Prije mjesec dana na Humcu je mladu misu slavio fra Dalibor Dado Milas. Na prvi pogled sasvim običan franjevac, piše za Naša Ognjišta i ponekad za Bljesak. Trenutno se nalazi u Mostaru. Kaže kako su njegov život obilježila tri grada- Ljubuški, Visoko i Zagreb. Mnogi su se iznenadili kada su doznali kako iza kolumni na Poskoku stoji upravo jedan fratar. U razgovoru sa fra Dadom dotaknuli smo se mnogih tema.
CitlukNet: Pitanje koje su ti vjerojatno postavili mali milijun puta. Zašto fratar?
Svaki se put iznova zamislim nad tim pitanjem. U Ivanovu evanđelju stoji onaj dramatični dijalog između Pilata i Isusa i u jednom trenutku kaže Isus Pilatu: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet.“ Pa tako i ja komotno mogu reći. Ali trebalo je proći kroz mnogo toga da dođem do te spoznaje. Bilo je trenutaka kad sam bježao od svega ovoga, kad sam, u nedostatku molitve i razmatranja, bio na ratnoj nozi s Onim gore, kad sam se gadio samom sebi. Bilo je trenutaka kad sam u svom jadu i nesreći bježao od Boga. Jednostavno nisam želio ništa što je bilo vezano uz Crkvu i Boga.
Ali u životu svakog čovjeka postoji onaj trenutak što ga romanopisci zovu sudbonosnim. U ključnom se trenutku nešto prelomilo u meni. Kako god okreneš, On je bio tu i strpljivo me čekao. Išao sam njegovim putem, a da toga nisam bio ni svjestan. Što sam se više udaljavao od njega, to sam mu bio bliži. Sad sam svjestan da mi je svaka „slučajnost“ – putokaz. Onaj tko se upusti u avanturu s Bogom ne može ostati nepromijenjen. Ne može ostati kod sebe. Mora biti izvan sebe. Božja luda, kako se sam Franjo Asiški nazivao, ne pripada sebi, ne raspolaže sobom, nego Bog njome raspolaže.
Drago mi je što iskreno mogu reći da je lijepo slijediti onog palestinskog Židova iz prvog stoljeća. Lijepo je biti Kristov svećenik. Pogotovo kad znaš da si samo instrument Božje ljubavi.
Mnogi me pitaju: pa kako? Pa lijepo! Na par kila prosijane mladosti dodati zeru vjere i povjerenja u Onoga gore i to je to.
CitlukNet: Često se kroz medije provlači teza kako je Crkva u krizi, kako je otuđena od naroda, a mnogi joj zamjeraju i miješanje u politiku.
Mediji se gotovo isključivo hrane i održavaju širenjem bezizlaznosti i beznađa. Malo tko u javnosti potiče uspjehe i navješćuje bolje dane. Zamjećuju se zle stvari, a posve prešućuju dobre. Ali ja sam, koliko god bio kritičan prvenstveno prema samom sebi, a zatim i prema svijetu koji me okružuje, veliki optimist. Ne bi čovjek vjerovao, ali Crkva u suvremenosti pokazuje zavidne i iznimne znakove živosti, otpornosti, prilagodljivosti i privlačnosti. Dovoljno je samo malo se bolje informirati.
Miješanje Crkve u politiku jest jedan običan mit i dokaz da kod nas iznimke zapravo čine pravilo. Ima onih koji misle da se Crkva previše miješa u javni politički život te da bi se ona trebala baviti isključivo vjerskim sadržajima i da za nju nema, ili ne bi trebalo biti, mjesta u javnom prostoru. Šuplja priča! Crkva, ne da bi mogla, nego jednostavno mora i treba imati udjela u medijskoj slagalici. Naravno, Crkva, unatoč svojoj veličini, snazi i utjecaju, ne smije i ne može monopolizirati javni prostor niti očekivati neku povlaštenu poziciju u njemu, ali ona je društvena i javna institucija te mora biti prihvaćena kao ravnopravni sugovornik i sudionik pogotovo kad je riječ o rješavanju nekih važnijih društvenih pitanja.
Fratri i svećenici su ponekad provokacija koja govori da nešto nije kako bi trebalo biti. Ali kad pojedinci sebe uvjere da su fratri gori od njih, onda su mirni i spokojni. Vjerojatno se na fratrima liječe kompleksi zbog neodlaska u crkvu, nemarna života ili šta-ja-znam čega drugoga. Zeznuta je ta savjest…
Ali opet, kad čovjek malo pozornije pogleda neke stvari, stekne dojam da Crkva još uvijek trlja oči i privikava se na dnevno svjetlo javnosti. Koliko god to bilo teško, Crkva mora moći snage, odvažnosti i slobode, pa da unatoč zamjerkama svojih moćnih podupiratelja i svjetovnim gubicima iz toga proizašlih, evanđeoski odgovori na sve izazove u našem društvu danas. Mi možemo biti vjerodostojni samo kao svjedoci Kristove ljubavi, a ne mrzitelji grešnog svijeta.
