POZADINA PROPAGANDE: Zašto je zapravo Papa protjerao fra Zovku iz Međugorja?

Objavljeno u Nacionalu br. 693, 2009-02-24

Fra Jozo se nije svojom voljom povukao na Badiju radi zdravstvenih razloga i odmora, kako je to javnosti poručio prošli tjedan, već je prognan iz hercegovačke franjevačke provincije. Nakon osamnaest godina opiranja i neposluha morao se pokoriti odluci Svete Stolice iz veljače 1990. koja je potvrdila kaznu što je fra Jozi u kolovozu 1989. izrekao tadašnji mostarsko-duvanjski biskup Pavao Žanić.

Biskup mu je zabranio obavljanje pastoralnih zadaća zbog upletenosti u sukob franjevaca i biskupa oko podjele župa – što u Hercegovini intenzivno traje zadnjih 40 godina – i povezivanja ukazanja Gospe u Međugorju, gdje je fra Jozo bio župnik, s tada sve oštrijim sukobom oko provođenja Dekreta Romanis Pontificibus koji je 1975. Kongregacija za širenje vjere. U odluci Svete Stolice piše da se izrečena kazna fra Jozi Zovku potvrđuje dok se fra Jozo ne makne u kakav „convento lontano da Međugorje” – samostan daleko od Međugorja. Fra Zovko tada nije otišao daleko od Međugorja. Smjestio se u franjevačkom samostanu u Širokom Brijegu i tamo bio gvardijan. Ostao je blisko vezan sa Međugorjem, vodio niz edukacijskih i karitativnih akcija, formirao i sagradio na Širokom Brijegu Institut Svete obitelji. Tako je prkosio i mostarsko-duvanjskom biskupu Ratku Periću, koji je tražio provođenje odluka svoga prethodnika, biskupa Žanića i Svete Stolice, i koji je fra Jozu 1994. dodatno kaznio oduzimanjem prava ispovijedanja. Biskup Perić, baš kao i pokojni biskup Žanić, ne vjeruju u istinitost Gospina ukazanja u Međugorju i podržavaju stav Biskupske konferencije Jugoslavije iz travnja 1991. u kojem stoji: „Na temelju dosadašnjih istraživanja ne može se utvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama”. Prošle godine je Uprava hercegovačke Franjevačke provincije zatražila od fra Joze da napokon prihvati kaznu, ode na Badiju i tamo sudjeluje u obnovi Franjevačkog samostana, kojega je RH zadarskim franjevcima vratila 2003., ali u vrlo lošem stanju. Zadarski franjevci su ga darovali hercegovačkoj franjevačkoj provinciji koja će njime upravljati 99 godina. Fra Jozo tada nije poslušao tu odluku uprave franjevačkog reda Manje braće.

„Odlazim u pustinju! Bit ću tamo jer je uslijedio novi, još jači progon!”, priznao je fra Jozo svojim bliskim prijateljima i istomišljenicima prije odlaska iz Hercegovine. Na Badiji se pojavio nakratko prije nekoliko dana, ali se tamo još nije preselio. U samostanu na Badiji nema uvjeta za život i rad. Fra Jozo će sljedećih mjeseci pokrenuti poslove na obnovi samostana. Mnogi se pitaju zašto se nakon punih osamnaest godina fra Jozo Zovko pokorio odlukama crkvenih vlasti. Središnje mjesto svih prijepora i novonastale situacije jest Međugorje. Fra Jozino prihvaćanje davno izrečene mu kazne i progonstvo na Badiji izravno je povezano s najavama i očekivanjima da će se u Vatikanu vrlo skoro formirati komisija koja će iznova istražiti sva međugorska zbivanja. Kako bi ubrzao osnivanje komisije, u koju zagovaratelji Međugorja polažu velike nade – iako znaju da nekadašnji čelnik čovjek Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger, današnji Papa Benedikt XVI. nikada nije bio sklon priznavanju fenomena iz Međugorja – fra Jozo Zovko je odlučio ne biti prepreka tom procesu.

