Na svečanoj sjednici Senata povodom 40. obljetnice Sveučilišta u Mostaruodržana je i dodjela Rektorovih nagrada, na kojoj je 25 ponajboljih studenata ovoga sveučilišta dobilo vrijedna priznanja za znanstveni rad, za sport i za promicanje Sveučilišta u Mostaru.
Među 22 studenata koji su 8. prosinca 2017. godine postali ponosni vlasnici Rektorove nagrade na osnovu općega uspjeha bilo je i troje studenata iz Širokoga Brijega.
Danijela Mandić studentica je druge godine diplomskoga Studija novinarstva, podrijetlom iz Širokoga Brijega, a nedavno se i udala te preselila u Mostar. Kao i Danijela, i Marija Šantić rođena je 1994. godine i stigla je do druge godine dvogodišnjega diplomskoga studija strojarstva na Fakultetu strojarstva, računarstva i elektrotehnike, smjer Konstruiranje i razvoj proizvoda. Franjo Skoko najmlađi je član izvrsne trojke, koji je jučer (petak) proslavio 23. rođendan. Student je prve godine jednogodišnjega diplomskoga studija na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, smjer Računovodstvo i financije.
Izvrsnost jamči uspjeh
Ovih troje studenata u akademskoj 2016./17. godini izvrsnim su uspjehom i besprijekorno položili ispite, što su bili neki od uvjeta za prijavu na Natječaj za dodjelu Rektorove nagrade. Upravo im je ovo priznanje i potvrda da se svaki trud na kraju isplati i da je bolje više vremena provoditi u radu i ispunjavanju preuzetih obveza, a manje u ispijanju kava i “mijenjanju država”, odnosno u pričama o tome što sve ne valja i što bi trebalo biti bolje.
Stoga i nisu zabrinuti za svoju budućnost jer su spremni prihvatiti prilike koje im se pojave, a o odlasku u inozemstvo zasad razmišljaju uglavnom samo kao oopciji za usavršavanje i dograđivanje stečenih znanja. Život, bez obzira na sve mane i teškoće, žele graditi u BiH.
Svi se možemo uzdignuti iznad svega ovoga, smatra Franjo Skoko.
Nisam zabrinut za budućnost jer vjerujem da će se onaj koji se stvarno trudi i radi snaći bez obzira na ovu okolinu. Smatram da se svaka osoba može izdignuti iznad svega ovoga i da kvalitetom može biti prepoznata. Ako si dobar u nekom poslu, onda si i tražen. Znanje i marljivost recept su za uspjeh, govori Franjo Skoko za portal Jabuka.tv.
I Danijela Mandić voli svoj kraj, zemlju u kojoj je rođena i želi ovdje ostati.
Želim ovdje graditi sebe i vjerujem da će se – uz Božju pomoć – stvoriti prilika za poslom ako si se dovoljno trudio i istaknuo. Život u dijaspori mi i ne zvuči najbolje, pogotovo u početnim godinama. Recimo, imam prijatelja koji živi u Njemačkoj. On po cijeli dan radi i samo navečer uspije vidjeti svoju ženu, ističe Danijela, koja je prije par mjeseci i sama uplovila u bračnu luku i nastanila se u Mostaru. Ona je sretna jer ima puno više vremena koje može provoditi sa svojim mužem, rodbinom i prijateljima.
Gdje još možeš usred posla otići i ispijati kavu, uživati u svim ovim prirodnim ljepotama?, pita Danijela. Njoj se sviđa i tradicionalnost i povezanost ljudi, koji su gotovo uvijek spremni pomoći. Kako ističe, u zapadnom svijetu se, zbog zaposlenosti i žurbe, gube vrijednosti do kojih joj je stalo.
Marija Šantić na početku studija bila je zbunjena mnoštvom nepoznatih pojmova i predmeta.
