Obitelj Dejana Lovrena prije rata je živjela mirnim životom u Kraljevoj Sutjesci, naselju u središnjoj BiH, poznatom po franjevačkom samostanu iz 14. stoljeća i tvrđavi Bobovac, gdje je bilo sjedište dvojice bosanskih kraljeva, Tomaša i Tvrtka, iz dinastije Kotromanića.
U veljači prošle godine Lovren je za Liverpoolovu klupsku televiziju prvi put u životu otvoreno progovorio o svim užasima koje je njegova obitelj proživjela tijekom rata.
Stožerni igrač obrane Vatrenih je imao samo tri godine kada je bio primoran s obitelji pobjeći u Njemačku. U dokumentarcu pod nazivom ‘Moj izbjeglički život‘ poprilično je detaljno opisao trenutke straha dok je trajao rat.
– Iskreno, imali smo sve. I s nikim nismo imali problema. Družili smo se i sa Srbima i Muslimanima. Stvarno smo uživali, a onda je počelo…
– Sve se promijenilo preko noći – ratovao je svatko sa svakim, bile su tu tri strane. Ljudi su se nevjerojatno promijenili, a preko radija i televizije čuli smo raznih priča. Sjećam se kad su odzvanjale sirene. Bio sam u kući s majkom kada smo čuli zvukove zračnih sirena. Bilo je zastrašujuće. Primila me u naručje kako bi me zaštitila te smo sišli u podrum. Plakala je. Jedino što smo mogli napraviti je da se skrijemo. Nikada to neću zaboraviti.
Iz Kraljeve Sutjeske morali su preseliti u Zenicu.
– Yugom smo stigli u Zenicu. To je veći grad pa je bio više napadan, ali pravi horor se događao u selima gdje su ljudi ubijani na najgroznije načine. Brat od strica je zaklan nožem pred ostalim ljudima. Nikad nisam razgovarao sa stricem o tome, jednostavno to je preteška tema…
Napomenuo je kako je o ratu pričao s roditeljima te da njegova majka zaplače kada se prisjeti tog razdoblja.
Naravno da sam nekoliko puta s roditeljima razgovarao o tome što se dogodilo jer je prirodno da želiš znati više, ali kada mamu pitam nešto, ona zaplače. Nije joj lako prisjećati se. Meni je teže razumjeti jer sam bio dijete, ali njezine emocije govore mi dovoljno o tome koliko nam je kao obitelji bilo teško.
Djed kao spasitelj
Sreća u nesreći je bila da je Lovren imao djeda koji je živio u Njemačkoj.
– Ponijeli smo odjeću koja je bila na nama. Ništa drugo nismo imali. Do Münchena smo putovali 17 sati. Otac mi je ostao u Bosni još nekoliko tjedana. Ne znam zbog čega. Vjerojatno da se pobrine o nekim stvarima kao što je prodaja kuće kako bismo imali nešto, rekao je Lovren te naglašava da je ostanak u Zenici bilo kockanje sa životom.
– Puno je ljudi ostalo. Neću reći da su pogriješili jer je to ipak njihov doma. Neki su se kockali sa životom i stradali su. Moj drugi ujak je ubijen na mjestu gdje smo živjeli. To je bila stvarnost. Da smo ostali možda moji roditelji danas ne bi bili živi. Možda bih i ja bio ubijen. Čitao sam i gledao dokumentarce i znam koliko je loše bilo. Šokiran sam kada vidim kroz što su ljudi prolazili. Zato i razumijem zašto moji roditelji nisu imali drugu opciju nego da odu.”
– Kad smo stigli u München, nisam razmišljao o tome da sam drukčiji od drugih. Bio sam dio grupe u vrtiću u koju su išla i druga djeca koja su bila u sličnoj situaciji. Oko mene su bila djeca iz Turske i Bosne i svi smo pričali istim jezikom. Ali jako rano sam shvatio da je mojim roditeljima mnogo teže nego meni. Kada bih došao kući, našao bih uplakanu majku ili bi se roditelji svađali jer nije bilo ni novca ni posla. Kako sam odrastao, počinjao sam shvaćati sam razliku. Gledao sam kako se njemačka djeca igraju međusobno i znao sam da nisam poput njih.
U Njemačkoj je proveo sedam godina
– Tada su nam rekli da moramo otići. Moji roditelji su dali sve od sebe da ostanemo, ali svakih šest mjeseci primali smo odbijenice. Govorili su nam da je rat gotov i da se moramo vratiti kući. Užasno smo se osjećali, torbe su nam stalno bile spakirane.
Na kraju su im njemačke vlasti poručile – imate dva mjeseca za napustiti državu!
– Grozan osjećaj, pa svi moji prijatelji bili su u Njemačkoj. Igrao sam u jednom malom klubu, a trener mi je bio otac. Uživao sam, bilo mi je lijepo. Njemačka je moj drugi dom, kad nam je bilo najteže, primili su nas otvorenih ruku.
Lovren se prisjetio i selidbe u Karlovac, gdje su došli iz Njemačke, a vršnjaci su ga godinama zadirkivali zbog njemačkog naglaska.
U Karlovcu je nogometnu karijeru počeo i njegov 20-godišnji brat Davor, član mlade reprezentacije Hrvatske. Nakon škole u omladinskim pogonima Dinama karijeru je nastavio kao napadač u Njemačkoj, trenutno je napadač novog Bundesligaša Fortune iz Düsseldorfa.
– Moji roditelji imali su velikih novčanih problema. Mama mi je radila u dućanu, a otac je bio soboslikar. Krpali smo kraj s krajem, nismo imali ni za platiti račune. Morali smo prodavati stvari, sjećam se da sam poludio kada mi je otac rekao da je prodao moje klizaljke za 350 kuna.
Lovren danas takvih problema nema. Ipak, svoju prošlost ne zaboravlja.
– Kada danas gledam izbjeglice iz Sirije i drugih zemalja, moja je prva reakcija da im moramo pružiti priliku. Oni zaslužuju priliku kakvu smo dobili moji roditelji i ja kada smo napustili Bosnu. Uvijek ću biti zahvalan Njemačkoj na tome.
Njemačka nam je pružila sigurnost, mjesto gdje možemo biti zajedno kao obitelj i gdje mogu odrastati bez straha hoće li mi se nešto ružno dogoditi. Nemoguće je tako nešto razumjeti ako kroz to nisi prošao. Drukčije je kada se to gleda na televiziji. Svaki čovjek može se osjećati nelagodno jer zna da su stvari koje se događaju loše i kada zna da ljudi pate, ali teško je steći pravi osjećaj ako i sâm nisi prošao kroz to.
Ljudi koje gledamo na TV-u bore se za svoje živote. Oni su izbjeglice. Oni ne žele biti dio rata, rat su izazvali drugi, a oni jedino mogu pokušati pobjeći od toga. Čovjek želi živjeti, želi normalan život i želi da mu djeca mogu ići u školu. Zbog toga su obitelji poput moje ostavile svoje domove, zbog toga ljudi postaju izbjeglice – zaključio je Lovren.
M. Marković/hip.ba/
wpDiscuz