Jozo Zovko se rodio u selu Uzarići, pokraj Širokog Brijega 1941. Članom Hercegovačke franjevačke provincije postaje 1965. kada je zaređen, neposredno prije izbijanja novog poglavlja sukoba hercegovačkih franjevaca i mostarskog biskupa Petra Čule oko podjele nadležnosti u 65 župa mostarsko-duvanjske biskupije. Fra Zovko je bio župnik u Međugorju kada su se u lipnju 1981. pojavila ukazanja Gospe međugorskoj djeci. Prvih dana je fra Jozo bio sumnjičav, a onda se, prema vlastitom priznanju, 29. lipnja 1981. Gospa ukazala i njemu u crkvi pod krunicom. Ubrzo je fra Zovko došao u sukob s mostarskim biskupom Pavlom Žanićem, ali i sa državnim organima koji su ga optužili za „neprijateljsku propagandu”, zbog podrške djeci vidiocima i „obezvrijeđivanje 40. obljetnice NOB-a”. Biskup Žanić je bio jako ljut jer su mu troje vidilaca iz Međugorja u Mostar donijeli navodnu Gospinu poruku da je u sukobu s franjevcima pretjerao. U srpnju 1981. u pozdravu biskupu Žaniću fra Jozo je izrekao: „Molim se da nas vrijeme lažnih nauka i krivih učitelja ne zavede!” Vlasti su shvatile da su to poruke upućene njoj, a fra Jozo se na suđenju branio da je aludirao na biskupa Žanića kada je govorio „učitelj ne može biti vuk u janjećoj koži!” Vlast se pak prestrašila Međugorja pa je fra Jozo osuđen na tri i pol godine zatvora. U zatvoru u Foči bio je do veljače 1983. jer mu je kazna skraćena. Nije se vratio u Međugorje, već u župu Tihaljina. Ali ostaje usko povezan s Međugorjem i vidiocima, ignorirajući crkvene zabrane, djelujući u Širokom Brijegu.

Prošle se godine, 25. lipnja 2008., na godišnjicu Gospina ukazanja na Podbrdu u Međugorju, skupilo više od pet tisuća vjernika, pa je Međugorje toga trenutka bilo najveće molitveno mjesto katoličkog svijeta. Tijekom 27 godina svjedočanstva djece kojima se Gospa ukazala – iako nisu prihvaćena od strane tri posebne komisije mostarske biskupije, Biskupske konferencije Jugoslavije i Svete Stolice – utjecala su na vjeru više od 20 milijuna ljudi koji su posjetili Međugorje. Istovremeno je Međugorje postalo još jednom velikom točkom razdora između biskupa i franjevaca. Sporazum o tome da polovica vjernika mostarsko-duvanjske biskupije bude povjerena pastoralnoj brizi redovnika, a polovica biskupskom kleru, postignut je između biskupa Čule, njegova nasljednika Žanića i generala Reda Manje braće oca Konstantina Kosera, a dekretom ju je 1975. odobrio i Papa Pavao VI. No franjevci su dogovor smatrali nepravednim pa nisu biskupskom kleru predavali župe u Blagaju, Tepčićima, Čapljini i Mostaru, već su nastavljali sa svojim djelovanjem. Zbog toga su čak 24 hercegovačka fratra kažnjena tako da ne smiju ispovijedati i propovijedati, a među njima je posebno istaknut fra Jozo Zovko kod čijeg imena stoji posebna napomena: „Fra Jozo Zovko na području Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije nema nikakve ovlasti vršiti svećeničke čine, posebno nema ovlast ispovjedati vjernike”.

