona neustavan, a Sud i Tužiteljstvo ga provode – tada se BiH nalazi u stanju pravne agresije nad vlastitim narodom.
Naravno, Parlament BiH šuti, jer je odavno zaboravio zašto postoji. Ustavni sud šuti, jer mu je isti Schmidt već jednom prebrisao lice. I tako, dok institucije BiH šute, a strane sile pišu zakone – građani ostaju taoci jedne pravno-filmske produkcije u kojoj scenarij pišu Schmidt i njegovi ideološki nadređeni.
A što ostaje BiH ako nema zakonodavnu, izvršnu ni sudsku nezavisnost?
Odgovor: Mjesto u rubrici “protektorati” u UN-ovom arhivu. Ako nas prije toga ne izbace i iz UN-a – jer ni oni više ne znaju s kim komuniciraju u Sarajevu: s državom ili s kolonijom.
wpDiscuz