Na početku je bilo teško, ali nakon mjesec-dva navikla sam se, počela usvajati gradivo i trudila se dalje vrijedno raditi i učiti. Stvari su se same tako posložile. Kolege na mojem smjeru uglavnom imaju visok prosjek ocjena, ja sam imala najviši i na nagovor prijatelja prijavila sam se na Natječaj i dobila Rektorovu nagradu, govori Marija za portal Jabuka.tv.
I ona vjeruje da će joj znanje i vještine stečene na fakultetu omogućiti da ovdje pronađe kvalitetan posao. Odlazak u inozemstvo rezervna je opcija koja se čuva za trenutak u kojem sve lađe potonu.
Optimističan pogled na budućnost
Iako su se uspjesima na studiju izdvojili i pokazali da su iznad prosjeka, ovo troje mladih studenata ne očekuje da će im društvo i sredina zbog toga sve servirati na pladnju i ne maštaju odmah o najboljim pozicijama.
Franjo Skoko u sljedećem će semestru postati demonstrator na jednom od kolegija. Nada se da će moći ostati i raditi kao asistent na Ekonomskom fakultetu i onda se dalje znanstveno usavršavati. Ako u tome ne uspije – opcija je privatni sektor, a u budućnosti možda i otvaranje vlastitoga poduzeća.
Ispočetka bih bio zadovoljan prosječnom plaćom za visoku stručnu spremu, a onda bih se trudio polako napredovati. Mislim da mi mladi moramo shvatiti da više ne živimo kao naši roditelji, bake i djedovi. Danas društvo i tržište rada od nas traže veću mobilnost i fleksibilnost, malo tko će dobiti jedan posao i zadovoljno ga raditi 40 godina. A i zašto bi, ako se pojavi prilika za bolje, ističe Franjo Skoko.
I on je jedan od studenata koji je studij upisao na preporuku roditelja i sestre, koja je upravo tada završavala studij ekonomije. Ispočetka mu je trebalo dosta vremena da se adaptira i snađe, ali poslije je sve više ulazio u gradivo i materiju i danas – kako kaže – ne bi ni sekunde dvojio oko upisa studija.
Siguran sam da je ekonomija za mene bila pravi izbor, govori ovaj dobitnik Rektorove nagrade.
Za raliku od Franje, za Mariju i Danijelu njihovi su studiji bili osobni izbor. Mariji Šantić strojarstvo se činilo najzanimljivijim studijem, a Danijela je oduvijek željela upisati Studij novinarstva.
Odmalena sam u vrtiću i Frami vodila različite priredbe i sekcije i sve me to pomalo usmjeravalo na ovaj put. Većina rodbine i iskusnijih savjetovala me da ne upisujem novinarstvo, ali sam bila ustrajna i vjerovala da ću uspjeti i da ću se moći time baviti ako se budem dovoljno trudila, govori Danijela za portal Jabuka.tv.
Ne razumiju letargičnost studenata
Budući da je od djetinjstva imala želju za novinarstvom, Danijela od samoga upisa na studij nije bila pasivan student.
Imala sam sreću jer pripadam prvoj generaciji koja je krenula s praktičnim dijelom nastave, budući da Studij novinarstva ima svoj portal i radio, a surađuje i s dvjema televizijama. Budući da smo imali sve te mogućnosti, bilo je glupo ne iskoristiti ih. Svaki student mogao je odabrati polje kojim se želi baviti i u tome se usavršavati, objašnjava Danijela Mandić.
Danijela Mandić otpočetka se trudila biti izvrsnom studenticom jer je novinarstvo oduvijek bilo njezina želja
Otpočetka mi je bilo jako zanimljivo i bila sam sretna što sam upisala novinarstvo. Uvijek sam se trudila dobro učiti jer sam bila svjesna da neki nemaju ni mogućnost studirati. Budući da su se moji roditelji žrtvovali i omogućili mi studij, odlučila sam se truditi biti izvrstan student. Htjela sam i roditelje učiniti ponosnima i ovu nagradu posvećujem njima, s osmijehom govori Danijela.