Vrhovna uprava Franjevačkog reda već je otpustila desetak hercegovačkih fratara iz reda, tako da fra Jozi Zovku nije izrečena najdrastičnija kazna. Kazna oduzimanja prava svećeničkih dužnosti za fra Jozu vrijedi dok se ne skrasi u „samostanu daleko od Međugorja”. On se dosad nije obazirao na zabrane – a napose je ispovijedao – pa mu je biskup Perić posebnom uredbom i to zabranio. Jozi Zovku je u studenom 2002. zabranjeno održavanje mise u Nacionalnoj bazilici Bezgrešnog začeća u Washingtonu. Ravnatelj Bazilike Walter Rossi zabranio je fra Zovku održavanje mise nakon što je primio pismo biskupa Perića. Taj je slučaj popratio i Washington Post tvrdeći da su optužbe protiv Zovka politički motivirane jer se biskupi iz BiH protive priznavanju Međugorja kao svetišta. Fra Zovko je nekoliko dana poslije ipak održao propovijed u Bostonu. Međutim, susret s Badijom neće biti prvi fra Zovkov susret s nekim hrvatski otokom. U kolovozu 2005. Direkcija za prodaju imovine i nekretnina Republike Srbije prodavala je dvije zgrade i 26 bungalova na otoku Jakljanu, pokraj Dubrovnika, kojima je nekada upravljao i raspolagao Dječji centar iz Srbije. Uz ponude iz Nizozemske, Poljske i Engleske, našle su se i četiri ponude iz Hrvatske. Uz Gorana Štroka, koji je ponudio 6 milijuna eura, natjecala se i tvrtka „Inter factum”, iza koje je stajao fra Jozo Zovko i Udruga međunarodnog kumstva za djecu Herceg Bosne iz Širokog Brijega. Fra Jozo je ponudio nešto više od 3,5 milijuna eura, kolika je bila početna cijena. Zanimljivo je da je te prostore na Jakljanu, prema ugovoru s HFP-om, a uz obilnu pomoć nekadašnjeg ministra obrane RH Gojka Šuška, od 1995. koristila spoemnuta Zovkova Udruga.
Godine 2007. biskup Perić objavio je dokument o Međugorju u kojem stoji: “U župi se od 24. lipnja 1981. godine zbivaju neki događaji koje brojni ljudi, među njima i pojedini oci franjevci, vezuju uz tkz. Ukazanja Blažene Gospe, koja se, navodno, predstavlja kao Kraljica mira”. U opsežnom dokumentu biskup Perić analizira ponašanje i život svakog od vidioca – Vicke Ivanković, koja se udala i živi u župi Gradinac; Marije Pavlović, koja se udala i živi u Monzi; Ivana Dragičevića, koji je oženjen Amerikankom, a živi u Bostonu i Međugorju; uz njih tu su još Mirjana Dragičević, Ivanka Ivanković i Jakov Čolo. Biskup ističe da je neobično što im se Gospa i dalje ukazuje istodobno makar se vidioci nalazili u Americi, Hercegovini ili Italiji. Gospa im se, prema njihovim tvrdnjama, ukazala 40.000 puta, što je neobično kad se Međugorje usporedi s Lourdesom i Fatimom. U Lourdesu se Gospa 1858. ukazala Bernardici kao „Bezgrešno začeta” 18 puta, a Crkva je ukazanja prihvatila 1962. U Fatimi se 1917. Gospa ukazala kao „Gospođa od krunice” 6 puta desetogodišnjim pastirčićima Luciji, Franji i Jacinti, a Crkva je ukazanja priznala 1930. Nasuprot njima troje međugorskih vidilaca koji uglavnom žive izvan Međugorja ima dnevna ukazanja, a oni u Međugorju po jedno ukazanje mjesečno ili tek jedno godišnje.