CitlukNet: Prije točno godinu dana održan je svjetski susret mladih u Madridu kojem su nazočili i mladi iz Hercegovine. Unatoč broju od 2 milijuna mladih u centru pozornosti bili su prosvjednici protiv pape, njih možda tisuću. Često se dobije dojam kako mediji ignoriraju ovakve događaje, a u središte stavljaju marginalne skupine i okupljanja?
Bio sam u Madridu. Nije ih bilo tisuću nego jedva par stotina. Ali nije to ništa strano. Mediji u pravilu izdvajaju iznimke i bave se senzacijama. Tako se stvara jedan izmišljeni svijet koji mnogi smatraju istinitim.
Nije potrebna nadnaravna genijalnost da bi se shvatilo kako su mediji zatrpani informacijama koje su većim dijelom prazne i bezvrijedne. Spektakulariziraju se politika, estrada i kriminal. Ljudi su naviknuti pronalaziti takve stvari u medijima. Čitava je stvarnost više okrenuta onome što u sebi sadrži i najmanju dozu ekscesnosti, nego prema onome što pokazuje bilo kakvu vrijednost. Mediji su prisiljeni boriti se za gledanost, tiražu ili klikove i zato moraju nuditi ono što se traži. Danas se prodaje samo ono što je – eksces. Dva milijuna mladih katolika na jednome mjesto nisu eksces i skandal.
Nama stvarno nedostaju medijska kultura i medijska pedagogija, koje će medijski opismenjavati mlade ljude kako bi oni mogli kritički prosuđivati sadržaj koji im se ponekad agresivno nudi te sami izabrati i prihvatiti ono što žele.
Ali đavao možda i nije toliko crn, koliko smo mi neodgovorni. Ako znamo na koji način mediji funkcioniraju i koje efekte prouzrokuju, što nas zapravo sprečava da ih koristimo za ono što smatramo društveno korisnim i ispravnim?
CitlukNet: Tema tvog diplomskog rada bilo je Međugorje. Što možemo očekivati od povjerenstva koje se bavi pitanjem Međugorja?
Koliko god ja bio svestran, astrologija nije jedan od mojih hobija.
CitlukNet: Hercegovci se često spominju kao primjer dobrih kršćana. Je li to opravdano?
Iako je svaka generalizacija opasna i škakljiva, ponekad mi se čini da je određen dio hercegovačkog stanovništva kristijaniziran, ali da nije evangeliziran. Ljudi koji skoro pa ateistički zanemaruju Božju egzistenciju, ali ipak prihvaćaju kršćansku kulturu. Dozvoljavam da je moj stav možda tu radikalan, ali postoji određen postotak ljudi koji su, ne bi čovjek vjerovao, određenim dijelom samo nominalni vjernici koji, unatoč pretjeranu ukrašavanju retrovizora i napumpanih vratova s križevima impozantnih dimenzija, ostaju ravnodušni prema kršćanskom nauku.
Radi se, dakle, o onim ljudima koji su postali kršćani odgojem, tradicijom i koji religiju shvaćaju samo kao način života, kao oblik izražavanja svojega osobnog i nacionalnog identiteta, kao oslonac u svijetu bez putokaza, kao mutno sredstvo identifikacije.
Ali, s druge strane, ja sam osobno oduševljen mladim ljudima u Hercegovini kojima kršćanstvo ne znači više društvenu sigurnost i javni ugled nego put kroz trnje i rast kroz kušnje. Oni se ne boje tražiti. Oni se ne boje pitati. Iako u njihovoj vjeri ima mnogo nestabilnosti, krhkosti, privremenosti i nedovršenosti, ona time nije manje kršćanska. I Abraham je putovao u nepoznato, ali opet ga zovemo ocem svih onih koji vjeruju u Boga.
CitlukNet: Vratimo se malo u prošlost. Tvoji prvi pisani internet tragovi osvanuli su na Poskoku. Pojavio si se kao Ivan Orleanski i otvoreno progovorio o brojnim temama u kojima nisi štedio vladajuću nomenklaturu, hipokriziju u društvu, primitivizam i sl. Koliko se toga promijenilo iz tog vremena. Političari baš i nisu.