Ovih troje studenata uz studij je koristilo različite mogućnosti dodatnoga obrazovanja i obavljalo dodatne aktivnosti. Svih troje slaže se da bi studenti morali biti aktivniji, postavljati pitanja i marljivo raditi. Studenti koji su za studiranja bili pasivni i nisu imali nikakvih dodatnih interesa, sutra će biti oni što će iz fotelja ili za računalom govoriti i pisati da nema posla, a neće ni pomisliti da je dio problema možda upravo u njima.
Franjo Skoko izdvojio je i jednu zanimljivost tijekom studijskoga boravka u Francuskoj.
Francuzi nisu nimalo pametniji od nas. Međutim, njihovu sustav obrazovanja puno je bolji i efikasniji. U njih se stalno potiče interakcija studenata s profesorima, dok u nas studenti zamjeraju studentima koji postavljaju pitanja, govori Franjo.
Stvari koje mogu biti bolje u BiH
Iako ovo troje mladih studenata možda još do kraja nisu iskusili ulazak u stvarni život i na tržište rada, BiH uglavnom prihvaćaju ovakvu kakva je, ali su svjesni da bi mnoge stvari mogle i trebale biti puno bolje.
Mislim da je glavni problem naš mentalitet, koji uvjetuje druge stvari. Naravno da stanje u BiH nije bajno, ima previše podjela i različitosti. Recimo, dok sam bio mjesec dana u Francuskoj, primijetio sam da posve normalno komuniciram i družim se sa Srbima i Bošnjacima, jednako kao i oni sa mnom. Takve stvari je ovdje mnogo teže vidjeti, kad smo “kući” zatvaramo se i podliježemo stereotipima i različitim ograničenjima, svjedoči Franjo Skoko o svojemu iskustvu.
Marija Šantić svjesna je da je za prave i korjenite promjene u BiH potrebno puno vremena, ali mladi moraju igrati ulogu u tome
I Marija Šantić i Danijela Mandić vjeruju da bi stanje u BiH moglo biti puno bolje, ali su svjesne da je za prave i korjenite promjene potrebno puno vremena, ponekad i cijelo stoljeće, a mladi moraju igrati ulogu u tome.
Jasno nam je za ljude koji su u ratu dobili brojne ožiljke, izgubili članove obitelji, prijatelje i slično. Ali teško je razumjeti mlade koji su, iako gotovo nikako nisu doživjeli rat, potpuno ogrezli u nacionalne, vjerske i druge stereotipe i podjele. Sve to uzrokuje mržnju i negativnost među ljudima, a svima bi nam bilo puno ljepše bez toga, govore Marija Šantić i Danijela Mandić.
Iako ovdje želi ostati i raditi, Danijela Mandić svjesna je da je u svijetu rada u BiH očekuju stvari koje bi negdje možda bile puno ljepše.
Znam da radnici u BiH nisu plaćeni kako bi trebali biti. Nije problem ni u samim plaćama, radnike se ne poštuje, a poslodavci se ponekad ponašaju kao da misle da im je radnik nešto dužan zato što radi za njih. Mnogo ljudi gotovo je vezano za poslodavca zbog kredita i raznih drugih stvari, ne mogu si priuštiti biti bez posla, ali vjerujem da će mladi ljudi biti pametniji i mobilniji, da neće prestajati tražiti i raditi bolje, zaključila je Danijela za portal Jabuka.tv.
Uzgred budi rečeno, ovi studenti spomenuli su i da Grad Široki Brijeg dodjeljuje stipendije za deficitarna zanimanja. Iako treba poticati upis studija koji na tržištu rada još nisu zasićeni, jednako treba podržavati i izvrsne studente koji su upisali druge fakultete. Jer, bez obzira na broj studenata koji nešto studiraju, one izvrsne uvijek valja prepoznavati i podržavati jer na tržištu rada nikada ne gube previše vremena i društvu u kojem žive nikada nisu “na teret”.
Iako se naša stvarnost često može činiti turobnom, uvijek valja pričati i isticati one koji u nju unose makar plamičak svjetla.
(www.jabuka.tv)
wpDiscuz