Biskup Perić ustanovljuje i koliko je Gospa dala tajna vidiocima i ustanovljava da ih je bilo deset te da nijedna nije dosad otkrivena (u Fatimi su bile tri, i sve su otkrivene). Što se tiče Gospinih poruka – poziva na mir, obraćanje, molitvu, post, bdjenje, pokora, klanjanje, svjedočenje, vjeru, svetost, euharistiju, slušanje Božje riječi i mjesečne ispovijedi – biskup tvrdi da sve to „vjernik čuje nedjeljom u crkvama”. Perić je naročito razočaran time što se nijedno duhovno zvanje nije rodilo iz ukazanja. „Niti su međugorska povlaštena djeca pošla u samostan, a ona koja su pošla, brzo su izašla”. Prvu komisiju za ispitivanje ukazanja je 1982. ustanovio biskup Pavao Žanić, ali petero vidilaca odbilo je ispitivanje. Na upit Kongregacije za nauk vjere biskup Žanić pisao je kardinalu Ratzingeru kako je međugorska Gospa “unijela više nereda i nesloge, nego što je prije bilo”. Na pitanje je li sve to prijevara, Žanić odgovara da se „od početka kod djece primjećuju neke laži. Nekad je jasno da govore ono što čuju od fratara, posebno u hercegovačkom slučaju”. Žaniću je teško palo što ga je po vidiocima Gospa okrivila za nerede po župama. Druga komisija ustanovljena je 1984. i u njoj je bilo 12 svećenika i tri medicinska stručnjaka. Nakon sedam zasjedanja komisija je 1986. zaključila da se radi o „neprihvatljivim tvrdnjama i bizarnim izjavama”. Biskup Žanić je svoju dužnost prepustio Ratku Periću 1993., a Perić u odnosu na Međugorje ide istim putom. Treća komisija o Međugorju je zasjedala 1987-1990. u tajništvu Biskupske konferencije Jugoslavije u Zagrebu. Zadarska “Izjava o Međugorju” iz 1991. ističe da se „na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može utvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama. Ali, brojna okupljanja vjernika sa raznih strana u Međugorje zahtjevaju pažnju i pastoralnu skrb prvenstveno dijacenzanskog biskupa, kako bi se promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji u skladu s učenjem Crkve”. Potom je izbio rat i o Međugorju se više nije raspravljalo.
Kongreagacija za nauk vjere četiri je puta službeno i jednom preko kardinala Ratzingera upozoravala da se ne organiziraju službena hodočašća u Međugorje. Posebna upozorenja izdana su Talijanskoj biskupskoj konferenciji: „Hodočašća ni privatna, ni službena nisu dopuštena ako pretpostavljaju autentičnost ukazanja”. Iako je fra Jozo Zovko u nekoliko navrata dao naslutiti da je Papa Ivan Pavao II. iskazao svoju naklonost prema Međugorju, u srpnju 1998. kardinal Ratzinger je izjavio: “Ja mogu samo reći da su izjave o Međugorju pripisane Svetom Ocu i meni su puke izmišljotine!” A 2006. kao Benedikt XVI. on izjavljuje: „Mi smo se na Kongregaciji za nauk vjere uvijek pitali kako za jednog vjernika mogu biti vjerodostojna ukazanja svakog dana i kroz toliko godina”. Hoće li se time upravljati i nova komisija koja se, navodno, već duže vrijeme priprema u Vatikanu. Mostarski biskup Perić, uvjeren da su tolike poruke pripisane Gospi puka izmišljotina, otvoreno ukazuje: „U ovoj biskupiji postoji problem koji je posljednjih godina praktički skliznuo u raskol. Barem devet franjevaca istjeranih iz Franjevačkog reda i suspendiranih, pobunili su se protiv odluke Sv. Stolice, ne dopuštajući prijelaz nekih župa iz franjevačke uprave u dijecezansku. Zauzeli su barem pet župa silom, asistirajući nevaljalo vjenčanjima, ispovijedajući bez ovlasti, dijeleći nevaljale krizme mladima. Toliko neposlušnosti i nasilja, svetogrđa, nereda i neregularnosti, a niti jedna poruka od desetak tisuća ukazanja nije upućena da se otklone te sablazni. Doista čudna stvar! Crkva uporno govori: Non constat de supernaturalitate: nikakava hodočašća koja prepostavljaju nadnaravni karakter ukazanja, nikakavo Gospino svetište, nikakve autentične poruke, ni objave, nikakva istinita viđenja! Tako stvari danas stoje. A kako će sutra, u Božje ruke i pod Gospine skute!” Hoće li prihvaćanje kazne i odlazak u progon fra Joze Zovka iz Hercegovine poboljšati situaciju, donijeti smirivanje tenzija među vjernicima i omogućiti da se i četvrta, najmeritornija komisija do sada, mirno suoči s porukama Međugorja. Teško je u to povjerovati.