POROBLJENIMA JE DANO SAMO PRAVO NA MIT: Barbara Celjska iliti Crna Kraljica, jedina kraljica koju su Hrvati smjeli imati pod Ugarima bila je zapravo “vještica”?

Hrvati imaju svoju povijest koja je puno slavnija od one povijesti koja se uči u današnjim hrvatskim školama.

Ovdje ćemo navesti samo par činjenica koje svaki laik može sam provjeriti stoje li ili ne:

1. 1.Povijest Hrvata u Zapadnim krajevima Hrvartske (Dalmaciji, Lici, Užoj Hrvatsoj, Varaždinu te Slavoniji) prestaje s Pactom Conventom i pristankom zapadnog i sjevernog plemstva na ugarsku okupaciju.
2. Ne postoji niti je ikada postojalo ugarsko-hrvatsko carstvo. Postoji samo Ugarska okupacija Hrvatske. I druge pokrajine u tom carstvu imale su svoje sabore i parlamente pa Česi i Slovaci to carstvo ne nazivaju ugarsko-moravskim ili ugarsko-slovačkim carstvom.  I dijelovi Ukrajine bili su pod tim carstvom pa ga ne nazivaju ugarsko-ukrajinskim carstvom. Nazivaju ga dobom okupacije.
3. Od trenutka ugarske okupacije prestaje važnost hrvatskog plemstva. Oni postaju niže plemsrtvo. Baruni. Dno plemstva. Ugarskom okupacijom nestaje termin “hrvatska princeza” ili “hrvatski princ”. Nema Hrvata prestolonasljednika”.
4. Hrvatska povijest nastavlja se tek istočno. Istočne banovine krune kralja Zvonimira odbijaju priznati Ugarsku krunu. Plemstvo Šubića tajnim kanalima povezuje se s plemstvom Nemanjića, ranije odano krunu Zvonimirovoj, i tada katolicima i uspostavljaju vladajuću lozu Kotromanića koja će obilježiti idućih 400 godina kakvog takvog neovisnog vladanja istočnim banovinama Zvonimirovog kraljevstva. Za nekih 70 godina uspostavlja se kraljevina Bosna. Humska zemlja u njoj vidi otpor Ugarima te prihvaća sjedinjenje s njom. Njima se pridružuje i Neretljanska  kneževina (Paganija) ali na neki način i Dubrovnik. Ne postoje povelje zapadnog plemstva u Pereciji Dubrovniku. Dubrovnik najviše povelja razmjenjuje s kneževima humskim i bosanskim.
5. Dok u Hrvatskoj kraljicu mogu sanjati samo u mitovima u istočnim djelovima nekadašnjeg Zvonimirovog kraljevstva kraljuju kraljice a Elizabeta Kotromanić Bužimska udaje se na ugarski dvor kao princeza. Nema princeza u to vrijeme u Zagrebu i Splitu.
6. Posljednji hrvatski kralj srednjeg vijeka nije Petar Snačić kako uče udžbenici u Pereciji nego Stjepan Tomašević, koji ujedno bijaše i srpski despot, budući da je bio ženjen kćerskom srpskog kralja Brankovića, Jelenom Branković.
7. Stoga je posljednja kraljica Hrvata, ali i Srba Jelena Branković, maloljetna supruga Stjepana Tomaševića a posljednja kraljica majka Katarina Kotromanić Kosača. Njegova maćeha. Pokatoličena patarenka.
8. Višeslavova Krstionica pripada Humskoj zemlji, jer je naručena kao zadužbina od Pape, od strane Višeslava, kneza Humske zemlje, oca Mihajla Višovića, Mihajla sina Višeslavovog, koji se zarekao papi pokrstiti posljednje Pagane u Neretvanskoj Kneževini i na Humskoj zemlji a kojih je bilo u izobilju i na području Stona, i Dubrovačkog primorja, kojim je također vlado, naročito nakon što ih je Stjepan Tomašević stao progoniti u zamjenu za papinsku krunu.
9. Veliki vladar u Bosni osim Tvrtka bijaše Hrvoje Vukčić Hrvatinić, najveći Hrvat srednjeg vijeka. Netko tko se suprotstavio vojno plativši turske vojnike s onu stranu Drine da budu njegovi nadničari u sukobu sa Žigmundom. Neki ga okužavaju tezom da je kriv jer je pustio tursku vojsku preko Drine. No isti ti se uopće ne pravdaju da su pustili ugarsku vojsku preko Drave. I to kao okupatore. Turski vojnici se nakon obavljenog posla vraćaju istočno od Drine.
10. Žigmund Luksemburški se i danas u bijednim perecijskim udžbenicima povijesti navodi kao ugarsko-hrvatski car iako se istaknuo u masovnom pokolju Hrvata. Malo ljudi danas zna da je nakon bitke kod Obora, zarobio 122 hrvatska plemića odana Hrvoju Hrvatiniću te im u Budimpešti dao odsjeći glave a potom ih bacio sa svog dvora u rijeku. Oni koji ovog čovjeka prihvaćaju za hrvatskog vladara naprosto su mađaroni, učenici austrijsko ugarskih udžbenika.
11. Stoga bi HNSBIH pod hitno morao preispitati odluku o kopiranju udžbenika koje nam Plenković šleperima dostavlja u naše škole. Narod naš se mora vezati za našu zemlju i za slavnu hrvatsku povijest ovih prostora koja u BIH traje još stoljećima dok je Perecija za to vrijeme potpuno izbrisana s karte svijeta.
12. Posljedji slobodni hrvatski i srpski gradovi su HercegNovi (pretežno pravoslavni) i maleno mjesto Vir kraj Posušja (hrvatsko mjesto) a posljednja slobodna hrvatska i srpska zemlja koja se najdulje opirala prodoru Turaka bijaše Hercegovina.
13. Spomenik Slobodi u Hrvata stoga bi morao biti u Viru a ne u Zagrebu, a Dan slobode morao bi imati centralnu manifestaciju u tom mjestu, bar što se tiče našeg naroda.
14. Najveći povijesni događaj u Hrvata nije Oluja, nego pad Osmanskog carstva. Povijest se opet pisala u nas a ne u Pereciji. Najveći čovjek kraja 19 stoljeća i početka 20. stoljeća u Hrvat je Don Ivan Musić a ne Ban Jelačić koji je bio austrijski vazal. Nikola Šubić Zrinjski zadužio je mađarsku naciju a ne hrvatsku. I on nema nikakve vezd s hrvatskim junaštvom. Njegov unuk piše ep o podvizima svog djeda na mađarskom jeziku. A Siget je mađarski grad koji je branio, ne hrvatski.

