Dvadeset godina nije malo u nečijem životu. Prođe čitav rat, sedamnaest godina poraća. Rodi se, odraste i sazrije čovjek. Nekad toliko prođe od početka školovanja do statusa nobelovca. Za sedamnaest godina mira, mir nije uspostavljen. Za isto toliko godina vladavine međunarodne zajednice, Bosna i Hercegovina nije postala zemlja. Visoki predstavnici kao da u džepovima imaju kartice s raznim apelima koje povremeno upućuju manje-više legalno odabranim predstavnicima naroda.
_________piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Neki od apela glase otprilike ovako: “Krajnje je vrijeme da se političari uozbilje, da zemlja može krenuti naprijed”, “Ključ rješenja političkog pitanja u BiH je dogovor stranaka na vlasti”, “Nemogućnost dogovora blokira integracijske procese”. Deseci tisuća eura mjesečno za ponavljanje izlizanih frazetina već odavna izašlih iz okvira bilo kakvog smislenog diskursa. Kao kad bismo vi i ja imali u džepovima papiriće na kojima bi pisao niz životnih, ali neuporabljivih istina tipa “Bolje biti pametan nego glup”, “Bolje biti antifašist nego fašist”, “Bolje biti mlad i napredan nego star i nazadan”, “Bolje je živjeti u miru nego u ratu”. Ili “Tko rano rani, dvije sreće grabi”, “Radi i imat ćeš”. Iskreno, svi mi bismo negdje u bijeli svijet i da nas plate kojih 20.000 – 30.000 eura i da tako budemo pametni. Sjećate li se nekog prijedloga, neke intervencije međunarodne zajednice koja je imala pozitivne posljedice na život stanovnika BiH? Nekog pojeftinjenja, neke olakšice za putovanje, nešto što je utrlo put prema pri zapošljavanju, pri školovanju? Ja ne, osim ideje da se uvedu registracije vozila po kojima se ne može vidjeti odakle ste pa vam neće razbiti vjetrobransko staklo… Svaka čast. Ali, izgleda da je to, na moju opću žalost, bio krajnji domet mudrosti tog prepotentnog i mentalno ograničenog svijeta koji je došao u naš svijet da ga učine sličnim svojem svijetu.
Definitivno i konačno podijeljena zemlja očito ne funkcionira. Ne funkcionira zato što je podijeljena? Ne, iako iz glavnoga grada (ne znam kako i zašto je Sarajevo glavni grad, osim što je, barem zasada, brojno najveći) dolaze poruke koje ni pod razno ne dopuštaju da se misli drukčije osim da zemlja ne funkcionira zato što je podijeljena. Zemlja je podijeljena ZATO ŠTO NE FUNKCIONIRA! Nije funkcionirala od prvog dana, jer njezin osnovni problem nije riješen nakon rata. Politički problem. U našem slučaju nacionalno pitanje. Bezobrazno čuđenje napretku zemalja s riješenim nacionalnim pitanjem, susjedne Hrvatske i Srbije, baš je kako rekoh bezobrazno. Još uvijek iz uporišta SDP-a i SDA, iz potpuno jednonacionalnog Sarajeva, dolaze poruke kakve se, prema mom skromnom sudu, mogu pronaći po džepovima indolentnih stranih lovaca na eure, kojekakvih Petricha, Inzka, Ashdowna. Pri tome se, u maniri autistične papige, poziva na ljubav prema Bosni i Hercegovini, iako je potpuno jasno da većina ljudi u ovoj nesretnoj zemlji ovu zemlju ne smatra svojom, pogotovu ne dragom. Čak ni jedinom. Dobar dio ljudi u BiH ima državljanstva susjednih zemalja. Ipak, i dalje “odozgo”, od visokog predstavnika, dolaze poruke tipa “Političari se moraju dogovoriti” ili “Zemlja neće u EU ako se ne postigne dogovor stranaka na vlasti oko vojne imovine, zajedničkog nastupa tamo i ovamo, oko školstva, zdravstva, avijacije, pomorstva”, iako dobro zna da dogovor nije moguć, ako ništa zato što su i birani upravo zato da ljude, u nedostatku rješenja nacionalnih pitanja, drže odvojeno, što dalje jedne od drugih. S pravom. Jer, ljudi nisu ribe. Još nisu niti će skoro izumrijeti generacije koje se sjećaju onog što i ja, nas samih u najgorim izdanjima.
Iz Sarajeva, uporišta Zlatka Lagumdžije, još uvijek dolaze poruke slične porukama visokih predstavnika. Čak i nelegalno izabrani predstavnici drugih naroda, minorne hrvatske stranke i minorni Srbi koji i dalje glume suživot (jednonacionalna dominacija prikrivena “multikulti” velom) sarajevskog tipa, iz Zlatkovgrada šalju poruke koje već odavno više sliče jeci govora iz ranih devedesetih, iz vremena prvih početaka prikrivanja jednog nacionalizma pričom o multikulturi i suživotu. Čak i u završnoj etapi propadanja jedne velike podvale ponavljaju se otrcane fraze koje više ni poslovično neobaviještena Amerika nije u stanju svariti i prihvatiti kao način promjene stanja u ovoj nesretnoj i nespretnoj zemlji, barem ne nabolje. Posljednji bastion davno propale priče se nalazi u četvrtastoj kutiji u dnevnoj sobi. Kutija i dalje ponavlja fraze iz “šalabahtera” visokih predstavnika. Sve se manje čuju, kabelski operateri su u kutiju dodali i druge medijske ptice, pa se izanđale rečenice sve manje čuju i sve teže ulaze u uši. Ipak, čut će se na još dosta medija, te i takve poruke upućene nikome. Barem do idućih izbora, ako već ne dalje. Pa da prestanemo gubiti vrijeme.