Pa, ako ćemo iskreno, ja sam se promijenio. U početku sam se puno živcirao i opterećivao. Osobno sam puno puta bio na udaru određenih krugova i pojedinaca zbog navodno nedovoljnog ili, još gore, negativnog poimanja tzv. rodoljublja i domoljublja. Jer ne možeš ti ljubiti svoje onako kako želiš nego onako kako oni kažu da treba. Njihova je domovina ograničena granicama. I to hrvatskim. Moja domovina je malo širi pojam. I tu je izvor svih nedoumica. I nema tu nijansi. Domovina, to sam ja – Hrvatska, rođo, to sam ja, govorili su mnogi, od Tuđmana do Čovića. I ako nisi s nama, onda si protiv nas. Ja ne želim ni u kakav tabor, jer svrstavanje u korist jednih i automatski biti protiv onih drugih nije kršćanski stav nego govor prizemnosti.
Srušili smo Berlinski zid, ali smo zato podigli na stotine novih. Postali smo taoci mržnje, straha i osvete. Kao da nam je prošlost postala važnija od budućnosti. Zaboravili smo da je demokracija vrijednost, snošljivost vrlina, različitost mišljenja nužnost, dijalog potreba i suživot uvjet pukog opstanka. Svaki i najmanji nepovoljni događaji postaju dobrim izgovorom za provalu i širenje mržnje. O svemu se svađamo, ni oko čega se ne želimo dogovoriti. Dok je naša povijest znanost, njihova je historija – mit.
Naša politika dobrim dijelom živi od zlih uspomena, starih svađa i novih podvala. Vrlo tanak sloj ljudi sjajno i bogato živi na račun takva kriznog stanja današnjeg društva. Zato im se i ne žuri. Umjesto da pomažu narodu da se izvuče iz zaostalosti, oni ga fanatičnom upornošću guraju natrag u lošiju prošlost radi svoje bolje političke budućnosti.
Fundamentalizmi svih boja i predznaka bujaju i cvjetaju, a za svaki fundamentalizam važnije je uništiti neprijatelja nego sebe obratiti. Eto odakle nam bojovnost, netrpeljivost, isključivost, uskogrudnost, zaslijepljenost i mržnja.
Ali uvodi u bolji svijet obično počinje otvorenim govorom o zlim stvarima u njemu. Sve je više luđaka na ulicama, ali moramo biti svjesni da u našim redovima ima sve više genija, istinskih i pravednih ljudi, spontanih i dobrih osvjedočenih moralnih vertikala, talenata i ljudi – u pravom smislu te riječi.
CitlukNet: Mnogi su bili kritični prema fratru koji otvoreno progovara o mnogim temama i pri tom često ne koristi prikladan rječnik.
Ljudima si dobar kad im ideš niz dlaku. Čim im se malo suprotstaviš, automatski ne valjaš. Moje jedino mjerilo je evanđelje.
CitlukNet: Sve češće među Hrvatima spominje se sintagma Treći entitet. Mogu li se prava Hrvata kao konstitutivnog naroda ostvariti i sačuvati kroz hrvatski entitet?
Ne znam. Sve mi se više čini da je Treći entitet potreban prvenstveno onima koji žele zacementirati i legalizirati ono što je do sad uspješno uzurpirano. Oni bi uspostavom entiteta ”de facto” imali svoju malu državu u kojoj bi vladali i uživali na račun apatičnog, malaksalog naroda koji je toliko naviknut na bezakonje i nepravdu da više uopće i ne reagira. Sve sadašnje političke stranke bile su prijeratni, ratni i poratni partneri. Oni su nas i odveli u rat. Oni su sebi međusobno gradili vile, apartmane i kupovali nove Genšere iz Bremena dok su nesretni narod huškali na rat. Lažne se nacionalističke stranke mogu održati na vlasti samo pseudo-nacionalnim tenzijama i tvrdnjama kako su za ”naše” zlo uvijek krivi – ”oni”. Nikad mi. Uvijek ”oni”.
CitlukNet: Film “Neđo od Ljubuškog” izazvao je brojne reakcije. Kao Ljubušak kako gledaš na film i događanja nakon prikazivanja filma?
Već je previše toga i rečeno i napisano o nebitnom filmu. Svaka je reklama dobra reklama.
CitlukNet: Nedavno si diplomirao i time je prestao tvoj status studenta. Kažu kako na mladima svijet ostaje i kako su upravo studenti pokretači pozitivnih promjena. Kako komentiraš hercegovačke studente i njihove aktivnosti?
Čuj, studenti pokretači pozitivnih promjena? Jedna od najvećih zabluda modernog svijeta jest ona o studentskoj kasti koja je predvodnik svih promjena. Pričali su mi stariji o studentima koji su bili nekad bili najveća državna sila. Tko je imao studente na svojoj strani – imao je sve. Čovječe, prije su studenti ponosno stajali pred tenkovima. Ovi današnji se boje i tramvaja…
Studentima se može predbaciti da su neosjetljivi i nezainteresirani, ali ih se isto tako mora i razumjeti. Oni su samo jedan dio ovog apatičnog društva, koji ih je odgojio i u kojem je bolje šutjeti i ne imati probleme nego se aktivirati i boriti za svoja prava.
(www.citluk.net)