Mogli bismo tako u nedogled, ali ovaj kratki pregled je samo kratki uvid u ono što našu djecu uče krivo. Uče ih i da su Stonske zidine nazidane kako bi se Ston zaštitio od Mletaka. No lažu nas. Stonske zidine načinjene su kako naši djedovi ne bi mogli spuštati se iz Hercegovine po sol po koju su se stoljećima spuštali. Ston je nekadašnje sjedište humskih biskupa, naših biskupa, Nakon prodaje Stona i Pelješca Dubrovniku, dubrovačka tajkunerija zajamčila je slobodan prolaz do solane, da bi vrlo brzo nakon tog digli zidine.

Dubrovnik nije nikakav fenomen koji je nasto sam od sebe. Radi se o prvoj hercegovačkoj tajkuneriji koja se ogradila od svojih predaka. Od Hercegovine. Prve zidine također su napravili prema zaleđu, prema nama. Tek kasnije su gradili zidine prema moru, jer s Venecijom nisu niti ratovali. Interes je bio da zaštite svoje bogatstvo i spriječe ulazak svojih očeva i majki u svoj bogati grad. Ali i da se zaštite od kuge i kolere koja se širila.

Što se tiče Hrvata u Hrvatskoj oni su svo ovo vrijeme imali tek jednu kraljicu. U 800 godina samo jednu kraljicu. A ta kraljica bila je fiktivna kraljica. Kraljica vještica.

Dok je prava hrvatska kraljica skončala u izbjeglištvu u Bugarskoj,kraljica Jelena, dok njena pomajka kraljica Katarina s papom Piom Drugim organizira vojnu akciju protiv Turaka, očajno po Rimu lobirajući za oslobođenje istočnog Zvonimirovog kraljevstva, za to vrijeme ZG barunija plaši narod Crnom Kraljicom s Medvedgrada.

Nikada u 500 godina osmanske okupacije barunija iz Zagreba nije smjela organizirati bilo kakvu vojnu akciju na Bosnu i  Hum.  Čak i u doba hercegovačkog ustanka koji će slomiti Osmanlije ban Mažuranić dobiva iz tadašnjeg Brusselsa – Beča , carski naputak da se ne miješa.

Ali su zato naši vladari, poput Tvrtka Prvog Kotromanića odmah po dolasku na vlast krenuli u oslobađanje Splita, Nina, Otoka što se u današnjoj modernoj hrvatskoj povijesti uči kao “okupacija od strane Bosanskih vladara” . Dakle Žigmund ih je oslobađao tako što je ubijao Hrvate a Hrvat ih je okupirao tako što je oslobađao Dalmaciju.

Pitamo se tko su ti ljudi koji dana pišu povijest u Hrvata, danas kada imamo slobodnu državu i zašto ih Hrvati plaćaju? Ako pak doista tvrde da je postojalo ugarsko-hrvatsko carstvo neka izbrišu one dvije ulice koje Hrvoje Vukčić ima u Hrvatskoj i neka dodijele trgove Žigmundu Luksemburškom, najvećem divljaku i kasapu Srednjeg vijeka koji je dokrajčio svaki oblik hrvatstva u Pereciji. Ubio je čak i vlastitu punicu. Koliko je mrzio Hrvate najbolje govori podarak da je napadao i ubijao čak i srpske vladare ako bi oni odlučili pomoći nekog hrvatskog buntovnika.

