Obitelj Kresoja trenutačno živi u stanu prijatelja iz Australije u Zadru, a kad prodaju kuću u Canberri planiraju kupiti i vlastitu – možda baš u Škabrnji odakle je Jerryjev pokojni otac.
Jerry Kresoja (50) vratio se s obitelji iz Canberre u Zadar prije godinu i pol. I sretniji je nego ikad. U Hrvatskoj će mu djeca, Vera (10), Ana (8) i Luka (5), sigurno odrastati, a on i supruga s njima provode više vremena nego što su mogli provoditi u Australiji.
Rad od jutra do mraka
– Živimo skromno, nismo mi, kao većina doseljenika iz Australije, došli s novcem, ali ljepše ovdje živimo s manje novca nego u Australiji gdje radite kao životinja od jutra do mraka i ne vidite djecu više od par sati dnevno. Sada mi je žena doma s djecom, a tamo smo morali oboje raditi jer inače ne bismo mogli preživjeti.
U Zadru mi je sada kao u raju i osjećam se kao svoj na svome. Djeca se igraju na ulici s prijateljima i lijepo paze, dok u Australiji morate bdjeti nad djecom 24 sata dnevno zbog sigurnosti jer ima svakakvih perverznjaka koji slikaju i prate djecu – priča Kresoja, rođen u Australiji. Njegov otac, porijeklom iz Škabrnje, i majka, porijeklom iz Slavonije, iselili su se potkraj 60-ih. No, on je 1991., s nenavršenih 18 godina, došao u domovinu braniti je. Kao hrvatski branitelj dočekao je 1999. umirovljenje te ostao živjeti u Hrvatskoj do 2010., a potom je otišao u Australiju i sa suprugom, čiji su roditelji porijeklom iz okolice Zadra i Benkovca, dobio troje djece.
– U ratu sam dočekao 18. rođendan i nisam završio škole, pa sam radio kao pomoćni radnik. Odlazio sam na posao u mrak, vraćao se doma po mraku i nisam imao vremena za obitelj u Australiji, u kojoj čovjek manje-više samo radi i radi. Tamo je lako dobiti kredite i ljudi više-manje žive izvan svojih mogućnosti. Mi smo uzeli kuću u Canberri koja je za australski standard šupa, ali to smo si jedino mogli priuštiti jer smo htjeli s djecom ići na izlete i na godišnji odmor.
Da smo kupili prosječnu kuću, koja košta više od milijun dolara, ništa od toga ne bismo mogli. Hvala Bogu, žena i ja ne tražimo puno, važno nam je da su nam djeca živa i zdrava i sretna.
U Zadru živimo u stanu prijatelja iz Australije, a planiramo kupiti kuću na selu blizu Zadra čim prodamo svoju u Canberri. Volio bih živjeti u Škabrnji, iz koje mi je pokojni otac, a majka je još u Australiji i čim se kuća proda platit ću joj kartu da se vrati. Posljednjih godina dosta se naših ljudi vraća iz Australije, osobito nakon korone jer su mjere ondje bile rigorozne, niste smjeli otići ni susjedu i razgovarati s njim preko ograde. Samo u Zadru poznajem pet-šest obitelji koje su se vratile iz Australije – kaže Kresoja.
Da je sve više povratnika iz iseljeništva ističe i Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, koji im je oslonac pri povratku.
– Kontinuirano se unapređuju zakonodavne i druge aktivnosti: od poticaja za otvaranje novih poslovnih subjekata u Hrvatskoj, sklapanja ugovora o socijalnoj sigurnosti, demografske mjere, programske i projektne integracijske aktivnosti pružanjem potpore povratnicima, kao i mjere koje provode županije, gradovi i općine – nova središta životnih interesa povratnika i njihova doma u domovini.
Ne postoji obveza hrvatskih povratnika da se evidentira njihov povratak ili useljavanje u Hrvatsku iz iseljeništva, no broj ljudi koji se javljaju Uredu s predmetima iz područja povratka i integracije porastao je i do 500% u odnosu na 2019. – ističe Milas.
Alen Biščević (55), rođeni Zagrepčanin, prije tri godine sa suprugom Brazilkom i kćeri vratio se iz Brazila, u koji je otišao nakon završene Glazbene akademije u posjet djedu i teti. U Brazilu je ostao 20 godina, oženio se i dobio kćer (15). Sada radi u orkestru HRT-a, u kojem su ga lijepo primili.
– U Brazilu se promijenila vlast i došla je ekonomska kriza, pa je supruzi posao došao u pitanje, a ja sam se htio vratiti i prije jer sam želio da mi se kći iz grada može sigurno vraćati doma. U Brazilu, koji je ljepa zemlja, malo je složena situacija zbog kriminala, a ovdje mogu mirno dijete pustiti da se samo vrati doma navečer, a to nema cijenu.
Dijete i žena su mi jako sretni u Hrvatskoj, kći je naučila jezik, žena govori hrvatski toliko da sada može kupiti sir i vrhnje na placu – priča Biščević. A kad idu doktoru, on još ide s njima. Smeta mu malo što mu žena nije još dobila hrvatsko državljanstvo, nego privremeni boravak na četiri godine, pa će potom dobiti stalni i zatim državljanstvo.
U Hrvatsku se sada, kaže, većinom vraća druga i treća generacija iseljenika, koji govore portugalski i teže im je naučiti hrvatski jezik, no naš Ured dobrodošlice radi sve što može da im olakša život ovdje, od programa učenja hrvatskog jezika nadalje.
No, ima još prostora da se olakša povratak iseljenicima i ističe primjer Izreala.
– Kada se potomci iseljenika vraćaju u Izrael, i to ne druga ili treća generacija nego 50., pola godine imaju pravo na besplatan smještaj i učenje jezika, dobiju i novac, a mi, nažalost, nemamo te mogućnosti, a imamo pukotine na tržištu rada jer se puno naših ljudi iseljava.
Vidim da ljudi traže strane radnike, a znam da u Brazilu ima puno mladih treće generacije iseljenika koji žele doći ovdje živjeti. Ne znam tko može biti protiv njihova dolaska jer ćemo time biti bogatiji, nama nedostaje i liječnika, inženjera i profesora, a oni imaju ta zvanja. Neki govore i tri strana jezika, a Hrvatska razvija turizam i njihovo znanje svjetskih jezika moglo bi biti bogatstvo za naš turizam – ističe.
Mnogi bi se vratili
Betty Pavelich, naša veleposlanica u Australiji, kaže da u veleposlanstvu u Australiji i konzularnim uredima u Perthu, Melbourneu i Sydneyu primaju sve više upita od budućih i mogućih povratnika. Riječ je o drugoj-trećoj generaciji iseljenika, zainteresiranih za dolazak s mladim obiteljima ili za poslovanje u Hrvatskoj. Pavelich je rođena u Zagrebu, a s roditeljima se odselila u Kanadu 1972. i ondje provela 33 godine. Radila je i u kanadskom parlamentu. No, vratila se u Hrvatsku i prije 18 godina zaposlila u MVP-u.
– Kad je počeo rat, dosta se nas angažiralo oko priznanja Hrvatske, ja sam komunicirala s kanadskom vladom i te poveznice s Hrvatskom, koje su njegovali i naši roditelji, ojačale su. Dosta se nas iz druge i treće generacije vratilo u Hrvatsku. Svatko ima svoju priču, ali ljubav prema domovini i zamisao da joj možemo ponuditi naša znanja utjecali su na odluku da se vratimo – kaže Pavelich koja je puno radila i na ulasku Hrvatske u NATO.
wpDiscuz