Published On: Thu, Aug 30th, 2012

Povratak Hercegovine u prapovijest

Nekadašnji Hercegovci, puno rutaviji i jači nego mi danas, stalno su se, ustrašeni, osvrtali oko sebe. Pećinski lav ili sabljasti tigar, svejedno, pratili bi konje i sobove, baš kao i naši preci. S tim što su naši preci jeli i konje i sobove, a sabljozupci bi jeli konje, sobove i naše pretke. Pećine bi naši stari zimi otimali medvjedima, a ako bi ih bilo malo – medvjedi bi njih otjerali na snijeg, da cvokoću i u izbjegličkim grupama potraže sebi novo mjesto u brdu, novi stan. Morali su svoje ognjište, to jest vatru, nositi sa sobom i zapaliti je pred novim domom, da im vuk i žderavac (zerdav) ne odnesu pospanu djecu.

 

______piše: Veselin Gatalo l pogled.ba

Čupav je bio život naših predaka, rutav i dlakav poput krzna kojima su se pokrivali. A bilo je stvari strašnijih od medvjeda i lavova zajedno. Ulpu bi se dlake na leđima nakostriješile od straha kad bi grmjelo, Urk bi, preplašen, cvilio kad bi naišla oluja i šamarala ga po dlakavim obrazima. Ergh bi pokrivao lice i oči rukama kad bi se zemlja zatresla, a njegova žena, Gmha, panično se plašila vode, a od zvuka slapova bi doživjela živčani slom. Tpah se plašio rike mamuta, ali to je bilo potpuno razumljivo jer ga je jednom mamut uzeo surlom i bacao uvis dok mu igra nije dosadila. Otada se nije smio popeti na drvo. Da ne govorim od Lmhi koja se plašila zmija i Gornhu koji je bježao od vjeverica jer ga je jedna kao dijete ugrizla za nosić. Strahova je bilo puno, što realnih i razumnih, što potpuno nerealnih i besmislenih. Ne znam nikoga, recimo, koga je dvaput ujela vjeverica. O nekome koga je više nego jedanput kinjio mamut, da i ne govorimo.

Ne tako davno, ljudi su se okuražili. Niti su se plašili vode, niti groma. Prapovijesni strah od mamuta nestao je ubrzo nakon mamuta. Drugi strahovi su došli na red. Strah od smrti koji su praljudi doživljavali kao dio života, došao je nešto prije vjere. Strah od lava došao je opet, u obliku straha od drugih ljudi. Sabljastog tigra je zamijenila država, čovjek se stalno osvrće u strahu da će ga ta zvijer ugristi za džep. I strahovi su evoluirali, mi izgubili isturena čela i čeljusti, kao i dlake na leđima. Ostali su strahovi od poplava, suša, grada, potresa. Nisam ih poredao po snazi i važnosti, za svakoga su drukčiji. Ipak, strah od grada je, recimo, potisnut korištenjem protugradnih raketa. I kod nas je toga bilo nekada. Projektil se ispali u oblak, izmijeni mu strukturu i pretvori grad u kišu.

Poplave se mogu izbjeći kontrolom brana, i to s jako malo umješnosti, jer tehnologija može predvidjeti kad će i kako pasti kiša. I obilna kiša se može spriječiti, baš kao što u Rusiji rade kad im treba lijepo vrijeme za kakvu sportsku manifestaciju ili vojni miting. Suša nekada nije bila problem, postojali su, čak i u tom našem umrlom svijetu vesele socijalističke sirotinje, sustavi za navodnjavanje njiva – oni kojih više nema ni na crtežima. Zapravo, strahovi su bili dosta dobro potisnuti i čak eliminirani. Osim straha od Golog otoka, padanja u političku nemilost, pjevanja nacionalnih pjesama, ali ovo nije kolumna o tomu.

Pretpovijesni strahovi su se vratili u Hercegovinu, bez sabljastog tigra i pećinskog međeda. Devolucija izazvana ishitrenom i suludom tranzicijom uništila je institucije i pretvorila ih u dobro plaćene i nevjerojatno brojne skupine beskorisnih ljudi. Ulpov potomak gasi vatru, nekada Ulpu nužnu za preživljavanje, gleda sa strahom u plamen i dim, očekujući da mu žar uzme sve što ima. Gleda u nju kao što je Ulp gledao grom u daljini. Nema civilizacijskih dostignuća koja bi mu pomogla da ugasi vatru, barem njegova država ih nema. Plamen i dim jedu šumu Ulpovog potomka. Drugi Ulpov potomak se, kao i Ulp, panično boji potresa. Na zgradi u kojoj je njegova pećina, Gnrhov potomak je sagradio još jednu pećinu, pa je tako poremetio statiku zgrade. Ulpov slijednik se boji da će, u slučaju jačeg potresa, zgrada pasti na njegovu pećinu i njegove pećinjane. Urkov potomak se, baš kao i njegov predak, plaši oluje. Potrat će mu nasade pa neće moći prehraniti djecu i sebe, osim ako se zaduži kod Kulpovog potomka, Austriopitekusa.

Nema Urkov potomak, baš kao ni Urk, državu koja će proglasiti elementarnu nepogodu i nadoknaditi mu štetu. Funkcionalne državne institucije su izumrle, baš kao i mamuti. Gmhini potomci imaju dom pokraj rijeke, stalno se plaše vode, baš kao nekada Gmha. Znaju da nestručni ljudi upravljaju elektranama. Gornhovi potomci se ne plaše vjeverica nego štakora koji im izlaze iz podruma, nema institucija koje bi ih potamanile kako treba. Kad padne kiša, potomci naših pra-pra-pra-pra-predaka navući će čizme i boriti se s vodom. I baš kao nekad, u nedostatku civilizacijskih tekovina kojih ima u normalnim svjetovima, u strahu gledati nebo i čekati da kiša padne ili prestane, da ugasi vatru i spusti vodu, moliti Boga da ne pošalje potres, da umiri silu koja im pali i potapa živote. Jer, oni koji su plaćeni za to, to neće učiniti.