Evo i priče o tom perecijskom plemstvu i Crnoj Kraljici , jedinoj koju je Perecija smjela imati pod Ugarskom čizmom:

Na brdu Mali Plazur razlijeva se drevni grad, kao izvor legendi krasi gospodski šešir uglađenog Zagreba.

Povijesni spisi govore da je Medvedgrad sagradio biskup Filip u 13. stoljeću, za obranu, tada neutvrđenog, Kaptola. Izmijenio je oko 107 vlasnika, a kao zadnji vlasnici bilježe se grofovi Kulmer. Nakon potresa 1590., potaknuti velikim oštećenjem grada, Kulmerovi se sele u kuriju u Šestinama (dvorac Kulmer).

Medvedgradski vlasnici, u suradnji s Kaptolom, pljačkali su okolna sela tijekom sukoba između Gradeca i Kaptola, stoga je Medvedgrad sijao strah svojim susjedima. S obzirom na tadašnju praznovjernost koja je bila raširena, stanovnici ovih sela tkali su priče i mitove upućene Medvedgradu, čime su nam ostavili legende koje i danas prepričavamo. Jedna od takvih je i ona o Crnoj kraljici, iza čijeg se imena krije Barbara Celjska po pretpostavkama povjesničara.

Crna kraljica za sobom vuče brojne priče spojene u ovoj legendi, a verzija ima mnogo. Jedna od takvih je i ona o Kraljičinom zdencu.

Prema jednoj verziji zbog velike suše presušila su sva vrela, osim dubokog zdenca na Medvedgradu. Narod izmučen od žeđi uputi se k Crnoj kraljici i zamoli od nje vode, koju im je kraljica uskratila. Narod očajan proklinje grad, a nju baci u šumu, punu medvjeda. Kada je narod došao do ovog mjesta, primijetili su to vrelo kojeg prije nije bilo, a zdenac u Medvedgradu presahnu. Druga verzija pak govori kako je kraljica sama dolazila na ovaj zdenac po vodu, iz straha da će je dvorjani pokušati otrovati. Time je zdenac dobio ime po njoj.

Tko je ustvari bila Crna kraljica?

Barbara Celjska je bila žena kralja Žigmunda Luksemburškog koji je često izbivao iz zemlje pa ga je tako ona zamijenjivala na prijestolju. U povijest je upisana kao žena izvanredne ljepote. Krasile su ju inteligencija, oštroumnost i sklonost politici, a navodno je gajila ljubav prema oklutizmu i alkemiji. Oblačila se u crno zbog čega je i prozvana Crnom kraljicom. Njezin suvremenik, papa Pio II., okarakterizirao ju je kao razuzdanu i poročnu, što je potisnulo njene druge osobine. Život je završila tragično- umrijevši od kuge.

Malo je žena koje intrigiraju poput Barbare Celjske. Stoljećima nakon njene smrti o njoj još uvijek kruže mitovi i legende- bila je vražja ljubavnica ili možda vještica, spominjana je čak kao vampirica koja je pohodila Varaždin u potrazi za svojim žrtvama. Ta informacija nalazi se u pojedinim knjigama koje se bave ovom tematikom i govore kako je Barbara Celjska ustala iz groba u Knegnicu te odnosila živote mladih ljudi. Na njihovim vratovima nalazile su se krvave rane okarakterizirane kao vampirski ugrizi.

Barbara Celjska bila je inspiracija mnogim autorima koji su, pretpostavlja se, informacije crpili od ondašnjih ljudi. Ova mistična žena, ostavila je dubok mračni trag u sjećanju ljudi s naših prostora.

Crna kraljica nije jedina intriga Medvedgrada

Medvedgrad nije obilježila samo Barbara Celjska. U narodnim predajama nalazimo u njemu svakojakih bića, a jedno od poznatijih je – vukodlak. Medvedgrad je navodno imao svog vukodlaka, što je čak svojevremeno objavljeno u novinama. Purgeri su vikende često provodili u hladu Medvedgrada pa su tako, u jednom periodu, susretali ovog zanimljivog stanovnika zagrebačke gore. Strah se proširio okolicom te je morala urgirati i policija. Pronašavši vukodlaka, otkrilo se da je to ustvari čovjek u bijegu iz umobolnice koji se raščupan i zgrčen od straha skrivao u ruševinama dvorca. U prestrašenim očima onih koji su ga sreli, ovaj nesretnik transformirao se u opasnog vukodlaka.

Drevnost Medvedgrada uvijek je bila dobar povod za svakojake maštarije, ali je budila i inspiraciju naših velikih književnika. Njegove legende oživjela je Zagorka, skinuvši s njih prašinu i utkavši ih u povijesne činjenice čime nam je podarila pravo književno blago.

No postoji još jedan zanimljivi detalj – tuneli koji ispresjecaju podzemlje Gornjeg grada i Kaptola te vode do Medvedgrada. Je li i ovo produkt mašte ili možda istina? Jednom ćemo otkriti, a dotad… uživajmo u mističnosti obavijenoj oko ove prekrasne utvrde.